Rajski pakao

Rajski pakao

Na završecima priča Matišićeva je glazba jasno značenjska, a to je značenje duboko i tjera na razmišljanje i interpretaciju

U djelu Zamišljene zajednice Benedict Anderson razvio je tezu o suvremenom vremenu koje se uvijek odvija u vodoravnom uzročno-posljedičnom slijedu. Suvremeno vrijeme, isticao je, ne poznaje onu vrstu srednjovjekovne, pretkršćanske istodobnosti koja okomito povezuje prošlost i sadašnjost, gdje te dvije kategorije čine jedno. Anderson je o tome pisao početkom osamdesetih ne sluteći da će njegova teza - vjerojatno nesvjesno - naći odjek u filmu Arsena Antona Ostojića Ta divna splitska noć. U Ostojićevu filmu nalazimo oba tipa vremena. S jedne je strane ne-vrijeme u kojemu nema razlike između sada i prije pola sata (film je vremenski ograničen na nekoliko sati dočeka - ne zna se koje - Nove godine u Splitu). S druge strane to iskonsko bezvremeno stanje postaje jasno istrgano vrijeme u kojemu se još sat i nešto i još pet minuta razlikuju poput života i smrti. Ostojić, dakle, vješto barata kategorijama vežući ne-vrijeme uz narkomanski užitak, a uzročno-posljedično vrijeme s nepotrebnim smrtima raznih likova priče.

LJUBAV KAO NIT VODILJA

Zapravo, priča nije jedna, nego je riječ o trima pričama u kojima su još sat i nešto i još pet minuta bitne poveznice. Ta vremenska određenja na pozornici izvikuje otkačeni (čitaj: drogirani) Dino Dvornik i one sve jasnije govore o smjeru kojim je priča krenula. Okvirujući tri priče (i niz potpriča) Dvornikom nerazumljivim repanjem, redatelj nas strpljivo uči: kada Dino sa svog povlaštenog mjesta viče: »Još je ostala ura i nešto!« te počne pjevati, svi će se likovi na trenutak uplesti u bučnu gomilu, a zatim, pokazujući punu nezainteresiranost prema slavlju, prigodi i pjevaču, izaći iz gužve i svi će - posve slučajno - dospjeti u obližnji kafić. No vremenski razmaci njihova dospijevanja minimalno su različiti, ali to je dovoljno da se nikada ne sretnu. U kafiću (zanimljivo!) ne svira glazba, ali je Dvornikovo pjevanje na Trgu toliko glasno (što uvjerljivo upućuje na prigodu) da se (stišano i iz nekoga posve trećega plana) čuje i kroz zatvorena vrata kafića.

Zanimljivo je da je tema pjesama Ljubav (u kafić prodiru pjesme Ljubav se zove imenom tvojim i Ti si mi u mislima), premda tek treća filmska priča eksplicitno govori o ljubavi dvoje mladih. Ipak, pokazuje se da je Ljubav nit vodilja svih priča, jer diler iz prve priče napušta nesretnu ljubavnicu (udovicu, kojoj je muž ubijen u ratu), i jer u drugoj priči američki mornar (Coolio je u ulozi mornara Frankyja uporabljen kao zvijezda, ali ne i kao pjevač) tuguje za djevojkom koja ga je napustila. Ali sve su tri Ljubavi prljave: točno na nula u vremenskom odbrojavanju početka Nove godine, prvi lik biva ubijen, drugi počini samoubojstvo, a treći - mladić Luka - čini to isto, ali na drugi način. Znači - kada Dvornik na pozornici najavljuje »još pet minuta« i počinje nerazumljivo repati, njegovo je repanje izraz stanja duha junaka: njihovi smljeveni mozgovi ne razumiju sada i ovdje, nego traže izlaz. Trijezan pogiba od ruke drugoga, depresivan podiže ruku na sebe sama, a fantastičan, pod utjecajem droge i poticanja okoline, polijeće poput anđela u drugi svijet.

