svjetlo + svjetlo = boja

svjetlo + svjetlo = boja

Veza samostalnih predstavljanja navedenih umjetnika bila bi transgresija medija slikarstva. Polazeći od sporazumno prihvaćenih odrednica toga medija koje se mahom podrazumijevaju, statičnosti i fizički nepromjenljive komponente slike, oboje ih umjetnika potire, ističući performativni karakter objekta koji možemo nazvati slikarskim. Slikarski objekt odredljiv je terminom dinamičkoga

Intenzivni radovi na adaptaciji prostora stare splitske bolnice namijenjena Galeriji umjetnina nisu zaustavili vrlo kvalitetne izložbene projekte, iako su posve reducirali predstavljanja uvijek zanimljive produkcije mlađih autora. Posljednje su dvije izložbe dvoje umjetnika čije posebno predstavljanje i nije potrebno - riječ je, dakako, o Dubravki Rakoci i Goranu Trbuljaku.

Poveznica samostalnih predstavljanja navedenih umjetnika bila bi transgresija medija slikarstva. Polazeći od sporazumno prihvaćenih odrednica toga medija koje se mahom podrazumijevaju, statičnosti i fizički nepromjenljive komponente slike, oboje ih umjetnika potire, ističući performativni karakter objekta koji možemo nazvati slikarskim. Slikarski objekt odredljiv je terminom dinamičkoga. To su paralele koje se u procesu pristupa nekim radovima Dubravke Rakoci i Gorana Trbuljaka nameću kao prve.

PITURSKI I OSTALI RADOVI

Goran se Trbuljak predstavio splitskoj publici izložbom zanimljiva naslova - Piturski i ostali radovi. Predstavljanjem su uključeni Trbuljakovi eksperimenti sa slikama kao i neki radovi recentnijega datuma. Na ideju privremenoga umjetnik nas podsjeća fotografskim dokumentima slikarskih akcija nazvanih Nedjeljno slikarstvo (1972). Ideja temporalnoga naglašena je kako u tehnici tako i u fizičkom bivanju sama objekta; objekt naime nestaje. Zapravo i njegovo bivanje određeno je zatečenim aranžmanom slikarskih rekvizita u prodavaonici (štafelaj, platno) te umjetnikovom gestom na staklu izloga. Umjetnikova intervencija nestaje brisanjem nepodobne mrlje sa izloga. Umjetnikovo dokidanje permanentnoga karaktera u području slikarstva Goran Trbuljak ponajbolje ističe slikarskim kutijama na kojima uvodi transformabilnost kompozicije intervencijama koje su se događale i tijekom nekoliko godina. Medij slikarstva zarana je postala tema čiju je granicu umjetnik nastojao prijeći. Platno - kao površinu slikarskog djelovanja - Trbuljak konceptualizira već sedamdesetih godina (on platno dodiruje, ali ne kistom!). Ono što će se bilježiti kao ključno odsutnost je kontakta umjetnika s prednjom površinom platna. Platno biva zaštićeno kutijom oko koje umjetnik okoliša pokušavajući intervenirati. Intervencije se, u stanovitim vremenskim razmacima, doista i događaju, ali postrance - ukapavanjem, sprejanjem, ili bojanjem sa stražnje strane platna. Prvi kontakt umjetnika s prednjom stranom platna događa se tek 1994, kada ga umjetnik dotiče, no u ipak suženu polju akcije određenu kružnom perforacijom na staklu.

Slikarski eksperimenti bili su paralelni Trbuljakovim propitivanjem galerijske institucije. Ta je tema ključna u njegovu djelovanju, osobito sedamdesetih godina. Istom temom Goran Trbuljak možda najzornije provodi ideju dematerijalizacije objekta / predmeta umjetnosti, postavljajući se tako na sam početak razvoja konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj.

U novom splitskom predstavljanju valja istaknuti nekoliko novih segmenata umjetnikovih eksperimenata. Posebno je zanimljiva nenaslovljena serija knauf-ploča nastala 2004. godine. Naime, zbog stanovitih kadrova prve hrvatske TV-sapunice, zidovi su se kulisa morali perforirati kako bi postav kamera udovoljio zahtjevima snimanja. Kada pojava perforacija nije konvenirala sceni, one su se jednostavno zaklonile umjetničkim slikama. Otvorenim ostaje pitanje funkcije djela umjetnosti! Fragmente kulisnoga zida Goran Trbuljak prenosi u Galeriju umjetnina te ih vlasitim izborom legitimira kao umjetnička djela. Zaklonjene prisutnosti (prvobitno možda!) neumjetničke kvalitete kao predmet interesa javljaju već prvim nastupima Gorana Trbuljaka - navedimo primjerice potpisivanje prašnjavog Otiska slike F. K. (1969). Na sličnoj interpretativnoj putanji prepoznajemo i ta Trbuljakova djela.

