Vijenac 281

Kazalište

EDOARDO ERBA, NEWYORŠKI MARATON, HNK IVANA PL. ZAJCA, TALIJANSKA DRAMA, RED. NEVA ROŠIĆ

Probijanje granica

Redateljica Neva Rošić sve je elemente posve skladno uobličila u homogenu scensku cjelinu snažna emotivnog naboja, kojom je dominiralo dvoje izvrsnih glumaca

EDOARDO ERBA, NEWYORŠKI MARATON, HNK IVANA PL. ZAJCA, TALIJANSKA DRAMA, RED. NEVA ROŠIĆ

Probijanje granica

Redateljica Neva Rošić sve je elemente posve skladno uobličila u homogenu scensku cjelinu snažna emotivnog naboja, kojom je dominiralo dvoje izvrsnih glumaca

Konačno jedna kvalitetna i suvremeno mišljena predstava Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca! Nakon niza predstava zastarjele estetike odavno prevladana, danas mrtva kazališta, doživjeli smo vrlo ugodno iznenađenje - Newyorški maraton suvremenoga, višestruko nagrađivana talijanskog dramatičara Edoarda Erbe postavljen na ove sezone otvorenoj maloj sceni Zajc off u režiji Neve Rošić.


slika

Erbina jednočinka, određena kao dramatična komedija, ne samo što u naslovu sadrži New York, dakle Ameriku, već je i po svjetonazorskom senzibilitetu vrlo bliska tome kontinentu, napose njegovim autsajderima, koji korijene vuku još iz pedesetih godina i beat-generacije. Njezini su predstavnici fizički čin putovanja cestom pretvorili u mit o duhovnome putovanju, a upravo se na njega oslanja i Erba čitavu jednočinku dramski gradeći kao jednosatnu trku dvojice prijatelja koji vježbaju za sudjelovanje na maratonskom trčanju. No, s vremenom postaje sve jasnijim da je ta fizička trka zapravo mnogo više od onoga što se čini - to je metafizičko putovanje Marija, koji je u komi nakon automobilske nesreće. U takvu kontekstu lik njegova prijatelja Stevea poprima naznake Učitelja koji ga priprema za smrt, a ukoliko uzmemo u obzir Erbinu skepsu o postojanju pojedinaca, blisku dostignućima kvantne fizike ili pak istočnjačkoj duhovnosti (svjetonazor često prisutan u pripadnika spomenute beat-generacije), koja proizlazi iz uvjerenja da smo svi na neki način povezani i da je granica između ja i ne-ja vrlo upitna i skliska, Steve na neki način postaje Mario sam, njegova druga strana, kao što Mario na samu kraju postaje svjetlost. Okvir dramske priče i njezina realno-onirična atmosfera uvelike podsjećaju na filmski uradak Jima Jarmusha Mrtvi čovjek, još jedno suvremeno djelo koje se nadovezuje na postavke beat-generacije.

SJAJNE VIDEOPROJEKCIJE

Na to su se nadovezale i sjajne videoprojekcije Denija Šesnića (koji potpisuje i oblikovanje posve ogoljena scenskoga prostora i rasvjete) što prikazuju promicanje ceste i uličnih svjetiljki; suočavanje i kružnu vrtnju Marija i Stevea licem u lice, tjemenom o tjeme; dokumentarne snimke maratona... One nisu samo ukrasni dodatak predstavi, nego njezin bitni element koji uvelike pridonosi ritmu i snazi glumačke suigre. Uz Denija, vrlo je važan i udio Žaka Valente koji potpisuje scenski pokret, koreografiju i uvježbavanje glumaca. Scenski pokret znatno pospješuje psihološku profilaciju dramskih lica, a pridonosi i njihovu humornom segmentu. I glazba Bruna Nacinovicha sjajno se uklopila u predstavu, pridajući pojedinim prizorima nagovještaje oniričnosti.

Redateljica Neva Rošić sve je navedene elemente posve skladno uobličila u homogenu scensku cjelinu snažna emotivnog naboja, kojom je dominiralo dvoje izvrsnih glumaca - stalni, dugogodišnji član Talijanske drame Bruno Nacinovich kao samouvjereni šminker Steve i novopridošli mladi glumac iz Italije Mirko Soldano, koji izduženim likom i rasklimanim kretnjama pomalo podsjeća na Krešimira Mikića, kao nesigurni Mario prepun pitanja. Neuobičajeno je i tjelesno naporno igrati predstavu u kojoj sve vrijeme, punih sat vremena, trčiš u mjestu. Osim toga, postoji opasnost od upadanja u monotoniju. Soldano i Nacinovich, uz pomoć navedenih elemenata predstave, iznašli su način da tu izvanjski monotonu radnju bez mnogo ekstrovertnih gesti učine dramatičnom kao što je ona i u samu tekstu. Da je pounutre. Fizičko je trčanje zaista postalo vježbom volje, oslobađanjem misli i probijanjem granica ka metafizičkome.

Bravo i samo naprijed!

Tajana Gašparović

Vijenac 281

281 - 9. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak