Poziv na razgovor

Poziv na razgovor

Božidar Violić, Lica i sjene, razgovori i portreti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Revalorizacija već objavljenoga rijetka je praksa ne samo u domaćem izdavaštvu, no dopunjena i popunjena izdanja ipak imaju svoju vrijednost kao ponovno čitanje koje donosi potvrdu ili kvalitetniji, slijedom povijesti ispravljen i srećom ispravljiv stav o napisanome kao i o onome o čemu se pisalo. Tu je mogućnost iskoristio kazališni redatelj i pedagog Božidar Violić još prije petnaest godina, kad je niz od deset razgovora održanih u raznim prigodama tijekom gotovo tri desetljeća okupljeno u prvom izdanju knjige naslovljene Lica i sjene. Heurističkih razgovora kao što je slijed od deset Violićevih intervjua, između kojih je deset takozvanih međurazgovora s Andreom Zlatar, zaista je u hrvatskoj teatrologiji malo te su oni stoga rijedak primjer gnjevna osvrtanja na sama sebe, ali i na vlastita također ništa manje gnjevna stajališta o domaćem kazalištu.

Božidar Violić, sa svojih, ove godine napunjenih osamdeset šest režija, jest jedan od zapaženijih i zaslužnijih redatelja sad već starije, prve postgavelijanske generacije, one koja je podjednako kriva za nezaboravljanje mitskoga Doktora, kao i za svojevrsno kazališno cementiranje njegova nasljeđa, koje se tek sljedećim naraštajima obilo o glavu. No, umjesto produktivna gnjeva, koji bi možda izrodio i neku promjenu, Violić je odavno, jer prvi razgovori iz Lica i sjena datiraju iz 1962, prihvatio ciničnu poziciju lica iz sjene, onoga koji se drži izvan medijskoga cirkusa, koji doduše tek sporadično prati domaće kazalištarije, ali i izvan onih kuloarskih gibanja koja naše glumište još bitnije određuju unatoč javnoj slici, a često i u potpunoj njoj. Iz te pozicije zagovara vlastiti cinični stav pokušavajući, stilistički izvrsno pozicioniranim diskursom, nagovoriti čitače da ga poslušaju, bez obveze na kupnju.

TRADICIONALIST, ALI PERFORMER

No, Violićev glas iz knjige zapravo otkriva performera, koliko se god njemu takva nova kazališna terminologija ne sviđala, ili je on prezirao zbog njene evazivnosti, nedosljednosti ili puke netočnosti. Prema vlastitu svjedočenju, redatelj je do režije došao preko želje za glumom i pisanjem, no kako je u profesionalnoj karijeri uglavnom izbjegao i jedno i drugo, najavljeni je sukob između pisca i glumca otvorio prostor redateljskoj slobodi kad se Violić približi sceni, ali i osebujnom performansu kad god mu se pruži prilika za slobodni iskaz. Poznat kao vješt govornik i relativno poželjan sugovornik upravo zbog cinične pozicije, koja deklarativno ne štedi sebe pa neće ni druge, on u razgovorima zapravo spaja svoje dvije početne ljubavi i glumu reducira na ustanovljenje pozicije, a pisanje o kazalištu, od kojega ga je otjerala, priznaje, isključivo lijenost, na govorenje. Predavanja Božidara Violića bila bi tako, samo kad bi on to želio i kad mu se festivali i nove kazališne tendencije ne bi gadili, kako voli naglasiti, upravo novokazališna praksa, te bi u pripovjednom performansu mogao stati iz bok upravo suvremenim produkcijama.

NE-NAMJERNO IZLAGANJE METODE

Šalu na stranu, Lica i sjene i dalje su, kao i prije petnaest godina, jednako zanimljiva kazališna ispovijed, svjedočanstvo bogate imaginacije i duboke promišljenosti pozicije i profesije. Argumentirana u postavkama i sigurna u stavu, Violićeva govorenja o kazalištu teme biraju prema sugovornikovoj kompetenciji i povodu te je jednom na njegovu repertoaru općenito uzeta kazališna situacija, a ponekad specifični problemi izvedbe ili teksta. Dantonova smrt, Don Juan, Mirisi, zlato i tamjan te Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja samo su neke od upamćenih, legendarnih Violićevih režija, o čijem je nastanku progovorio vjerujući da još nešto mora objasniti, kao da režija nije završena samo postavljanjem i puštanjem predstave u optjecaj svakodnevna trošenja, ili gradnje, pred publikom. Iako na izravno pitanje odgovara da ne može objasniti svoju redateljsku metodu, Violić u knjizi implicitno, ali trajno, čini upravo to, na gotovo dvjesto pedeset stranica, nastavljajući redateljski rad za stolom, ne više samo kao pripremu za izlazak pred glumce nego i kao ponudu za čitanje predstava a posteriori. Poneka revizija stajališta iz početnih razgovora u međurazgovorima zaista je rijetkost, jer Violić uglavnom ne preže od iskazivanja prijezira prema suvremenom u kazališnoj teoriji i praksi, ali to čini iz pozicije ne samo pripadnika nekadašnjeg Kartela, skupine gavelijanskih redatelja u kojoj su još bili Dino Radojević, Georgij Paro i Kosta Spaić, nego i kao poznavatelj prilika iznutra, razočaran dijelom vlastitog rada, kako onoga u kazalištu, tako i onoga za katedrom. Iako se njegovo ustrajavanje na nepristajanju uz nasilno osuvremenjivanje kazališne prakse, pa se tako ruga i terminu projekt i svemu onome što takvi takozvani projektni modeli kazališta donose, dakle fluktuaciju glumaca i autorske ekipe, smanjeno vrijeme na raspolaganju za rad na predstavi i ostalo, Violićeva stajališta, upravo zbog uvjerljive argumentacije, nisu tek ispadi zagrižena tradicionalista pa zato ipak izazivaju stanovit odjek u čitatelja, barem u smislu informirane skepse i posljedične želje za provjerom.

