Pjesma učenomu

Pjesma učenomu

Josić je bio zauzet za opće dobro bosanskoga puka. S Jukićem, Baltićem, Nedićem, Martićem i drugima promiče školstvo i za franjevačku i za ostalu mladež. Ne samo da je naručivao Kalendar gospodarski nego je nakon provincijalstva kupio zemlje i odlučio baviti se poljodjelstvom i voćarstvom

Znameniti bosanski franjevac fra Blaž Josić, krsnim imenom Bono, rodio se 2. ožujka 1820. u Rapačama, selu tuzlanske župe. Po ondašnjem običaju, osnove je pismenosti stekao kod mjesnog župnika. Učitelji samostanskih škola, tada jedinih u Bosni, mole župnike da potraže u svojoj župi dječake sposobne i voljne da se posvete redovničkom životu, ali da ih ne šalju prije navršene trinaeste godine. Dotle su ih zasigurno poučavali župnici. U samostanskim školama, prije odijevanja u franjevački habit, učenici su se zvali jednostavno dieca (Zapisnik s diskretorijalnih sjednica u Kraljevoj Sutjesci: Alumni pro Ordine destinati vulgo dicti dieca). U Sutjesci je Josić svršio tzv. humaniora. Još od srednjega vijeka obrazovanje analogno današnjoj srednjoj školi obuhvaćalo je trivium (gramatika, dijalektika, retorika) i quadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija, muzika), a skupnim su se imenom te struke, za razliku od filozofije i teologije, zvale artes liberales. U srži su te discipline predavane i u samostanskim školama. Godinu novicijata svršio je u Sutjesci, a filozofsko-teološki studij u Vesprimu u Mađarskoj 1837-1842, i to s pohvalom. Vrijedno je zabilježiti pustolovnu epizodu iz njegovih studentskih dana. U mladenačkom zanosu, fratri Franjo Jukić, Jako Baltić, Blaž Josić i Bartol Kovačević, bježe 1840. pješice iz bogoslovije u Bosnu da podignu ustanak protiv Turaka! Uviđajući uzaludnost te ideje i bojeći se posljedica za zajednicu, starješine šalju Jukića u Dalmaciju, a ostalu trojicu natrag u Vesprim. Josić se konačno vratio u Provinciju 1842, a sljedeće godine zaređen je za svećenika.

PRIJATELJ BRLIiĆEVIH

Kratak tijek služba u zajednici zapisao je Josić sam u pismu Andriji Torkvatu Brliću: »Ja sam devet cieli godina mladež podučavo od Otčenaša do philosophiae inclusive, subinde sve te nauke sam samcat: gramatiku, poesis, retoriku itd., zatim tri godine bio sam u semeništu biskupovu u Djakovu gvardianom kadno nitko nie hotio toga se primit, na zadovoljstvo i preuzvišenog gosp. Biskupa i rektora i iste mladeži da i sad imam pismene dokumente. Na župi proveo sam jednoč dvi, drugi put tri godine... provincialstvo tri godine i sedam miseci, administrator dvi godine i jedan misec.« Administrator, to jest upravitelj Apostolskoga vikarijata bosanskog s ovlastima apostolskog vikara dok se drugi ne imenuje, bio je Josić nakon smrti biskupa Sebastijana Frankovića 1864-1866.

Zbog spora s novoizabranim provincijalom fra Mijom Gujićem, ali vjerojatno i zbog protivljenja da se za apostolskoga vikara u Bosni imenuje fra Paškal Vujičić, Josić je skupa s Gujićem i njegovim tajnikom fra Jerkom Brešićem pozvan u Rim da se ondje opravdaju. Josićevo i inače slabo zdravlje pogoršalo se prvo zbog teške zime te godine u Rimu, a potom zbog vrućine sljedećega ljeta. Bolestan, vratio se 1868. najprije u Cernik u Slavoniji, a odatle u Kraljevu Sutjesku, gdje je i umro 24. prosinca 1868.

Josić je bio zauzet za opće dobro bosanskoga puka. Glede rusko-turskih ratova i nekih nada kako bi Bosni moglo doći oslobođenje s ruske strane, piše Andriji Brliću: »Što se tiče rata među Rusom i Turčinom, ja velim samo: Bože, kako će biti na veću slavu, poštenje i diku tvoju i na spasenje dušah naših. Mi se uprav ovim putom nikakvoj budućnosti ne nadamo.« A u drugom pismu veli: »Da nam je bolje ostati statu quo, o tom ja i ne sumljim i zato se ovdi ljute što mi branimo naše gospodare; ne daj mi Bože Rusa dočekati!« Kad su se stali pronositi ozbiljno glasovi da će Bosna potpasti pod novu upravu, pita za savjet prijatelja Brlića smiju li naši ljudi, pa i sami fratri, kupovati zemlju od Osmanlija. Sam pak misli da je bolje kupovati, jer će kupljena zemlja kupcu pripasti, a na darovanu će morati plaćati namet, jer »drugačie ne može biti«.

