Svi plešemo, nana-na-na

Svi plešemo, nana-na-na

Ovogodišnja nagrada hrvatskoga glumišta od povijesnog je značenja za suvremenu plesnu scenu. Plesači i koreografi, konačno pripušteni iz rezervata, našli su se u glamuru hrvatske zvjezdane prašine, i u više navrata popeli na scenu koja je, makar u povijesnom smislu, najviši autoritet nacionalnoga teatra.

Zbunjenost je bila obostrana, i onih koji su primali nagrade posve nenaviknutih na ovakve spektakle (i toalete!), kao i one većine u publici koja se pomalo zlurado pitala zašto si ne naprave svoju dodjelu kad već imaju tolike nagrade? Pretpostavljam da je dobar dio te zluradosti vezan uz umor i napor sve duljega trajanja same dodjele. (A nagradu si oni ne mogu dodijeliti sami jer, za početak, u svom rezervatu nemaju nikakvu scenu, da o kazalištu i ne pričamo.)

Zanimljivo se poklopilo da je ova godina bila sva u znaku plesa, i što se tiče zabavnih točaka, plesnih divertismana koje su izvodili glumci, i dodijeljenih nagrada, pa se zapravo kolege iz Udruženja dramskih umjetnika, koji su sve to potaknuli, mogu upitati, gdje je tu hrvatska dramska umjetnost. Mene je jedan dragi prijatelj, naviknut na moja vječna rogoborenja, upitao: Pa jesi li sada zadovoljna, ovo je postalo nagrada hrvatskog »plesišta«!?

Jasno da nisam. Bez obzira što mi je bilo drago vidjeti na pobjedničkom tronu i Branka Bankovića, i Mirjanu Preis, i Zrinku Lukčec, i Kseniju Zec. Ono što nije u redu, a što sve ostale ne zanima niti ih se tiče, jesu pitanja unutar struke. (Strukovna hijerarhija unutar kazališne hijerarhije.) Samo je uski krug posvećenih znao za pripreme i događanja unutar Udruge samostalnih i drugih profesionalnih plesnih umjetnika Hrvatske. Kako i bi, kad ni udruga nema svoj prostor, nego se nalazi u privatnom stanu u Prigorju Brdovečkom, pa onda sve mora biti obiteljski i prijateljski orijentirano. Komisija, koja se sastojala od tri člana, na stranu što dvoje od njih s razlogom nosi isto prezime, nekadašnji su plesači iste generacije Studija za suvremeni ples. Nije problem ni u jednom od njih, ali ovako grupirani, uz većinu prezentera i nagrađenih iz Studija, mogu neupućenima pružiti prilično krivu sliku. A za upućene je to malo neozbiljno. U vrijeme kad su Darko i Branka Kolar i Drago Asić plesali postojala su u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, samo tri ansambla. Sada ih je petnaestak, ne računajući off-scenu i samostalnu produkciju...

Ali dobro, led je probijen, pa možemo dalje.

Maja Đurinović