Reanimacija omnibusa

To što su se u posljednje vrijeme u hrvatskoj kinematografiji pojavila još dva omnibusa manje je pokazatelj povoljnije klime za tu vrstu, a više slične nužde da se do cjelovečernjega filma, a time i do pokušaja ozbiljnijega kontakta s gledateljstvom, stigne putem koji je najlakše savladati

Cjelovečernji filmski program sastavljen od nekoliko zasebnih priča korijene ima u počecima filmske povijesti, kada su se uglavnom snimali kratki filmovi koje se za potrebe komercijalnoga prikazivanja mehanički povezivalo u dulji program za koji su se mogle prodavati ulaznice. U vremenu u kojem je tehnološki napredak omogućio češće snimanje dugometražnih filmova (a oni su uglavnom privlačili više publike) nastojalo se kratkim filmovima osigurati konkurentnost stvarajući programe sličnih djela, i tu je korijen omnibusa, sastavljenih od epizoda koje čvršće povezuje tema, glavni lik, autor književnih pripovijesti koje se adaptiraju, sličnost redateljskoga postupka jednog ili više srodnih autora.

OTKLJUČAVANJE KLJUČEM

Iako su takva djela često radili i vrlo ugledni filmaši, povremeno su bili i prilika da više mladih autora pokaže koliko su sazreli za realizaciju dugometražnog filma. Budući da neke zanimljive teme i priče ne mogu izdržati standardnu duljinu cjelovečernjega filma, dok u kraćem obliku mogu ostvariti vrhunske vrijednosti, desetljećima su omnibusi (čineći doduše mali postotak produkcije) bili prihvaćani kako od publike tako i od producenata bez načelna odbijanja takve forme, premda istovremeno ni najsavršeniji kratki igrani filmovi nisu dospijevali do gledatelja osim na festivalima ili (u kraćem razdoblju) kao predigre cjelovečernjem filmu.

Ipak, potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća ta je vrsta filmova počela izumirati, vjerojatno zato što su gledatelji zanimanje pokazivali pretežno za cjelovite priče, pa su i producenti u vremenu sve veće komercijalizacije kinematografije uglavnom odustali od omnibusa. Nešto prije no što se to dogodilo pojavio se i prvi hrvatski omnibus Ključ (1965), kojim su uspješno debitirali Antun Vrdoljak, Krsto Papić i Vanča Kljaković. Prva su se dvojica uvrstila među najuspješnije hrvatske redatelje, dok je Kljaković više režirao u kazalištu i na televiziji, ali je ipak snimio nekoliko cjelovečernjih filmova, od kojih je Kužiš stari moj (1973) ostao među najpopularnijim hrvatskim filmovima.

Sljedeći je omnibus Godišnja doba (1979), u vremenu nesklonu takvim filmovima, snimio već tada jedan od najcjenjenijih naših dokumentarista Petar Krelja, i to novcem dobivenim za tri kratka filma, jer njegovi su dugometražni projekti odbacivani od tadašnjih komisija. Njegove se priče, tematski povezane protagonisticama (štićenicama dječjih domova), izravno nadovezuju na neke od njegovih uspješnih dokumentaraca, a pozitivan odjek filma ipak mu je pomogao da (ne bez muke) konačno stigne i do režije cjelovečernjega filma.

To što su se u posljednje vrijeme u hrvatskoj kinematografiji pojavila još dva omnibusa manje je pokazatelj povoljnije klime za tu vrstu, a više slične nužde da se do cjelovečernjega filma, a time i do pokušaja ozbiljnijega kontakta s gledateljstvom, stigne putem koji je najlakše savladati. Tako su Kristijan Milić i Goran Kulenović svoja dva vrlo uspjela, iako inače stilski pa i tematski vrlo različita srednjometražna filma o beznađu mlade generacije spojila u omnibus 24 sata (2002) i postigli vrijedan uspjeh na pulskom festivalu, no film se tek nakon godine dana uspio na nekoliko dana probiti do zagrebačkoga kina, a dvojica darovitih autora nisu se njime bitnije primaknuli realizaciji cjelovečernjega filma.

TRI PRIČE

Slučaj Seksa, pića i krvoprolića Borisa T. Matića, Zvonimira Jurića i Antonija Nuića koji je sada krenuo u kinodvorane ipak je bitno drukčiji. Jurić - čija je dostignuća u dokumentarnom filmu kritika iznimno hvalila - prošle je godine već realizirao cjelovečernji film Onaj koji će ostati neprimijećen, praćen međutim većinom negativnim kritikama, pa će mu film pripomoći da prebrodi tipičan naš odnos prema mladim, darovitim autorima koje se najprije slavi, a potom potpuno odbacuje. Matić je pak cijenjen kao producent, a posebice kao utemeljitelj i motovunskog i zagrebačkoga međunarodnog festivala, kojem će ovo pomoći da definitvno dokaže kako je jedan od rijetkih hrvatskih producenata koji se doista razumije u film. Nuić (čiju epizodu kritika ponajviše hvali, a neki ga proglašavaju i najvećim talentom koji se pojavio u hrvatskom filmu u posljednjih desetak godina) već snima cjelovečernji prvenac koji se sada očekuje s golemim zanimanjem i jedino mu se bojati da se ne ponovi sličan odnos kao prema Juriću (a još više Rušinoviću).

Jednako je važno i to da je Seks, piće i krvoproliće unaprijed zamišljen kao omnibus s čvrstim okvirom - sve tri inače vrlo različite priče zbivaju se u vrijeme nogometnoga derbija u Zagrebu između Dinama i Hajduka, a fanatizam navijača i jednog i drugog kluba, iako se film njime ne bavi izravno, imat će bitne posljedice na razvitak svake od triju epizoda, a ujedno će zasigurno privući i neke od gledatelja koji češće odlaze na nogometne utakmice nego u kino, posebice na hrvatske filmove. Tomu vjerojatno neće bitno štetiti ni pomalo bizaran termin svečane premijere u vrijeme kada je Dinamo igrao važnu utakmicu protiv Benfike uz izravan TV-prijenos. Važnije je ipak da je Seks, piće i krvoproliće jedan od rijetkih naših filmova koji već u zamisli cilja na određenu publiku, a to ipak nisu samo nogometni navijači nego i širi krug mlađega gledateljstva, što je ona dobna skupina koja najčešće ide u kino. Još je bitnije da Matić, Jurić i Nuić ostvaruju vrijednosti koje publiku mogu zadovoljiti brzim ritmom, jakim emocijama, a još više prepoznatljivijim i autentičnijim govorom no u većini domaćih filmova, što je zasigurno pomoglo ostvarenju barem desetak izvanrednih glumačkih interpretacija uglavnom mlađih glumaca i generacijski bliskih većini posjetitelja kina.

U trenutku dok ovo pišem teško je prognozirati hoće li se i u kojoj mjeri film priključiti ostalima koji su ove godine znatno podigli gledanost hrvatskoga filma i nadmašili čak i nezanemariv broj inače na repertoaru dominantnih holivudskih proizvoda, ali je nedvojbeno da je Seks, piće i krvoproliće još jedan vrijedan prinos našoj kinematografiji, koja nakon znatnih međunarodnih uspjeha i u domovini razbija predrasude o svojoj niskoj kvaliteti i dosadnosti. Da će to dovesti i do blagonaklonijeg odnosa prema omnibusu kao vrsti (što bi bilo sjajno i za druge mlade autore koji su svoj talent pokazali u kratkom metru) ipak je teško povjerovati, jer je privlačnost ovoga filma utemeljena na pretpostavkama koje će se teško ponoviti.