PROMICANJE ŠKOLSTVA

S Jukićem, Baltićem, Nedićem, Martićem i drugima promiče školstvo i za franjevačku i za ostalu mladež. Traži rječnike (Jambrešića, Bellosztenecza) i gramatike. Ima svoje mišljenje i o govoru puka pa moli Brlića: »Kad bi pako bili u Bosni, osobitu pozornost imajte na govorenje prostoga puka kod koga je čistoća jezika, i potom da bi slovnicu (gramatiku) izdali.« Traži, čita i raspačava listove (Neven, Katolički list, Glasonoša, Pozor, Narodne novine, kalendar Prorok, Kalendar gospodarski) i knjige (Milenko, Darinko). Kalendare i knjige odlučio je raspačavati, makar na njima i štetovao. Čudi se što se u Zagrebu nije pripremila proslava 300. obljetnice Nikole Šubića Zrinjskoga, a i sam bi rado u tu svrhu prikupljao pripomoć u Bosni. Za boravka u Đakovu utemeljio je pri Zboru franjevačke mladeži bosanske (danas Zbor Jukić) numizmatičku zbirku, koja se sada nalazi u Visokom, i predao im i neke druge muzejske predmete, a utemeljio je i knjižnicu pri Zboru. K tome je stalno novčano pomagao te zbirke.

Ne samo da je naručivao Kalendar gospodarski, nego je nakon provincijalstva kupio zemlje i odlučio se baviti poljodjelstvom i voćarstvom. Moli Brlića da mu pošalje kaleme: krušku kajzericu, jabuke, kajsiju, mušmulu (u Bosni je nepoznata), dunju, lozu (da pokuša može li što od toga biti). Kod njega, veli, ima samoukih ljudi koji će kalemiti, ali može i on štogod naznačiti za bolji uspjeh. Traži zatim sjeme flaiš-paprike (mesnata, za kiseljenje), koje je bio nabavio i sadio, ali mraz uništi sjeme.

Kako je Josić znao latinski, vidi se iz njegove jadikovke iz srca latinskoga govora, iz Rima. Odonud piše prijatelju: »Najgore nam je što ne znamo razgovarat. Ovi ovdi ne znaju latinski a mi ne znamo talianski.« Iz samih je pjesama razvidno da dobro poznaje rimsku prozodiju i metriku. Na više mjesta citira Vergilija, Horacija i Ovidija, ili na njih aludira. Po navodima razaznajemo kako mu nisu nepoznati ni kasniji latinisti (naš Česmički, Škot Owen, Slovak Sautel). Zgodimice preuzima u svoje pjesme i stihove svojih bosanskih kolega (Barukčića, Kovačevića).

PJESME I PRIGODNICE

Među učenim je ljudima bilo uobičajeno da se jedni drugima obraćaju pjesmom. Bio je to, nadalje, poseban znak ljubavi uputiti pjesmu prijatelju, učitelju ili poglavaru. Nekad opet ponukan od drugih znao je napisati prigodnicu nekomu zaslužnom za zajednicu. Tako je na Brlićev nagovor pjesmom čestitao Karlu Paviću zlatomisnički jubilej. Šunjić ga je zamolio da napiše pjesmu o neuspjelu atentatu na cara Franju Josipa I. Pjesmu je, kako sam svjedoči u pismu Brliću, napisao, ali ne znamo da li je objavljena i nismo joj ušli u trag. Jedan od razloga bit će valjda i to da, kao i svaki pjesnik, iskuša svoju moć. Njegove su latinske pjesme malen dokaz da je i ondašnja Bosna, makar pokorena, sastavni dio Europe, gdje je latinski jezik bio službeni početkom, a u Hrvatskom saboru do sredine 19. stoljeća. K tome, pjesme su upućivane i ljudima koji nisu znali hrvatski, ali latinski itekako.

