Probijanje granica

Probijanje granica

Redateljica Neva Rošić sve je elemente posve skladno uobličila u homogenu scensku cjelinu snažna emotivnog naboja, kojom je dominiralo dvoje izvrsnih glumaca

Konačno jedna kvalitetna i suvremeno mišljena predstava Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca! Nakon niza predstava zastarjele estetike odavno prevladana, danas mrtva kazališta, doživjeli smo vrlo ugodno iznenađenje - Newyorški maraton suvremenoga, višestruko nagrađivana talijanskog dramatičara Edoarda Erbe postavljen na ove sezone otvorenoj maloj sceni Zajc off u režiji Neve Rošić.

Erbina jednočinka, određena kao dramatična komedija, ne samo što u naslovu sadrži New York, dakle Ameriku, već je i po svjetonazorskom senzibilitetu vrlo bliska tome kontinentu, napose njegovim autsajderima, koji korijene vuku još iz pedesetih godina i beat-generacije. Njezini su predstavnici fizički čin putovanja cestom pretvorili u mit o duhovnome putovanju, a upravo se na njega oslanja i Erba čitavu jednočinku dramski gradeći kao jednosatnu trku dvojice prijatelja koji vježbaju za sudjelovanje na maratonskom trčanju. No, s vremenom postaje sve jasnijim da je ta fizička trka zapravo mnogo više od onoga što se čini - to je metafizičko putovanje Marija, koji je u komi nakon automobilske nesreće. U takvu kontekstu lik njegova prijatelja Stevea poprima naznake Učitelja koji ga priprema za smrt, a ukoliko uzmemo u obzir Erbinu skepsu o postojanju pojedinaca, blisku dostignućima kvantne fizike ili pak istočnjačkoj duhovnosti (svjetonazor često prisutan u pripadnika spomenute beat-generacije), koja proizlazi iz uvjerenja da smo svi na neki način povezani i da je granica između ja i ne-ja vrlo upitna i skliska, Steve na neki način postaje Mario sam, njegova druga strana, kao što Mario na samu kraju postaje svjetlost. Okvir dramske priče i njezina realno-onirična atmosfera uvelike podsjećaju na filmski uradak Jima Jarmusha Mrtvi čovjek, još jedno suvremeno djelo koje se nadovezuje na postavke beat-generacije.

SJAJNE VIDEOPROJEKCIJE

Na to su se nadovezale i sjajne videoprojekcije Denija Šesnića (koji potpisuje i oblikovanje posve ogoljena scenskoga prostora i rasvjete) što prikazuju promicanje ceste i uličnih svjetiljki; suočavanje i kružnu vrtnju Marija i Stevea licem u lice, tjemenom o tjeme; dokumentarne snimke maratona... One nisu samo ukrasni dodatak predstavi, nego njezin bitni element koji uvelike pridonosi ritmu i snazi glumačke suigre. Uz Denija, vrlo je važan i udio Žaka Valente koji potpisuje scenski pokret, koreografiju i uvježbavanje glumaca. Scenski pokret znatno pospješuje psihološku profilaciju dramskih lica, a pridonosi i njihovu humornom segmentu. I glazba Bruna Nacinovicha sjajno se uklopila u predstavu, pridajući pojedinim prizorima nagovještaje oniričnosti.

Redateljica Neva Rošić sve je navedene elemente posve skladno uobličila u homogenu scensku cjelinu snažna emotivnog naboja, kojom je dominiralo dvoje izvrsnih glumaca - stalni, dugogodišnji član Talijanske drame Bruno Nacinovich kao samouvjereni šminker Steve i novopridošli mladi glumac iz Italije Mirko Soldano, koji izduženim likom i rasklimanim kretnjama pomalo podsjeća na Krešimira Mikića, kao nesigurni Mario prepun pitanja. Neuobičajeno je i tjelesno naporno igrati predstavu u kojoj sve vrijeme, punih sat vremena, trčiš u mjestu. Osim toga, postoji opasnost od upadanja u monotoniju. Soldano i Nacinovich, uz pomoć navedenih elemenata predstave, iznašli su način da tu izvanjski monotonu radnju bez mnogo ekstrovertnih gesti učine dramatičnom kao što je ona i u samu tekstu. Da je pounutre. Fizičko je trčanje zaista postalo vježbom volje, oslobađanjem misli i probijanjem granica ka metafizičkome.

Bravo i samo naprijed!

Tajana Gašparović