Stoimeni

Novela o Vukovarcu koji je sačuvao život, ali je izgubio ime, može se doimati poput paralele u izokrenutoj stvarnosti, gdje su njegovi sumještani sačuvali imena, ali su izgubili živote. Ipak, ovo moje sjećanje stvarnije je od kakve stilske figure, napokon svjedokom sam ove priče, koliko god nerado jamčim svaku sadržajnu vjerodostojnost. Onu drugu - formalnu - ni ne mogu sasvim, premda zbog nje nije bilo potrebno pročitati Čehovljevu humoresku o prezimenima, sjetiti se Nazorova naslova. Mogao sam ih davno, davno i ne pročitati, ili čak imati samo ideju da sam za njih negdje bio čuo. Svejedno, bilo bi kao i da nisam pročitao ili čuo, jer se zgoda ugnijezdila u meni bliski prostor, uzela vremena i maha u iskušavanju same sebe u abrevijaturama. Njena je anegdotična veselost dio života na podlozi tuge.

Bez obzira da li je po dio ugradbenog materijala - jedne cigle - trebalo otići u Črnomerec, to se pokazalo neizdašnim za ono što ovu zgodu čini napetom. Jer prezimena, koje inače nedostaje, želi li se normalna priča imenski podzidati, tog prezimena tamo nije bilo. Uostalom, cigla s imenom i prezimenom srušila bi moju priču, a ne sagradila; nad njenom radnjom vrebala bi imenost kao opasnost. - Nikog od Vukovarčevih nije dakle bilo na onom podziđu plača. Tamo sam bio otišao samo reda i pijeteta radi, jer se baš ne mogu sjetiti da je spominjao svoje mrtve ili nestale u vukovarskom okruženju. Dotle, odnosno puno ranije, on je sa svojima bio izbjegao odanle, nastanio se s porodicom u jednom neuglednom zagrebačkom predgrađu, kao elektroničar digitalnih sistema - daleko previsoko kvalificiran - dobio ondje verbalnu naljepnicu majstor koja se nama uopće nije činila laskavom za bravure, inače zvane majstorije, koje su mu uspijevale u ponovnom uspostavljanju cijelih audiolinija i radiofonije. Jedino je na televizore ostajao slijep, produžujući njihov muk, kao da se zavjetovao Radiju Vukovar. A i virtuoza trpeze morate prozvati bar majstorom kuharom, pa je tako i Vukovarca - zbog njegove univerzalnosti već bez prezimena - jedan od stanara u zanosu nazvao maestrom. Naziv se kod obrazovanijih nije održao, a niti prethodni poput zakona ili legende. Jer bili su to sve nemušti pokušaji nekritičkog priznanja, navijačkog vrednovanja ili čak pravog ushita - kao nemoćan odgovor na uspostavu baš maestralnih rješenja s priključcima i brikama na podlozi malih otpornika.

Tako je Vukovarac ostao i bez pridjevka. Ja sam ga doduše zvao gospon Unding, po njegovu krivom izgovoru marke Grundig (pravi je na ih), dakle kao gospon Nonsens. No pravi je nonsens ipak bio na mojoj strani - posijati, gdje neće nikad niknuti! K tome, što nitko od sretnih korisnika nije znao broj njegova podstanarskog telefona, ja sam tu ceduljicu s imenom i brojem još i zametnuo. A on je kao po nekom sustavu vodonošnje dodjeljivan dalje prema potrebama popravaka u kući, dok nije bio gotov. Njegov lonac - tako bismo mogli kazati - ide sad negdje drugdje po vodu, pomno dodavan da se ne razbije, u kakvu drugom zatvorenom, recimo neboderskom, slivu, po logici sličnoj onoj njegove meandarske Vuke, malaksalošću kakva rukavca, mrtvaje... gdje će opet vidljivo izroniti i kad, tko će znati, tko će ga više naći? Znači li nešto zov nekog, tko ga treba, ako je taj nehajno izgubio papirić s imenom i brojem? A u istom stanu, na par koraka od nevidljivog lifta, jedan je od zvučnika davao sve od sebe na kazetnom dijelu Undinga, dok je drugi bolovao za oba. Očigledno su oba trebala pomoć.

Što vrijedi da sam ovog Vukovarca nekidan ugledao iz jurećeg tramvaja pred Poštanskom bankom u Jurišićevoj? U jednoj drugoj neprilici trebalo je preskočiti auto u vožnji, smiriti se i dotaknuti dobrotvorovo rame. Odazvao bi se on i na ime, ali onom tko bi ga umio prizvati, tko nije poput mene trošio vrijeme na nadimke što dobro zvuče, a slabo govore. Preostalo mi je da se svojski pomučim i domislim Vukovarčevu prezimenu, jer će jedino u tom slučaju iskrsnuti i telefonski broj. Potraga za takvim majstorom opravdavala je sva sredstva, uključivala kontaktne ili čak sve raspoložive osobe u stanu i zgradi te - ako treba - i njihovo plebiscitarno izjašnjavanje po varijantama.