Najplodniji latinski pjesnik među bosanskim franjevcima - a latinske su pjesme pisali još Ambrozije Matić, Andrije Barukčić i Josip Kovačević - bio je upravo Josić. No treba reći da je pjesništvu, zbog drugih obveza, posvetio najmanje vremena. Ovo su njegove pjesme: Elegia honori ac memoriae Stephani Marianovich (1842), Ode honoribus Petri Klobusiztky (1842), Carmen honoribus Francisci Josephi I (1852), Carmen jubilaeis honoribus Caroli Pavich (1853), Festis honoribus Mariani Šunjić(1855), Appllausus Martino Nedich (1856) i Honoribus Martini Nedich (1856). Imamo bibliografske podatke za Ode honoribus Electi Sooska (1842), ali do pjesme nismo uspjeli doći.

Elegija u čast Stjepanu Marijanović(1164 stiha) pjeva o tužnoj sudbini porobljene Bosne, ali i budi nadu u njezinu slobodu i obnovu. Idejni je uzor Josiću bio fra Matija Petar Katančić, a sadržaj je crpao iz Nedićeva Razgovora koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje godine 1835.

APOLONOV UPIT

Kliče Predvodnik njoj: Zbog čega žalosna šutiš,

Suze liješ ti, materi Slavjana kći?

Radosti čas je tu, ta čemu žalosti služe.

Nova je godina tu, što će ti krzmanje to? 50

GOVOR MUZE BOSANKE

Uzdišuć podiže gor put zvijezda parice ruke,

Plačna njemu dâ s uzdahom odgovor: Čuj,

Doista dobro znadem da već su radosti stigle,

Vi dat svijetu ta one će nastojat zla.

Dobro znadem da pjesmu po svijetu pjevaju novu;

Žalostan jaram pak na moj je nalego vrat.

Stenjem ti, joj! od tlake tristo godina veće,

Ako im dodamo još dvanest, šezdeset i šest.

Zato snaga mi sva i sila ishlapi, splasnu,

Jer ću tuzi rob radost ne poznajuć bit. 60

Dražesti nestade s obraza mojih, tjemena vlasi

Ne krase negdašnje sad, tijelu podrhtava kost.

Pali zubi svi, i glasom jedva se glasam,

Lišcu lijepom rug starački izbrazda plug.

Ne mogu noge sad poskočit, kolo poigrat.

Što izustih? Čak upravit običan krok!

Lijepa boja se promijeni skroz i dražesni oblik

Nije vidjeti već, drag mi oplakujem puk.

Nikakva mjesta nema radosnu klicanju ovdje,

Vječna je radije bol, tjeskobnost umjesna tu. 70

Odveć se na me razgnjevi bog neumoljivo srdit,

Skloniti njega čim, dosjetit ne znam se sad.

Da su mu darovi mili, žrtva da mu se sviđa,

Janjci pali bi već, volovi pali bi tad.

Molbu, zavjet ne sluša bog i nikakav srca

Darak nije mu drag, da bi ga primio on.

Drugo ne spominjem već jer stoji pred vama jasno,

Vlastitim očima to možete motriti sve.

* * * *

S četama skitskim je tad opsjedat zidine Jajca

Stao, dugo grad opkoljen držeći taj.

(Nekoć ti bješe on glasovito kraljeva sijelo.)

Mačem započe klat čim je osvojio grad.

Tijela gola Kralj, a koža zderana njemu,

Lišen prijestolja svog, prilika naroda mog. 170

Moćno je plemstvo tad sa skromnim srušeno pukom,

Dika nam pade tad, potomstvu ostaje plač

Prekrasan nekada grad sa zdanjima izgrađen sjajnim

Kažnjen. ovako bi: dušmanin razori njeg.

Sad su sravnjene sve sa zemljom visoke kule,

Pada ulica niz, mramorom urešen zid.

Niti ostade dom od mnogih tisuća jedan,

Niti ostade živ jedan od građana svih.

Otud Muhamed krenu do Konjica korakom hitrim,

S četom vojnika on dvostrukom opkoli grad. 180

Ubaci oganj u nj te uze napokon tvrđu

Okrutno, u kojoj plam jadno je proguto puk.

Odatle žurno, bez krzmanja, tvrđi pohita Ključu,

Dušmanin tabor tu udara opasav zid.

Tvrđu inače tu ni opsada skršila ne bi,

Nego je strašnom tek predajom morala past.

Iznimnu s njene dike, sjajnu nekada Ramu

Pogodi slična kob, zemlja joj postade grob.

Gradova, tvrđava kraj ne bješe ostalih bolji,

Isti prevališe put, slična ih udruži smrt. 190

Malo iza tog grad mnogoljudni osvojen bješe

Sutjeska; nekoć tvoj, Bane, prvostolni grad!

Ne bi dalekoj njoj, ni topu dostupan lako:

Navrh brda Hrid Bobovac osnovan tvrd.

