Otadžbina kao konc-logor

Otadžbina kao konc-logor

Andrej Nikolaidis, Mimesis, Durieux, Zagreb, 2003.

Jedan od ljepših trenutaka ovogodišnjeg Interlibera dogodio se kada sam saznao da je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis osuđen na kaznu od pet tisuća eura zbog toga što je u članku Đavolji šegrt, objavljenu u crnogorskom tjedniku »Monitor«, Emira Kusturicu opisao kao ulizicu Miloševićeva režima. Odmah sam čitkim slovima potpisao peticiju za Nikolaidisa, spreman dodati i inkriminirani JMBG, i poveselio se tome što će njegovo ime ući i u pravnu povijest, jer književnu je besmrtnost već, smatram, zaslužio.

Možda sada dobije priliku za svoj J’accuse, ako već onaj u esejiziranom romanu Mimesis nije shvaćen kako treba, pomislih. Valjda će nekakav PEN uletjeti s 5000 € + 5000 € za buduće tekstove, da netko ne bi pomislio da se čovjek pokolebao u svom sudu, a samo zbog suda i presude. Konačno, pa to i nije tako skup oglas, pet tisuća eura za sve lokalne i mnoge globalne medije. Jest da bi istina trebala biti besplatna i javna, ali kada nam već, recimo, državna televizija naplaćuje uporabu etera i prijemnika s kojima nema baš nikakve veze, kada plaćamo porez na nerealizirano... ovaj incident nije prevelik poremećaj u sustavu apsurda.

TKO LEŽI, NE BJEŽI

Tako je na morbidan, ali neizbježan i nasušan, način Andrej Nikolaidis postao katalizator puberteta konzervativne mlade države i, vjerojatno, simbol otpora. A u njemu ima otpora: on redovito ide u teretanu, sav je sazdan od -a i oma. Je li njemu baÜ do toga stalo, drugo je pitanje, ali da nije iznena­en upletanjem pravne dr×ave u osobne financije, e u to se mo×ete kladiti. Ima, barem, joÜ jedna dobra stvar u cijeloj toj frci bez istinskoga pravnog povoda: mo×da µe i koji Hrvat viÜe posegnuti za njegovim, veµ na sav glas hvaljenim, romanom Mimesis. Samo se nadam da ga neµe shvatiti kao roman o primitivcima s kojima smo raskrstili, nego kao napitak za hrabrost i kao naputak za otvaranje oÞiju i krÞenje mo×danih kanala.

Elem, Nikolaidisov Mimesis apsolutno je urnebesna knjiga. Sastoji se od deset poglavlja, naslovljenih po songovima izvo­aÞa (Tindersticks, Mogwai, Joy Division, The Smiths...) na Þiji spomen i takt srce uzdrhti, a melankolici poput mene padaju u stupor. Poglavlja su poredana od A1 do B5, Üto µe reµi dvostrano, nostalgijski, premda dobar dio spomenutih Nikolaidisovih favorita nikada nije otisnut na dvije strane, na vinilu. No, od fakta i anakronizma autoru je, oÞito, bila va×nija pop-referencija.

Cijeli Mimesis ispripovijedan je iz ja-forme autorova alter ega, stanovitoga Konstantina Teofilisa, potomka grÞke loze koja je zaboravila grÞki, obitelji koja je Þesto selila, eda bi Teofilis u le×eµoj pozi bio njezin radikalan izdanak u svojoj nepokretnosti. Naime, tijekom cijeloga romana on se ne mo×e prisiliti ne samo na pokret - odlazak Voljenoj u Amsterdam - nego uopµe na odluku: ostati ili otiµi. Time odmah, tu, na poÞetku romana, na krevetu, pripovjedaÞ izravno daje do znanja da ne dr×i do determinizama, ni nacionalnih (jezik kao nacionalna supstancija zaboravljen je), ni porodiÞnih (on le×i dok su njegovi seljakali, Þak i njegova Voljena stalno putuje). Ali tjelesno pasivna, svele×eµa poza nije brana pripovijedanju porodiÞne i osobne povijesti, obogaµenih nizom zabavnih, parodiÞnih, lucidnih, raspojasanih, kritiÞkih, duhovitih, eruditnih, ironiÞnih, bijesnih, nemoµnih, grotesknih, bizarnih, razornih, hrabrih... esejistiÞkih ekskursa.

Odluka o le×arini kao jedinom porezu koji bi s guÜtom plaµao iz perspektive Konstantina Teofilisa dosta je jasna - pobjeµi se ionako ne mo×e, a sve va×no zbiva se u miÜljenju - ne bez autoironije, tog zaÞina koji Ütiti od patetike, reµi µe na samu kraju romana.

U me­uvremenu, kao hitovi, redaju se poglavlja u kojima se visokoriziÞnom bernhardovskom kritiÞnoܵu - bez zapomaganja - kriÞi o vlastitom okru×ju i ×ivotu u okru×enju, duhovitoܵu i sa×etoܵu Houellbecqa iz Ulcinja dekonstruira ga, a basarinskom (od kojega ga dijeli i radikalno drugaÞiji pogled na pravoslavlje) grotesknoܵu Þesto uobliÞava i poveµava crnogorska zbilja, koja kada izi­e iz Teofilisova kreveta od zbilje postaje - zbljaka.

KLER-DEALER

Nikolaidisa bi bilo moguµe optu×iti za mizantropiju, da na nju samo Þovjek nema pravo, a njegov Teofilis je upravo to, biµe dominantno sazdano od ×ivÞanog tkiva.

Od mnogih sjajnih Nikoladisovih opservacija i zezancija izdvajam, svjestan da sam ÜtoÜta propustio, one o narkomanima-seljaÞinama, crnogorskom pravoslavnom kleru kao dealerima oru×ja i organizatorima paravojski, patrijarhalnom odgoju za zloÞin, Republici Srpskoj kao spomeniku konc-logoru i Crnoj Gori kao spomeniku vojnom logoru...

Naravno, Nikolaidis u svojoj provokativnoj dekonstrukciji nije zaobiÜao ni NjegoÜa, a format njegova mita u Crnoj Gori obiÞnom Hrvatu teÜko je i zamisliti, jer Biblija, Krle×a i Maruliµ, pa joÜ pride Tu­man i Tito, zajedno nisu dovoljno dobra usporedba. Va×no je pri svemu tome napomenuti, a upuµenijem Þitatelju je to veµ odavna jasno, da Nikolaidisova knjiga nije dobrodoÜla kao rezultat aktualnih politiÞkih preferencija zelenih Crnogoraca, jer tu nije rijeÞ o promotoru iste matrice koja bijeli/prosrpski nacionalizam zamjenjuje zelenim/crnogorskim, nego je dobrodoÜla kao kritika i dekonstrukcija nacionalnoga mita.

Ako joÜ niste shvatili: nabavite ovu knjigu, poÞnite Þitati i - uskoro µete doµi do kraja. Obuzet µe vas tuga jer... nema viÜe.

Predla×em: dodijelimo Nikolaidisu domovnicu uz uvjet da napiÜe knjigu o domovinskoj sredini. Ali nemojte nakon toga reµi: bilo je lakÜe voljeti te iz daljine.

Kruno Lokotar