Prijevodna književnost

»Most / The Bridge«, časopis za međunarodne književne veze, gl. ur. Srećko Lipovčan, Društvo hrvatskih književnika, br. 3-4, Zagreb, studeni 2004.

Podsjećajući u uvodniku da je ovim brojem zaokruženo dvogodišnje izlaženje nove serije ovog časopisa, urednik Srećko Lipovčan ujedno izražava žaljenje što »Most« ponovno izlazi dvobrojno, ukazujući na financijske poteškoće koje priječe želju uredništva da svaki broj izlazi zasebno. Ta je želja razumljiva jer bi češći ritam izlaženja časopisu donio mogućnost veće ažurnosti u praćenju književnih aktualnosti, pa se ne bi događalo da najave pojedinih događanja (primjerice Interlibera u sklopu prikaza frankfurtskog sajma knjiga) izlaze nakon što su ista već iza nas. Ipak, takvih je primjera u »Mostu« vrlo malo i uglavnom su opravdani, pa je pokoji prijeđen rok uporabe zamjerka koju treba zanemariti jer novo izdanje ponovno na kvalitetan način (i sadržajno i opremom) pruža na jednom mjestu relevantan uvid u raznovrsna književna događanja u vremenskom rasponu od proljeća do jeseni ove godine, funkcionirajući ponajprije kao podsjetnik i svjedočeći o živosti našeg književnog života u toplijoj polovici godine - pogotovo kada je riječ o (bez)brojnim dodjelama nagrada, skupovima i festivalima, prikazi kojih zauzimaju velik dio broja.

TRI CJELINE

Koncepcija časopisa i u novom je broju jednaka kao dosad, što znači da se u tri veće cjeline - onoj o književnom životu unutar Hrvatske, hrvatskoj literaturi i autorima izvan naših granica te međunarodnim vezama i hrvatskoj književnosti u prijevodu - najvećim dijelom nude informacije o novim izdanjima i književnim događanjima, književne kritike te prikazi domaćih i stranih časopisa. Među takvim prilozima ponovo će kolumne i intervjui biti ona mjesta u kojima primarno informativna razina ustupa mjesto detaljnijem promišljanju neke teme. Kolumna Strahimira Primorca ukazuje na novu tendenciju hrvatske proze u kojoj se, nakon stvarnosne proze devedesetih, sve češće javljaju slučajevi vremenskog i prostornog distanciranja od realnosti, pri čemu problem kojim se pisac bavi biva iščupan iz stvarnoga konteksta te tako ogoljen postaje transparentniji i istaknutiji, što Primorac potkrepljuje primjerima. Za razliku od uobičajene analize kazališne sezone, Boris B. Hrovat osvrće se na hrvatske dramske tekstove, analizirajući ih iz prve ruke - kao član žirija za dodjelu nagrade Marin Držić. Razmišljajući o zajedničkim obilježjima šezdesetak pristiglih tekstova, on ih razmatra na osnovi dva temeljna kriterija - odnos spram stvarnosti i izvedbeni potencijal, zaključujući kako je u suvremenoj hrvatskoj drami realnost svakodnevice i dalje premalo poticajna autorima, od kojih se tek mali broj doista hvata ukoštac sa stvarnim problemima, dok se većina još odlučuje za određenu vrstu eskapizma.

Iako ponuđeni intervjui s piscima (Željko Kocaj, Dražan Gunjača) u želji za što objektivnijim predstavljanjem ne odmiču mnogo od uobičajenih pitanja o njihovu radu, interesima ili uzorima, neki će imati ponešto neobavezniji predznak (razgovor s Renatom Baretićem i Wladimirom Kaminerom), što svakako donosi osvježenje, a treba spomenuti i razgovor s Krešimirom Nemecom, potaknut njegovim predavanjima o slici žene u hrvatskoj književnosti devetnaestog stoljeća i o trendovima u suvremenoj književnosti.

KRITIČKO IZDANJE BEGOVIĆA

U prvom će se dijelu ponovno naći rubrika u kojoj urednici predstavljaju svoja izdanja, a ovaj put riječ je o vrijednu izdavačkom projektu - kritičkom izdanju sabranih djela Milana Begovića. U prilogu je prikazana novoobjavljena druga serija od šest svezaka koji obuhvaćaju Begovićevu erotsku i satiričku poeziju, Hrvatskog Diogenesa, prozu, studije i kritike te teatrološke tekstove. U drugom dijelu, koji prati hrvatsku književnost u inozemstvu, valja istaknuti prilog o hrvatsko-mađarskim kulturnim vezama, ponajprije detaljniji prikaz dugogodišnje hrvatsko-mađarske kazališne suradnje u gradu Pečuhu. Uz posjete naših predstavnika sajmovima knjiga u Frankfurtu i Leipzigu, ovdje će se naći i prikazi javnosti slabije poznatih (iako jednako važnih u širenju hrvatske kulture) znanstvenih projekata ostvarenih u suradnji sa slavističkim odsjecima europskih fakulteta.

Najuočljivija promjena u novom izdanju izostavljanje je teme broja u kojoj su dosad bili predstavljani pojedini hrvatski pisci. S obzirom na kratkoću tih prikaza, a time i nedostatnost da se njima obuhvate svi bitni segmenti nečijeg stvaralaštva, ta promjena (kad već nije krenula u smjeru proširenja priloga) možda je i dobra urednička odluka, pogotovo stoga što u ovome broju svjedočimo povećanu broju stranica za hrvatsku književnost u prijevodu na kojima će biti predstavljeno dvaput više autora no u prošlome broju, što je najveći pomak i praksa s kojom bi trebalo nastaviti i dalje.

Ljubica Anđelković