ANĐEOSKI ZBOR

Motiv anđela pojavljuje se još u početku (dakle, u fazi gledateljskoga nerazumijevanja), kada redatelj prikazuje sva tri događaja iz ptičje perspektive i kada glazba drugoga skladatelja, Mate Matišića, od rokersko-frajerske odjednom postaje anđeoska. Matišićev zbor drugo je znakovito vezivno tkivo - jer priče su predstavljene odvojeno, u tri puta ponovljenu istom vremenu, pa je ponavljanje pojedinih situacija (gledanih iz druge perspektive) kao i ponavljanje pojedinih glazbi (osobito Dvornikovih, koje funkcioniraju kao vremenska odrednica) posebno važno za razumijevanje.

Uloga Mate Matišića nije toliko pompozna kao Dvornikova, ali ipak je - kao što smo naglasili - funkcionalna i znakovita. U određivanju vremena (u kojemu se, zbog redateljskih i glazbenih uputnica gledatelj sve bolje snalazi), Matišić važnu ulogu igra na kraju svake priče: kada upleće vlastitu glazbenu ideju u Dvornikovo repanje. Njegova se ideja najprije sastoji od temeljnoga motiva instrumentala koji često ispunjava i pokreće film. Zatim se sastoji od spomenutog anđeoskog zbora koji zvukovno podcrtava filmaševu ptičju perspektivu, ali i stanje letećeg duha pojedinih likova, kao i tužnu poruku filma narkomanima. Princip ideje princip je slaganja: preko Dvornikova pjevanja stavlja se neprizorni Matišićev instrumental na koji sam Matišić još dodaje zborsko pjevanje. Slušni je dojam neobičan - to je dojam nedostatka jasnih granica, razlijevanja glazbe poput misli kojima je teško uhvatiti jedan smjer pa se naposljetku hvataju onog najlakšeg i najsmrtonosnijeg. Dakako, repetitivnost - kao i ona Dvornikova - upućuje na istovremenost bez pravoga vremena (sve se smrti zbivaju u trenutku nule koji nije ni Stara ni Nova godina), a ujedno jasno razlučuje prostor tri paralelne smrti čija paralelnost nije nimalo slučajna.

GLAZBENI SUMMARY

Jedino je, dakle, na završecima priča (i na početku i na kraju filma, koji donose vizualan i glazbeni summary) Matišićeva glazba jasno značenjska, a to je značenje duboko i tjera na razmišljanje i interpretaciju. Tijekom filma Matišić nije toliko dubok, ali je funkcionalan. Koristeći se ponajviše rock-instrumentalom s početka, ili barem njegovim temeljnim motivom, skladatelj djeluje filmski: prikazuje prvi lik kao frajera (koji svoje frajerstvo, doduše, samo glumi), povezuje slične situacije (hodanje uskim splitskim uličicama), ističe akciju (bijeg pred policijom), naglašava napetost situacije (Maja se odlučuje prostituirati za drogu), upozorava (na negativnost dilera Crnog). Matišić rado prodire i u duboki registar kako bi upozorio na napetost ili prijeteći karakter neke situacije (gledatelje naročito škaklja uporno ponavljanje dva tona kada Franky zatraži od Maje da ga ubije), ali i kako bi naglasio depresivnu, mračnu atmosferu koja se tako odlično nadovezuje na crno-plavkasto-bijeli (noćni) ton filmske slike.

Rijetki su trenuci kada skladatelj dopušta gledateljima odmor od crnine. Tada se služi akustičnom, a ne električnom gitarom i tada - kao kontrast zvukovno-vizualnoj okolini - zvučanje postaje izrazito nježno. Djelomično se to osjeća u sceni kada Franky govori o svojoj izgubljenoj Jeannie (i potom se ubije), a djelomično kada ostarjeli susjed u najboljoj namjeri donosi susjedi za Novu godinu ribice (i biva otjeran s vrata). No najviše se to osjeća u ljubavnoj priči Luke i Anđele, jer oni su najpozitivniji likovi priče. Pozitivni su i kad uviđamo Anđelinu naivnost i Lukino prevladano iskustvo s drogom. Upravo je zato njihovo podlijeganje pozivu Matišićeva glazbenog anđela strašno, daleko groznije nego u prvoj i drugoj priči. Ali mladić se prepušta letu pouzdano, a skladatelj i redatelj ističu ljepotu njegova skoka, ljepotu gubitka poimanja, ljepotu stapanja svih vremena u jedno. I tjeraju na razmišljanje o rajskom paklu droge.

Irena Paulus