(Re)vizija građe

(Re)vizija građe

Nepostojanje materijala za materijalno posjedovanje ne zagovara nemogućnost šire kataloške obrade, zanimljive analize, timskoga rada, problematiziranja određenoga trenutka i pozicije, međusobnog odražavanja i prožimanja različitih energija

Muzej moderne i suvremene umjetnosti izložbom odabranih djela iz grafičke zbirke nastavlja programski koncept predstavljanja fundusa za novi stalni postav za novu zgradu MMSU-a. Okupljeno je blizu tristo grafika iz zbirke hrvatskih i stranih autora, sa željom negacije stajališta o neumjetničkom statusu grafike i uvjerenja o njezinoj crno-bijeloj estetici te približavanja javnosti putem otvorenih radionica (prema riječima više kustosice Daine Glavočić s otvaranja izložbe). Predgovor kataloga ravnatelja MMSU-a Branka Franceschija naglašava reprezentativnost (najbolja djela prikupljana otkupima i darovima od osnutka Galerije likovnih umjetnosti 1948), potencijale (radove od kraja 19. stoljeća do novoga milenija) i kompleksnost izložbe (preobražaje stila - medija).

GODINE I GRAFIKE

Kao prvi ciljani promatrač u kronološko / stilski - sadržajno / formalno prezentiranu nizu stotinjak autora vodimo se vizualnom senzacijom tražeći poznata imena kao utočišta pogleda svejedno koje kromatske varijante. Razgled započinju Menci Clement Crnčić, Tomislav Krizman, jedan Mirko Rački, nešto Babića. Ne preskačemo Jamu I. G. Kovačića s grafikama Ede Murtića i Zlatka Price, dobre grafičke listove Alberta Kinerta, Ivana Picelja, Otona Glihe... Od pedesetih vidljivo više apstrakcije, legendarizirano više serigrafije, legalizirana veća sloboda izraza. Nekako u sedamdesetima grafika je pluralna i varijabilna, raznobojna. Osamdesete predstavlja riječka škola grafike - Josip Butković, Maja S. Franković, Jasna Šikanja te radovi autorica mlađe generacije do prijelaza stoljeća. Devedesetih i nema. Suvremena grafika čini se inovativnom - zatvorenom na dvije dimenzije. »Premda suprotan tradicionalnoj ideji crno-bijelog svijeta grafike u zadnje je vrijeme (nakon eksplozije boja) sve više i tzv. bijelog otiska...« - predstavljeni su radovi Ivane Franke, Ines Krasić, Ane Kadoić... Na kraju kataloga spominju se mogućnosti grafičkog oblikovanja knjiga, objekata u bezbroj boja, kompjutorske grafike... događa se proces sličan onomu u svijetu fotografije gdje se klasična fotografija suprotstavlja digitalnoj.

U podastrom nizu osiguranih konstatacija dotiču nas i strani autori: Veno Pilon, Otto Piene, Hundertwasser, Vasarely, Mortensen... Uspješno revijalno.

Kao drugi ciljani promatrač vježbamo memoriju istražujući jedinke. Autorica konstatira nepostojanje nekih bitnih djela koja bi povezivala kataloške napomene s umjetničkom stvarnosti. Za puni uvid u modernu nedostaje primjerice grupa Medulić, za rekonstrukciju inovativnih dvadesetih sudionici Proljetnih salona... Nekih ima, ali su nastala poslije, kauzalno i drukčije (osebujan Sergije Glumac zastupljen je radovima iz četrdesetih godina...) »Veoma su slabo u muzejskoj zbirci zastupljeni slavni sudionici prodora geometrije u hrvatsku umjetnost poput Julija Knifera, ali i Vlade Kristla (...)«

Moguće - opravdano nepostojanje materijala za materijalno posjedovanje ne zagovara nemogućnost šire kataloške obrade, zanimljive analize, timskoga rada, problematiziranja određenoga trenutka i pozicije, međusobnog odražavanja i prožimanja različitih energija. Ili, preostaje zaključak da su imena istina za javnost, inventarni brojevi realnost za muzej.

U tom smislu izložbe najčešće ostaju nikad jednostavne javne revizije građe. Zarazno ne samo za muzejske prostore.

Ksenija Orelj