Oblak od glazbe

Baštinivši naslov vrijedne i uporne promicateljice hrvatske starije i novije glazbe, Ida Gamulin prvi put u Zagrebu je predstavila i sebi posvećenu Arabesku Igora Kuljerića, praizvedenu prošle godine za recitala u Pragu

Poseban i rijetko dosljedno proveden pijanizam resio je posljednji raspored za ciklus Forte fortissimo u Dvorani Lisinski (23. studenoga), gdje je kao jedina hrvatska uzdanica u nizu sedam različitih komornosolističkih programa, svoj pogled na artikulaciju crno-bijeloga svijeta zdušno branila Ida Gamulin.

POETIZIRANI STIL SVIRANJA

Odjenuvši se i tom zgodom u likovno mudro odabranu sada svjetlucavu bjelinu koncertne haljine, što na posredan, ali ne i nevažan način, dodiruje samo srce njezine interpretacije, Ida Gamulin baš je u svim sastavnicama kreativnoga promišljanja odabranih djela zadržala isti, samo svoj, poetiziran stil sviranja. A to s jedne strane kazuje o umjetničinu legitimnom pravu u izboru fino odnjegovane kulture tona i minimalne uporabe pedala s naglascima na elegantno mekom fraziranju često i kitnjastih agogičkih detalja. S druge će, pak, strane tako omekšan pijanizam, u kojemu bismo osim plaha mezzofortea gdjekad poželjeli čuti i nikako grubi, ali zato čvršće postavljen forte, od Händela i posebno Sebastiana Bacha učiniti interpretacijski, istina, dosljedno obranjene, ali stilski mjestimično dvojbeno oblikovane plohe kadšto i razvodnjena (pre)plesnog ugođaja, bez dubljega zamaha u unutarnji gustiš polifone građe. I zato je inače posvema profinjen pijanizam Ide Gamulin damski otmjeno, ali i muškoj arhitekturi Bachove Partite u e-molu i Händelove Passacaglie u g-molu ne i dovoljno hrabro i moćno slijedio zakučasti prepletaj fugiranih odjeljaka i pripadajuće križaljke barokne kontrapunktike. Barem ne na način lijepo postignuta staklasta (čembalističkoga) odzvuka na suvremenom klaviru za četverostruko sonatno jednostavačje Domenica Scarlattija, čije su najavnice za kakav (i) postbarokni, galantni pjev od melodije pod prstima zagrebačke umjetnice zaživjele i toplom, gotovo romantičnom sjetom Sonate u f-molu.

Baštinivši naslov vrijedne i uporne promicateljice hrvatske starije i novije glazbe, Ida Gamulin taj je put, a pod sjenom rosinijevskoga idioma i prvi put u Zagrebu predstavila i sebi posvećenu Arabesku Igora Kuljerića, praizvedenu prošle godine za recitala u Pragu. I zakukuljeno i otkukuljeno zarobljena melodijom (ili po autoru crtežom) Rossinija što u nekim djelićima neodoljivo podsjeća na glasovitu Orfejevu ariju iz Gluckove kajdanke, skladba je to što ponajviše tehnički spretno varira svoje originale od skokovitih oktava i arpeggia, dozivajući i pozivajući se na boju ostarjela majstora. Na vrhu te spojnice Rossinijeva poluvremena bila je, dakako, Ida Gamulin u programski zanimljivu zaokretu prema gotovo nepoznatoj glazbi vrsna komičara iz Pesara. Duboko ondje u brokatu pariškog salona, a poslije zatvorene operne knjige, Rossini će za probrano društvo, tu i tamo, ipak sjesti za glasovir te i duhovito i samoironično i tamno nadolazećim naraštajima ostaviti rukopisnu zbirku minijatura naslovljenu Grijesi (moje) starosti. U četiri od tih parno raspoređenih mrmora dubokih oktava i molskoga pjeva kupalo se i muziciranje Ide Gamulin u svoj finoći meka udara i slike od dosanjane cjeline vrijedna pijanizma.

DRAMATIKA ZAGLUŠUJUĆEG LUKA

I zacrvenila se i pocrvenila je od nejasne koncepcije glazbe prva polovica Crvene oktave Zagrebačke filharmonije (26. studenoga), kojom se naš najstariji orkestralni sastav četiri dana poslije predstavio i u Prinzregententheateru u Münchenu, u sklopu Dana hrvatske kulture u Bavarskoj. Na najnoviji prikaz domaćega stvaralaštva u miloj nam ujedinjenoj Europi Filharmoničari su pohitali tek s jednim i u posljednjem trenutku promijenjenim hrvatskim djelom na programu cjelovečernjeg koncerta (Doru, groficu Pejačević zamijenio je Boris Papandopulo), a kako cilj opravdava sredstvo, baš je glazba Prokofjeva po maestru Šuteju valjala prikazati orkestar u najboljem svjetlu. I sudeći barem po zagrebačkoj štih-probi, I. i II. suita iz baleta Romeo i Julija glanc su rola i Filharmonije i posebno Vjekoslava Šuteja, u čijoj se Tibaldovoj pogibiji ili prizoru Montecchija i Capuletija prasak orkestralnoga tuttija osjeća baš na način šutejevskoga žara za dramatikom zaglušujućeg luka.

