Posvetama posvećeno

Kažu da je jedan talijanski pisac našao u antikvarijatu primjerak svoje knjige što ga je nedugo prije toga bio darovao nekom znancu s posvetom. Kupio je, dakle, taj primjerak, pa ga ponovno poslao onom čovjeku, napisavši na prvom listu: Po drugi i posljednji put.

Pisac je bio duhovit, nema šta. Pitanje je samo da li je bio i u pravu. Posvećuje li posveta doista nekako knjigu, pa obvezuje onoga komu je upućena da primjerak čuva kao oko u glavi, da ga nikada ne otuđi, a pogotovo da ga nikad ne proda? Ili je, naprotiv, posveta nešto što je važno ponajprije autoru, pa on njome izražava naklonost prema onome komu knjigu posvećuje, ali ostavlja ovome odriješene ruke da s knjigom radi što hoće? Je li, dakle, posveta - i potpis na njoj - nešto nalik ugovoru koji obvezuje obje strane, ili je nalik ljubavnom pismu, koje obvezuje samo onoga tko piše?

Da bi se na to pitanje moglo odgovoriti, treba najprije znati kakvo je podrijetlo posveta na knjigama. Premda nemam nikakvih dokaza, nekako mi se čini da su tiskane posvete - barem kao institucija - morale u povijesti prethoditi rukom pisanima. Posveta je dobila puni smisao tek onda kad se mogao proizvesti neograničen broj primjeraka knjige i kad je taj proces postao ponovljiv. Onda, dakle, kad se pojavio tisak: posveta je postala način da se jedno od izdanja razlikuje od ostalih.

Da se razlikuje prije svega s obzirom na onoga tko je njihovo postojanje omogućio: knjiga u to doba još nije bila roba, pa je netko morao tresnuti kesom da bi se ona mogla objaviti. Isto su se tako posvete upućivale i eventualnim zaštitnicima (vojvodama, biskupima, vladarima) koji su djelo mogli obraniti od ideoloških ili kakvih drugih kritika. U tom smislu, posvete su imale posve praktičnu namjenu.

To se, međutim, nastojalio sakriti. Zato su se ti natpisi - tiskani kićenim slovima na prvom listu knjižnoga bloka - sastavljali tako da se naslovnik prikaže kao silno uman i vrijedan čovjek, dakle kao onaj koji će za tekst imati osobita razumijevanja i biti kvalificiran da ga adekvatno ocijeni. Ponekad se čak tvrdi i da je on inspirator knjige, da bez njega ni nje ne bi bilo. Premda to često nije imalo veze s istinom, zvučalo je dobro.

I upravo je taj aspekt posvete učinio da se ona održi i onda kad više nije bilo potrebe za sponzorima koji će financirati objavljivanje knjige, jer se ona mogla i sama isplatiti. Sad su se, naime, nova djela stala posvećivati ljudima s kojima je autor uistinu osjećao kakvo duhovno srodstvo, koji su mu bili uzor, poticaj ili naprosto potpora u radu. Nadahnuće je mogao pružiti i ljubavni osjećaj, pa su pisci posvećivali knjige izabranicama svojega srca. Potpora je, s druge strane, u posvete uključila članove obitelji i prijatelje, jer oni, kao što se zna, često trpe tlaku piščeva pisanja, i glade pisca po glavi kad zapadne u tzv. stvaralačku krizu. Posveta je, ukratko, postala tekst u kojem se više izražavaju emocije nego išta drugo.

A upravo je to onda produljilo njezin život i dalo mu nove oblike. Posveta je stala podrazumijevati emocionalnu vezu između autora i primaoca knjige. Posvetom pisac daje čitatelju do znanja kako mu je ovaj važan. To vrijedi čak i u onim slučajevima kad te posvete postanu nešto masovno, na primjer onda kad nakladnik organizira javno potpisivanje knjiga, pa pisac sjedi u knjižari i neznancima upisuje tople riječi u tek kupljene primjerke. To ima smisla zato što je pisac plaćen na postotak, i oni su čitatelji njegovi klijenti, na neki način čak i sponzori, kao u stara vremena, te je i pristojno da im zahvali, a i logično je da mu oni budu dragi.

Ipak, uvijek se računa da tih primjeraka s potpisom nema mnogo, kao što ne može biti mnogo onih koji su autoru važni. Zato se onaj tko posjeduje knjigu s posvetom može smatrati sretnikom: u današnje vrijeme pisac - barem u načelu - ne poznaje osobno sve svoje čitatelje, pa zato oni koje ipak poznaje - kojima je i knjigu posvetio - nisu obični ljudi. Takvima, neobičnima - boljima od drugih - učinila ih je autorova posveta. A iz toga slijedi da primaoci takav primjerak ne bi trebali prodavati, kao što se ne bi smjela prodavati ni odličja.

Ali, odličja se ipak prodaju, pa se mogu i naći po staretinarnicama. Zašto se onda ne bi prodavale i knjige s posvetama? Jer, u cijeloj toj priči postoje dvije vrlo apsurdne pretpostavke. Prva je ona da piščeva posveta čini njezina naslovnika vrednijim. Otkud sad to? Po čemu pisci imaju takvu moć da ljude odlikuju i uzdižu? Zar se nismo milijun puta uvjerili da su oni ljudi kao i mi, pa često i gori?

Druga je apsurdna pretpostavka da pisac posvećuje knjige samo onima do kojih mu je doista stalo. Piše on nadahnute posvete i onima koji su mu ravnodušni, i onima koji su mu mrski. Čini to koji put zbog konformizma, koji put iz koristoljublja, koji put iz lijenosti. I, zašto bi onda takva posveta bila izraz nekakvih njegovih dubokih emocija i obavezivala naslovnika? Naslovnik, naime, zna kako stvari stoje, pa zašto da onda ne proda knjigu?

Ukratko, mislim da je onaj talijanski pisac pogriješio kad je dopisao posvetu i ponovo poslao primjerak naslovniku. Pogriješio je dvaput. Najprije, nije smio posvetiti knjigu čovjeku koji je tu knjigu kadar prodati. Drugo, kad je postao svjestan te zabune, nije ju smio još i rastrubiti; trebao se pokriti ušima i šutjeti.

Da, ali u tom slučaju ne bi bilo anegdote. A one su piscima uvijek najvažnije, važnije čak i od posveta na knjigama.