PREDUVJETI KAZALIŠTA

Za autora je glavni uvjet postanka i nastanka kazališta želja da se nešto pokaže kao mišljena reakcija u stvaralačkoj sredini, ostvarena na visokoj izvedbenoj razini, proćućena i formalno izbrušena scenska umjetnina, zatvoreni sustav označenosti, pri čemu je pozorničko zbivanje utemeljeno u tekstu, ali ne samo tako da ide iz teksta nego i prema njemu. Za takav rad, tvrdi, potreban je ansambl i kuća, zajedništvo, povjerenje i vrijeme, što je sve ono u čemu suvremeniji modeli kazališne aktivnosti gube, na žalost i publike, ali i sama kazališta, te je tako bio i ostao gorljivi zagovaratelj kazališnih institucija. Unatoč proklamiranoj posvećenosti, on ujedno kao jedan od osnovnih postulata kazališta ipak ostavlja i komunikativnost, pa zato usput otpisuje i sve festivale za stotinjak posvećenih.

S druge strane, iz te iste želje za komunikativnošću, a vjerojatno i za propitivanjem vlastite sposobnosti, Violić je jedan od onih redatelja koje je teško svrstati u repertoarni okvir. Prihvativši eklekticizam kao sudbinu, a ne kao estetsko opredjeljenje, režirao je i crkvena prikazanja i suvremene satire, u rasponu od Feydeaua do Büchnera, ili od Marinkovića do Matišića, rijetko ili nikad s vjerom u revoluciju ili kolektivitet, nego u intimnu identifikaciju s tekstom i problemom, pri čemu režiser biva poražen od pisca, kako bi mogla glasiti jedna od definicija njegove metode.

RAZOTKRIVAJUĆI DODATAK

U svom drugom izdanju Lica i sjene nadopunjene su s deset portreta glumačkih sudrugova, onih koji su apsolutno obilježili hrvatsko glumište, na ipak više ili manje vidljiv način. Divljenje Milki Podrug Kokotović, Peri Kvrgiću, Fabijanu Šovagoviću, Svenu Lasti ili Dragi Krči upotpunjeni su esejima kroz koje se Violić divi osobnostima kao što su Božidar Boban, Vanja Drach, Mirko Vojković, Miše Martinović i Špiro Guberina. Mijenjajući glas, formulirajući zapis kao epistolu, sjećanje ili gotovo teorijsku raspravu o nekoj specifičnosti svakog od njih, autor se s nekima od njih oprašta prebirući zajedničke uspomene, druge pokušava pozicionirati u sveukupnosti hrvatske kazališne povijesti, dok treće gleda iza pozornice, u rakursu poznatu samo pripadnicima istoga kruga. Taj drugi dio knjige nije simetrični dodatak ni simbolična protuteža razgovorima samo u formalnom pogledu, nego i svjetonazorno, jer dok se u prvom čita Violićeva sigurna i stroga, na trenutke čak i nabusita poza, u portretima glumaca otvara se druga strana autorove osobnosti, intimističnija, spremnija na praštanje i na objašnjivost pogreške te, na kraju, i na suradničku simpatiju.

Knjiga Lica i sjene, objavljena u Biblioteci Razotkrivanja, čije je prvo kolo nedavno dobilo povelju Josip Juraj Strossmayer za izdavaštvo, zato jest zaslužila i drugo izdanje, čak i ako se iskaz Božidara Violića čita ne samo kao njegov osobni stav nego kao poziv na raspravu između različitih generacija hrvatskoga glumišta. Ova knjiga, unatoč monolitnosti izlaganja, zapravo i jest dobro skriven poziv na razgovor, a sam je redatelj još jednu prigodu za provjeru svojih stajališta imao na premijeri Glorije Ranka Marinkovića, još jednog od tekstova kojima se, kao i ovoj knjizi, vratio.

Igor Ružić