Funkcija i narav suvremene umjetnosti i galerijske institucije koja tu umjetnost predstavlja i dalje je tema koja intrigira umjetnika. To je osobito razvidno u videoradovima nastalima u posljednje tri godine. Pomoćno osoblje muzeja (koje u muzeje navodi slučajnost zaposlenja, a ne stručna muzejska osposobljenost!) priča o instituciji te iskustvima koje je tamo steklo. Mogućnost prepoznavanja humornih kvaliteta ovih konverzacija ostavljena je na izbor promatraču. Nadalje, odnos kodiranog institucionalnog okvira i prostora opuštenijeg svakodnevnog susreta Goran Trbuljak ističe radom koji je nastao u povodu izložbe u Splitu. »Riječ je o site specific instalaciji, gdje posredstvom videolinka dva skoro u potpunosti različita društvena prostora razmjenjuju sliku u realnom vremenu. Kamere postavljene u galeriji i kultnom mjestu Teak omogućavaju posjetiteljima Galerije uvid u ono što se događa u kafiću i obratno« - objašnjava u predgovoru izložbi Božo Majstorović.

Splitsku izložbu valjalo bi zaključiti novom izjavom Gorana T. pomalo autoironijskog karaktera, koja na razini doslovnosti podvlači pitanje vremena, značenja i interesa: većina mojih ideja su predatirane, neki su radovi autofalsificirani, a ostalo je nezanimljivo.

SLIKARSKI EKSPERIMENTI

Kako performativnošću dokinuti statičnu fiksnost slikarskom platnu, tema je koju svojim predstavljanjima problematizira Dubravka Rakoci. Dinamizam je svojstvo umjetničinih slikarskih instalacija predstavljeno formom kruga, performativnošću postava, odnosno nanosom boje. Galerijski prostor nanovo je taj koji transformira početnu formu kruga. No proces nije jednosmjeran jer se izložbeni prostor mijenja uvođenjem krugova.

Mjesta na kojima se krugovi postavljaju bočne su strane galerijskih zidova. To su mjesta uobičajenog izlaganja djela slikarstva. No oni postaju aktivne komponente u doživljaju umjetničine intervencije, a ne puke površine na kojima se nešto pokazuje. Prisutnost slikarskih objekata Dubravke Rakoci naglašava specifičnosti tih mahom obijeljenih površina (visinu, širinu, anomalije i sl.). Upravo takve specifičnosti pokreću umjetničinu intervenciju - preklapanje, bojenje... Dinamički aspekt slikarstva Dubravke Rakoci naglašen je i kromatskim varijetetom platna nastao, između ostalog, i tragovima dogođenih intervencija-postava. Proces re-uporabe nastavlja se do konačnog uništenja objekta! Objekt-platno tada će biti odbačeno ili naprosto složeno kao relikt koji svjedoči o prethodnim događanjima. Mjesta presavijanja (segmenti pozadine!) bojena su crnom te naglašavaju nemogućnost potpunoga prostiranja platna; ističu barijeru arhitektonskog okvira koja se ispriječila pred platnom. Dakle, slika, iako oslobođena standardiziranih okvira, podređuje vlastitu fizičkost zadanim granicama arhitekture.

Svojim postupcima Dubravka Rakoci problematizira granicu na dvojak način: određenjem promjera što uvjetuje kružnicu kojom se omeđuje polje djelovanja umjetničine ruke te uočavanjem granice galerijskoga zida ili općenito arhitektonskog okvira unutar kojega se platno postavlja. Granica arhitektonskog okvira ili prepreka koja je u odnosu na protezanje platna čini granicom uvjetuje presavijanje platna te uvođenje poleđine slike kao aktivna elementa promatračeva očišta. Tim segmentima poleđine dokinuta je boja; oni su tretirani nebojom. No svakako animira oko i predstavlja segmente zaustavljenosti emanacije boje prednje površine platna.

Općenito boja na platnima Dubravke Rakoci nije neekspresivna, odnosno nije poništen slikarski trag same autorice. Potezi su vidljivi, a prema tome i tonovi različitih crvenih, plavih ili... Ne možemo, dakle, govoriti o artificijelnosti monokroma. Istaknimo kako Dubravka Rakoci ne pruzima formu kruga, ona do nje dolazi: kruženje je prisutno od sama početka umjetničinih predstavljanja. Svjetlo se, nadalje, prepoznaje kao bitna komponenta u njezinu djelovanju. Boja i svjetlo neraskidivo su povezani. No, svjetlo (umjetnoga podrijetla!) ovoga je puta doslovno bojeno te dovedeno u suodnos s platnima (umjetnica je već izlagala umjetnine u bojenom svjetlu, no rezultat je bio posve drukčijega karaktera!). Sama netaktilna kvaliteta prostora izložbenih dvorana bitno je modificirana. Uvođenjem bojenoga svjetla prostor se pred platnima grije ili hladi, njegovim nedostatkom čak i prividno nestaje, kako vješto navodi Jasminka Babić u predgovoru izložbe. Tri su para kojima Jasminka Babić sistematizira djelatnost Dubravke Rakoci: prostor-vrijeme, boja-svjetlo, prošlost-sadašnjost.

Dalibor Prančević