POJEDINAC, U KRUPNOMPLANU

POJEDINAC, U KRUPNOMPLANU

Saul Bellow, Ravelstein, prev. Neđeljka Batinović, Kapitol, Zagreb 2004.

Biti izvan svake subkulture koja radikalizmom liječi osamljenost suvremenog čovjeka, biti u osobnom svijetu koji jedini svjedoči smisao ljudske egzistencije, bilo je često načelo velikih pisaca, pa tako i američkoga pisca (židovskoga podrijetla), nobelovca Saula Bellowa. Oblikovanje mitskoga lika humanista koji u rascjepkanom, automatiziranom svijetu gradi svoj nadmoćni svijet refleksija i asocijacija i obnavlja nam vjeru u elitnu ulogu intelektualca, dakle intelektualca koji nije autodestruktivan nego duhovno konstruktivan, pa zvao se on Herzog, Ravelstein ili Sammler, jedna je od specifičnosti književnoga svijeta Saula Bellowa, posve nepotkupljiva na sajmištu modernizma. Šezdesetih godina, kada se proslavio romanom Herzog, romanom o čovjeku koji u izolaciji piše pisma političarima, filozofima, pokojnicima, održavajući tim esejima idejnu relaciju sa svijetom, u Americi uživa ugled Alain Ginsberg i drugi pripadnici beat-generacije, koji rezignirano napadaju američku poslijeratnu civilizaciju konformizma i materijalizma, a mistificiraju razočarana pojedinca koji u putovanjima, narkotičkim strastima, jazzu, seksu, drogi, može nanovo, s onu stranu civilizacijskih laži, otkriti spontanitet svoga bića. No, bitnici nisu bili samo pobornici izolacije, nego i društveni buntovnici koji kritiku nisu skrili među korice, nego je pretvorili u društveni ili duhovni pokret - hippy, budizam, protesti protiv rata u Vijetnamu i druge akcije i retorike označili su vrijeme krize vrlo dramatičnim ili vrlo patetičnim sredstvima.

VJERA U GRAĐANSKE VRIJEDNOSTI

Bellow nije odgovarao na krizu suvremenoga čovjeka revoltom te su ga kritičari, pripadnici šezdesetosmaša, znali nazvati ostarjelim književnikom establishmenta, dok je on u svojim esejima (primjerice, u eseju Kultura sada, izražavao prijezir prema američkim ljevičarskim radikalima), slijedeći svoju vjeru u građanske vrijednosti, a ne u moderne romantičare, koji novim Sturm und Drangom promiču modernu kulturu velikih strasti. Odgovor na krizu Saula Bellowa, bilo građansku krizu ili egizistencijalističku, izraženu u apsurdu postojanja, nije bijeg u raskošnu nekonvencionalnost, nego, naprotiv, u povratku konvencionalnim vrijednostima, kao što su znanje, etika, estetika, ma koliko ta vertikala bila katkada nagrižena otuđenošću ili cinizmom, tim stalnim sastojcima svake intelektualne svijesti, pa i svijesti njegovih književnih junaka.

Junaci Saula Bellowa, poput Herzoga ili Ravelsteina, intelektualci su sugestivna lika i slojevita intelekta, koji u magli suvremenosti umiju osvijetliti neku oazu misaonog i ljudskog druženja, koji nisu revoltirani poput mnogih likova suvremenih američkih romana, recimo, kaubojskih ekscentrika Barryja Gifforda ili deprimiranih pojedinca koji u propadanju sebe i obitelji zrcale i moralno propadanje američkoga društva, što pokazuju u najnovije vrijeme romani Nicka Moodyja ili Jonathana Franzena. Gledano dublje, egzistencijalistički, otuđenost njegovih likova nije zapala u demotivaciju - umjesto Sartreova lika iz Mučnine koji je isključen iz svijeta, iscrpljujući svoj revolt u potpunoj samoći i apstrakciji, likovi Saula Bellowa (koji je i sâm čitatelj Sartrea, Jaspersa i drugih analitičara egzistencije), uključeni su u svijet kakav jest, nastojeći koegzistirati s njim, makar u malenu prostoru prijateljskih intima. Bellow se ne utječe dramatičnim karakterizacijama, nego junake ostavlja u prostoru njihove duhovne slobode iz koje se stalno misli, osjeća, analizira, razlaže, ali ne u svrhu razobličenja svijeta, nego u svrhu uobličenja osobnosti koja se ne da depersonalizirati u bešćutoj eri. Stoga će njegovi likovi - intelektualci i o krizi progovoriti odmjereno, dostojanstveno, poput starca Sammlera koji sa samotnjačkim otklonom i u konzervativnom stilu promatra svijet prljavština (u romanu Planet gospodina Sammlera), poput Handersona koji bježi od civilizacije i traži više spoznaje u plemenskim zajednicama (u romanu Handerson, kralj kiše), ili poput Ravelsteina u istoimenom romanu, koji će pobjeći svako malo od američkoga površna obrazovanja u Francusku, još jedino utočište elegancije i humanizma.

