OSAM PLOČA

OSAM PLOČA

Pogled na znakovlje kao da potiče promatrača na zadiranje ispod epiderme, podno onoga čisto vizualnog i trenutnog, do osobnih autoričinih dojmova i ekspresija. Božica Matasić je, i ovim radom, misli materijalizirala u kaligrafsko znakovlje te ih u sinergiji svjetla, prostora galerije i promatrača, oprostorila u cjelovitosti ambijentalne skulpture

U petak 26. studenoga 2004. u Galeriji Matice hrvatske predstavljena je nova ambijentalna instalacija hrvatske skulptorice Božice Matasić. Sačinjena od osam pravokutnih ploča izrađenih od pleksiglasa i pjeskarene folije, premda na prvi pogled drukčija od dosadašnjih organičkih oblika, na tragu je svega onoga što je već do sada Božica promišljala u svojem radu, u smislu svjetlosnih senzacija, tananosti membrane tijela svojih skulptura i arhetipskih oblika vlastite privatne simbolike. Ovaj put autorica je predstavivši poetiku i čistoću kaligrafije na ravnim plohama pleksiglasa ponudila svojevrstan odmak u oblikovanju i poimanju svojega skulptorskog djelovanja. I premda još poimajući svoj rad kao oblikovanje neke forme, autorica je izložbom predstavila svoju skulpturu i kao koncept. I ovom izložbom autoričino promišljanje skulpture obuhvaća igru loma i rasipanja svjetlosti kroz lebdeće opne. Ovaj put opne su realno vrijeme svakodnevlja, a prosijani oblici, koji odbacuju sjenu na zidove galerije, zaustavljeni trenuci osobne lucidnosti.

SLUČAJNOST GESTE

Projekt osam ploča na kojima su pjeskarenom folijom na pleksiglasu izvučeni spomenuti kaligrafski znakovi nastao je autoričinom interakcijom s okolinom. Riječ je o ciklusu koji je prije svega nastao kao slučajnost autoričine geste, a realiziran osvješćivanjem vlastitog tumačenja i značenja uočenog.

Otkrivši začudnu likovnost u kompozicijama znakovlja na pojedinim pravokutnim plohama, također interakcijom, složen je niz i od osam panoa, koji čine ambijentalnu kompoziciju.

Apstraktni grafizmi, kako ih naziva autorica predgovora izložbe, nose svojevrstan dualizam značenja. Znakovi su koji na tragu dosadašnje autoričine skulpture predstavljaju privatne citate vlastitih promišljanja te pod svjetlosnim snopovima postaju rječiti i smisleni. No oni su i začudni trenuci propitivanja sama promatrača. Na ravnim plohama bistri se pogled promatrača na znamen, a taj znamen zatim odnosi promatrača u neki svoj unutarnji kod, lomi se o zid galerije te vraća ponovno u oko promatrača.

Kao što ritam grafizama na ovim pločama funkcionira kao likovni element u smislu prozirnih proboja na pjeskarenom pleksiglasu, oni i metaforički čine pojedine lucidne inicijacijske bljeskove u čovjekovu umu. Autorica kataloga objašnjava da su prozirno oblikovani znakovi zapravo »kao metafore fragmenata osobnih uvida«.

Premda je ponajprije riječ o uvjetno rečeno skulpturi, koja se u potpunosti odmaknula od tog naziva u trenutku prestanka oblikovanja volumena u slučaju ovih ploča, ona neizbježno zauzima dio nekoga prostora. Za ovu ambijentalnu skulpturu prostor postaje bitan i jedinstven u određenju oblika i kompozicije instalacije. Koliko god skulptura naočigled izgledala čista, jednostavna, jasna i bijela, ponegdje i prozirna, ona kao da odiše nevjerojatnom puninom i dubinom smisla. I koliko god jednostavnost podupire lakoća lebdenja, toliko je ona teška i nabijena smislom. Pogled na znakovlje kao da potiče promatrača na zadiranje ispod epiderme, podno onoga čisto vizualnog i trenutnog, do osobnih autoričinih dojmova i ekspresija. Jer Božica Matasić je, i ovim radom, misli materijalizirala u kaligrafsko znakovlje te ih u sinergiji svjetla, prostora galerije i promatrača, oprostorila u cjelovitosti ambijentalne skulpture.

Rašeljka Boras