Sve je dolazilo u obzir: smicalice po glasovnoj ili sadržajnoj sličnosti, pa čak i prema neutvrdivom kriteriju dugouzlaznog vokalnog napona, kojim Slavonci govore, dovijanja po smislu, prema prezimenskoj asocijaciji, ako je iole značenjska. Samo prezime imalo je u sebi prizvuk nečeg ruskog ili čak makedonskog; u govornom smislu označavalo je nešto oko novca, ali prije posjedovanje nego li njegovo zarađivanje. Izvjesna moćnost i solidnost u svezi baratanja novčanicama provijavala je iz prezimena. Dokučio međutim nisam bio ništa. I pitam se, da li su drugi tako posrtali od tereta dojma kakve knjige ili kojeg od umnih predavača, kao ja od neobičnog prezimena?! Jer čovjeku kome uzmanjka štagvort, to jest krilatica, najteže je pomoći. Ali opet, kako je lako smjeti sve, ondje gdje se ne može ništa! Stoga i jesam spao na razne kvazisemantičke dosjetke, nikako po skroz proizvoljnom načelu.

Je li moj čovjek prezimena Bankin, upitao sam se jednog dana - i odmah ustuknuo. Koji Makedonac se tako zove? A osim toga previše je institucije u tom naslovu. - Stotkov - iznenadila me prijateljica, a valjda i samu sebe pragmantnošću prijedloga, da bolji ne bi mogao biti. Ali nije bilo nalik onom prezimenu. - Kunovski - našali se kćerka te subote, otrčavši otvoriti vrata Sretanu zvanom glikliher, koji je ušao s pozdravom Dolarov na usnama, kao da čovjeka takvog imena uvodi kao gosta u kuću. - Mogao si doći i s Forintenkom - snebih se, znajući da izgovaram nešto bar po zvuku ukrajinsko. - Ime našeg majstora miriši po novcu, ne po banci ili nacionalnoj valuti - ispravih se, - Gotovinski, otme se Ingi - tu je najava i izvjesnost novca. Zbilja je to prezime isključivalo svako očekivanje novca na žiro- ili tekućem računu, poreznu obradu honorara, nego je zvučalo poput lozinke po kojoj svi majstori u ovoj zemlji oduvijek zarađuju novac - i to omdah, odmah - kao keš-lovu, kako bi oni rekli, dok intelektualci, pogotovo oni pera ili kista, za jedno tri mjeseca ili nikako. Pretpostavljam da nakon tek ovlašne provjere, skoro nepsoredno odlaze u raj, jer su ovdje imali pravi pakao oskudice.

Zanijelo me ovo prikazivanje dijelom i vlastite besparice, jer od vijesti da je netko nezasluženo dobro prošao u životu, može me više rastužiti jedino ona, da je netko prošao nezasluženo loše. Onda je bolji Peškarjev, rekao bi Dalmatinac u meni, ta lova je sigurna, ima je na udici kao ribu. - Kunajev, eto - pokuša biti korisna kćerka, - sve je odmah tu, da se usred posla od smotuljka novčanica odvoji jedna i za nju kupi vruća prasetina i hladno bijelo vino. - Otmjeniji je on - ubacila je istog popodneva Seka - pa niste ga nikad ni vidjeli jesti. Zato mislim da je on jedan fini gospon Lipovski.

Jednog je ljetnog prijepodneva sam duh subverzije bio vani u krošnjama, kad je moj imenski dvojnik izustio: - Otplatnjikov. - Tvoje su dileme baš O. K. - osupnuo sam se - pa zar nismo rekli, kako ime znači da njegov nositelj nešto ima, da on ne zarađuje, a kamoli da otplaćuje? - Onda Zajmov! - rekne kćerka i utekne liftom. - Pa to je još gore - uzvratih prekasno, jer dok je riječ još bila u zraku, padne novi prijedlog: - Kreditorski! Rezignirano sam rekao: - Vašoj toni soli dodajem svoje zrno: Rentnikov.

Sistem nije davao znake raspoznavanja. Mogle su se tu očekivati još jedino sricalice besmisla, jer nije se uspostavilo nikakvo dokučivanje prezimena po glasovnoj boji ili prema značenju. Nijednom nisam našao shodnim da posegnem za leksičkom bazom natuknice u potrazi za telefonom. Sanak pusti! Ovo sam i objavio ljudima, od kojih sam očekivao pomoć: - Ponudio sam vam viziju, a vi spali na verziju. Za vas su dobre i brojalice. Zato vam predlažem: Predujmov, Zaporski, Štednjikov, Bonovski, Kamatčik, Denarjev, Valutov! - Zavučalo je kao ispražnjen šaržer.

- Misliš da samo ti živiš s jednom iluzijom manje? - odgovoreno mi je. A zatim pravim verglom: Trezorski, Devizov, Fondovski, Bankovski, čak i Ememovski! Skidam kapu! Nevidljivim rukama plješćem na završetku potrage za Vukovarčevim prezimenom.

Tek kod našeg nedavnog preseljenja, kad su mnoge stvari zauvijek izgubile svoje mjesto, a neke i same sebe, izronila je iz sve te uzvitlane prašine, kao kod rada mlatila, čestica papira na kojoj je pisalo ime s telefonom: Kešov. Franjo Kešov. Sinulo mi je da sam tek u jednom trenutku nesabranosti, opravdanog titranja, bio blizu odgonetke! Ali sad ni majstor nije više stanovao na staroj adresi.