SAMOZATAJNI LIKOVI

Neki kritičari te samozatajne likove povezat će i s autorovim židovskim podrijetlom, s njegovom sviješću o tradicionalnoj otuđenosti Židova, njihovoj izdvojenosti u drugim kulturama i narodima gdje žive (Bellow je rođen 1915. u mjestu Lanchine, a odrastao je u Chicagu). No, to je tumačenje, dakako, samo uzgredno, jer njegova oda humanistu koji nije u svađi sa svijetom, nego ističe nezavisnost i snošljivost, ima daleko šire psihološke, kulturološke i filozofske okvire. U današnjem vremenu osobito produbljene krize, kada se likovi intelektualaca u mnogim romanima uglavnom predaju kaosu, ili u stilu razuzdana hedonizma ili u stilu deprimirana, pasivna društvenog gubitnika, likovi Saula Bellowa (odnosno većina njegovih likova) možda su jedna od posljednjih posveta intelektualizmu i čovjekoljublju, duhovnom druženju i poštovanju. Bellow odbacuje nihilizam kao moderni svjetonazor i afirmira osobni život, osobnu sudbinu koja može zračiti unutarnjom snagom i pozitivno zaraziti druge, izvan svih globalnih vizija koje poistovjećuju ljude u nekoj zajedničkoj svjetskoj boli. Osobiti pojedinac, mitski intelektualac koji plijeni pozornost likom i djelom, čovjek uključen djelovanjem u svijet, ali samosvojnošću i isključen iz svijeta, humanist koji ne truje, nego nastoji ljudskim kategorijama pročistiti svijet, duh koji povezuje u sebi plemenitost i ironiju i koji sugestivnošću pobija definiciju o sebi, jest intelektualac u knjigama Saula Bellowa, čovjek koji vjeruje u autonoman svijet vrijednosti.

Herzog će tako svom kaotičnom privatnom i društvenom životu dati oblik s pomoću pisama u kojima će razviti mrežu filozofskih, estetskih, etičkih misli, preispitati sve temeljne vrijednosti i distancirati se od svake krajnosti - i od Nietzscheove rušilaške energije, i od Spinozina stajališta da patnja čovjeka čini ozbiljnijim. Naći neku intelektualnu mjeru u svijetu, ne zastupati ni revolt ni bol, nego osebujni ljudski duh, duhovni je imperativ i lika Ravelsteina, u prvi put u nas prevedenu romanu Ravelstein u izdanju kuće Kapitol. Knjige Saula Bellowa velikih su dijelom u nas prevođene i obrađene (obuhvatan, čitljiv i zanimljiv pregled autorova djela daje i magistarski rad Miljenka Kovačićeka Kriza identiteta u romanima Saula Bellowa) te se interpretacija Ravelsteina može tek malo upotpuniti već zahvaćeni svijet velikog i priznatog pisca.