Kraljevstva snage bjehu tu, a i kraljica tu se

Krila. Muhamed htje opsadom dugom ga steć.

Ali položaj kaže njen da nikada ne bi

Mogo u tvrđu uć, varka da ne oda put.

Biše pataren tu, Manihejac li, imenom Radak,

Izdade čovjek taj, zavisti nagna ga plam. 200

Negdašnjem kraljevstvu Bosne tako svršetak je tužni

Došao, šteta bî nenadoknadiva ta.

* * * *

Mora se veliko Velikom dati, te pjesnički nauM

A što i mali i veliki štuju, započinjem vrlI

Rektora slaviti pobožna, koji svijetli nam sjajaN

Iliji junačnom muža ravna po svakoj vrlinI

A po pobožnosti on je i višnjim bićima ponoS

Narod njegovo Ime do zvijezda običava slaviT

O nek propadnu Graji mudri, i pjesnike rimskE

Velikim dijelom propast nek snađe, a dižu se uzgoR

Izvrsni, Bosno, tvoji učeni ljudi; nastuP

Cijeli im zasluži njih da moja pjesma i vedaR 910

Himan slavi, jer hvale su, V jeruj, dostojni vrlO

Suviše ne treba dokaza, činom svjedok je gotoV

Tome panonski kraj, kao: škole, nastupi javnI

Eto i još akademija svaka i licej cvjetaN

Potom Palade umijeća sva - da su pobjedni vijenaC

Hvale vrijedan odnijeli. - A Marjanović? On tI

Alem ko presjajni svud i na mjestu svakome sijA

Nektarom pojen božanskim, ko sjaj što sunčev je svijetaL

Unutar tamnih sjena, jednako ime se sjajI

Slavno Marjanović, druzi, Toliko štovano od naS 920

Drugi je ulomak iz Pjesme u čast zlatomisničkog jubileja Karla Pavića, a njime želimo pokazati pjesnikovu sposobnost da napiše i pjesmu u sapfičkoj strofi.

Pola vijeka muž ne odstupiv odan,

Kristu, služi već, obećanje drži.

Čuda! slavi on kao misnik mlad

Zaruke nove.

Baš ko feniks prah od života dugog

Stresa, svladav grob, te se živ veseli.

Svaki zdrav mu ud, a i lica vedra

Svetinje slavi.

Biskup stari, kler na oltaru eno

Skupa zavjet svet s poštovanjem sriču.

Zvonkom pjesmom kor uzveličat teži

Svečano slavlje.

Ni to nije sve; ta ne pozna među

Ljubav; biskup sam, a za starost plodnu,

Dare prima sad i za stolom svakog

Obilno časti.

Svatko takvu čast sa nebesa prima

Vjeran bude l’ on do u starost Bogu,

Dobar domu svom, dijecezi, kleru,

Običnu puku.

Majku, oca smrt poodavno ote

Prije mnogu ti pootpremo još si

Dragu braću, rod, a i sestre, druzi

Skončaše veće.

Tebi sijedu vlas, e da vesel možeš

Slavlje slavit to, podarivo život

Skladan, život sav zu nebesa vezan

Obdan i obnoć

Život što se sav o nebesa upro,

Život briga kog i ne tišti svaka,

Život komu post ni sagriješit strogi

Priliku ne da.

Tromost mladca zna i razorit lijena,

Tebe nikad čak ni u nizu napor.

Radi spasa trud, pa i bolest samu,

Podnese krotko.

Premda starac već i o službi svetoj

Skrbiš, brineš još kao vatren mladac.

Tvoja plamti grud te si pomoć spreman

Dušama vjernim.

Djelom tolik muž udovoljit znaše;

Umah višu čast zadobivo vazda.

Krepost, ljubav jest neporeciv zalog

Skladna života.

Mužu mili, vijek da nam dugi cvjetaš:

Slavan, kasni klas nagomilat znao,

Sjenu kobi zle ne iskusi nikad,

Cijela života..

Što ti slijedi vijek bez oblačka vedar

Živi, nebu drag, a i svima svojim,

Tebi kasna smrt u starosti vrijednoj,

Sklopila oči.

Plješćuć druzi vijek nek ti želje kliču

Dobre, zavjet svet poglavaru dragom;

Njima odjek jak odgovaro odmah

Željama boljim.

Kada umreš već i sa zemlje odeš,

Gdje si mnoge ti poučavo pravom

Putu, pođi gor među zviježđem sjajnim

Na nebu svijetli.

Stjepan Pavić