Ono što je pak prethodilo vrlo dobroj izvedbi iz drugoga dijela večeri zacijelo ne služi na čast ni dirigentu ni orkestru, a ponajmanje minhenskom mladcu od 25 ljeta, violinistu Nicolasu Köckertu. Najprije je odličan kovitlac Papandopulova naslova Hommage a Bach, za orkestar apsolutno prebrzo, pa zato i zasad i nedovoljno izvedivo, protutnjao nervoznim konceptom glazbe od zbrčkanih planova i neizigranih jurećih violončela i kontrapunktskog odgovora u bučnoj sekciji udaraljki. Još veći udar na krucijalni smisao i sadržaj glazbe dogodio se za izvedbe Koncerta za violinu i orkestar u D-duru P. I. Čajkovskoga. Što brže i koreografski što virtuoznije u gotovo smiješnoj pozi bez pokrića, a s intonativno logičnim nepreciznostima kao posljedicom nezrelosti i (još) neznanja, to je, eto, bio kredo sviranja guslača Köckerta, iza kojega stoje impresivni biografski podaci i još impresivnija prepotencija, a i bahatost u neprepoznavanju vanjske i unutarnje forme umjetničkoga djela. Mnogo toga još valja učiti, od postavke vibrantna tona i smislene, a ne efekta radi efekta i na prvu loptu ubačene uporabe jeftino plesnih agogičkih promjena u turbotempu, do neshvaćena, dakle po dalekoj površini uhvaćena con-sordino pjeva od stare Canzonette.

MEDITERANSKA OPSJEDNUTOST MELODIJOM

Tematski svakako neprikladan prvome adventskom tjednu, a i više nego prikladan dalekome Velikom tjednu i još daljem Tijelovu bio je posljednji raspored za Sfumato Zbora HRT i gostujućih pjevača iz Komornog zbora Ivan Filipović te gudača Varaždinskoga komornog orkestra i za prigodu koncerta od 29. studenoga pridruženih puhača i kvarteta vokalnih solista pod dirigentskim vodstvom Tončija Bilića. Lijepo inače zamišljena Zazivanja ili molitve od bola na taj su način anticipirale Isusov usud, a glazbena zvukovlja Kanchelija, Frane Paraća i Mozarta u poprilično su sličnim, iako vremenski udaljenim stilovima, gajili poseban odnos prema začetku pjeva i potpuno razvijenoj melodiji. Riječju, najnoviji je Sfumato imao i lice i naličje svoje pohvalne ambicije u afirmaciji vokalnosti u Hrvata. I dok se prvi dio programa i akustički i izvedbeno dobro nosio s ipak premalim podijem HGZ-a za tako velik glazbeni korpus (a božanska jednostavnost Mozartova moteta Ave verum corpus potiho je snubila jednaku, uvijek mediteransku opsjednutost melodijom u Paraćevu Pacem, odnosno mudro kontrolirane mrvice od kakva buduća zazivanja meditativna pjeva iz Caris mere Gruzijca Giye Kanchelija u dojmljivoj provedbi sopranistice Ivane Kladarin i violista Milana Čunka), u drugom je dijelu večeri došlo do nemuzikalna sudara fizičkog prostora i prostora glazbina vremena u liku i djelu Amadeusove nedovršene, a Velike mise u c-molu.

A da je Wolfijeva glazba doista delikatna, a velika i u nedovršenosti misnog ordinarija bez zaključnog Agnus Dei, čulo se i u indisponiranim, a čudno (kruškoliko) impostiranim solima bez rezonance, dubina i s krhkim visinama sopranistice Kladarin, pa čak i mezzosopranistice Renate Pokupić s pridjevkom statirajućeg basa Ante Jerkunice i reskog tenora Ivana Turšića. Akustički i muzički nije do kraja uspio ni priziv venecijanskih cori spezzati u odjeljku Qui tollis, a u velikoj gužvi na podiju i galeriji Glazbenjaka nelijepo su zazvučali i sirovo glasni i ritmički poljuljani odjeci flaute, oboe, fagota... Sve tamo do cjeline prekrcana oblaka od moguće glazbe, čiju stvarnu veličinu i nadalje čita slovo Mozartova genija.