IZNIMNI LIK

I u ovom romanu Bellow niže svakodnevne situacije u kojima se nalazi iznimni lik, a iz tih situacija izrastaju brojne intelektualne i moralne aluzije na vrijeme, društvo, kulturu te bi se roman mogao nazvati romanom ideja ili, da budemo posve proizvoljni, roman glavnoga lika. Ravelstein, intelektualac istodobno ekscentričan (nosi skupu, pomodnu odjeću i brine se o toaleti) i introvertiran, nema samo funkciju zasebna karaktera, nego je i utjelovljenje široka (autorova) svjetonazora. Ravelstein se u modernom vremenu koje bezglavo hrli budućnosti zapravo restrospektivan i usporen - on okuplja studente te im poput Sokrata ili Mojsija pokazuje put u zaboravljenu, ali nanovo obećanu zemlju klasičnoga znanja, u Atenu ili Jeruzalem, trudeći se da stvarnim znanjem prkosi buržujskom blagostanju. Ravelstein se proslavio znanstvenom knjigom koja mu je donijela zaradu i dopustila mu i malo pomodnoga egotripa (izvana se on uklapa u glupi amerikanizam skupom odjećom i homoseksualnom slobodom), ali svijest mu je nepotkupljiva.

Umjesto revolucionarnih profesora s repovima i bradama, obrazovanih hipija i svingera, koji su ga pratili u mladosti, ili računalnih inženjera koji ga prate u sadašnjosti, Ravelstein gradi sebe izvan svake društvene norme ili trenda. Njegov spiritus movens jest čežnja prema vrijednosti koja je neovisna o društvenoj činjenici, njegov je pogled na povijest, kako bi rekao Nietzsche, monumentalan (povijest je povijest velikih i zaslužnih ličnosti). On ima gospodski duh, ali i teatralnu maniru, kojom zaodijeva misli u blagi cinizam. On je prosvjetitelj i hedonist, hedonist iz duše, ne iz afekta. Ne voli grube reakcije, nego fine provokacije. Radije iznosi asocijacije o francuskom duhu koji znade upijati lijepe stvari i estetizirati dokolicu, nego o vulgarnim Amerikancima koji su, priznajmo im, kaotičnim tržišnim ludilom nesvjesno od umjetnika ponovno stvorili elitu. Poslovni Amerikanci ne raspravljaju o Stendhalu ili o T. Hardyju, tehničko obrazovanje potpuno je potisnulo humanističko te se Ravelstein kreće između američke sadašnjosti i europske prošlosti, a da između toga cinizma i naklonosti ne pripada nikomu, baš u skladu sa Schillerovom rečenicom: »Živi sa svojim stoljećem, ali ne budi njegovo stvorenje!«

Ravelstein kao učitelj prenosi svoj misaoni život prijatelju Chicku, koji je pripovjedač u romanu i koji sakuplja građu za buduću knjigu memoara o Ravelsteinu. Roman zapravo nema posebne fabule - razlomljen je u mnogobrojne svakodnevne situacije, razgovore, sjećanja, aluzije, pun je sporednih likova, a po stilu je mješavina biografije i fikcionalne proze (mnogi misle da je Bellow ovim romanom, objavljenim 2000, odao poštovanje umrlom prijatelju Allanu Bloomu). Roman o intelektualnosti i vjernosti (Ravelstein je uzor u svojim krugovima) završava u blagu sentimentalizmu. Poenta, najjednostavnije kazano, jest vjera u nadmoć duha i ljubavi, usprkos svemu. Ravelstein stoga u romanu nikako ne umire - i poslije posljednje rečenice ostaje nam u svijesti neki iznimni čovjek koji prolazi kroz maglu ovoga stoljeća i sugerira nam prolaznost svega masovnog i vjeru u veličinu osobnog.

Bellow, iako nezavisan, zapravo je suprotstavljen pisac. Ne bavi se sudbinom svijeta kao predstavnici modernog liberalizma ili globalizma, nego sudbinom čovjeka. Vrijednost pojedinca u krupnom planu! - mogao bi biti moto njegova objektiva. Svijet, taj glupi i varljivi svijet ostaje u totalu - velik, rasprostrt, a zapravo nebitan, kao da ga negdje u pozadini odnosi vrijeme.

Lada Žigo