Obiteljska i druge priče

Obiteljska i druge priče

Izložba je svojevrsno pomirenje generacija, mladenački bunt prerasta u zrelo prihvaćanje različitosti i utjecaja oca na vlastito formiranje. Također, ona je želja za dijakronijskim i sinkronijskim sagledavanjem unutar vlastitoga djela

Fedor Vučemilović: oženjen, otac dviju kćeri: Nine i Mie. Roditelji: domaćica & fotograf, sudionik antifašističke borbe. Srednji građanski sloj. Anegdotalno: na naslovnoj stranici novina, dan nakon nekakvih izbora, osvane fotografija Fedora i njegove familije kako glasuju »prvi i kompletni«. Blizanac. Radi kao profesionalni fotograf i snimatelj. Poslovnost mu nije slabija strana. Bio na vojnoj robiji. Nosio je dugu kosu. Kreator je gotovo cjelokupne vizualne memorije Grupe. Kratka i lucidna rokoko-biografija koju je Vlado Martek napisao za katalog izložbe Grupe šestorice autora (SCCA, 1998) spominje dvije bitne činjenice koje su odredile umjetnost Fedora Vučemilovića: odrastanje uz oca profesionalnoga fotografa i članstvo u najvažnijoj kontrakulturnoj grupi sedamdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj. Zanimljivi su još neki elementi Fedorove biografije, koji s već spomenutima zaokružuju priču o njegovoj ranoj određenosti fotografijom: u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti upoznaje Svena Stilinovića, a preko njega i Mladena Stilinovića, svojevrsnoga šefa Grupe šestorice, dok mu Željko Jerman, guru eksperimentalno-analitičke fotografije, iznajmljuje podstanarsku sobu u Voćarskoj, mjestu druženja, rada i tulumarenja dijela alternativne umjetničke scene. Studijem kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti Fedor se i formalno kvalificira za posao od kojega danas živi, snimateljski i fotografski rad.

Fedorov otac, Nikola Vučemilović, od 1947. bio je vojni fotoreporter mornarice s kojom je oplovio Mediteran i obale Azije i Afrike. Kao istaknuti član splitskog fotokluba imao je i intenzivnu izlagačku djelatnost.

FILMSKA PRIČA

Podulji biografski uvod u ovom mi se slučaju čini opravdanim, jer se koncepcija izložbe i izbor fotografija temelje na emocionalnom odnosu prema fotografiji, koji u znatnoj mjeri uvjetuje i autorova biografija.

Naziv izložbe Film, osim što asocira na statični nosač fotografskog zapisa, znači i pokretne slike - priču. Fedor Vučemilović svoju priču priča u kratkim rezovima u četiri cjeline: dvije s vlastitim fotografijama i dvije s fotografijama njegova oca. Jednu cjelinu (jedan zid) sačinjavaju crno-bijele obiteljske fotografije Nikole Vučemilovića, malog formata, čija gustoća i raspored podsjeća na aranžiranje u kućnim fotoalbumima. Intimnim trenucima, uglavnom iz sredine pedesetih, kontrapunktirane su fotografije iz umjetničkog opusa Nikole Vučemilovića, iz istog razdoblja. Fotografije obitelji u kućnom ambijentu naspram lijepo oblikovanih tijela mornara i prizora s broda, intimno naspram javnom, otac naspram umjetniku, ili zapravo, spoj svega toga u osobi za koju smo emocionalno vezani i koja nam je svojevrstan uzor. (No, kao svaki mladi čovjek, Fedor se tom uzoru, koji fotografiju shvaća kao lijepu umjetnost, suprotstavlja radom u Grupi šestorice. U prvi plan svojega bavljenja fotografijom stavlja procesualnost te preispitivanje medija, fotografske tehnologije i autorstva. No, za razliku od drugih u Grupi, on uvijek zadržava profesionalnu tehničku kvalitetu fotografija i određeno poštovanje prema negativu.)

Treću skupinu radova čini nekoliko poznatih Fedorovih fotografija s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina 20. stoljeća, iz vremena rada za časopise »Polet« i »Studentski list«, dakle, iz najintenzivnijega razdoblja bavljenja novinskom fotografijom i prisutnosti u medijima. Nekoliko Fedorovih fotografija u boji s filmskoga seta sačinjava četvrtu grupu fotografija. One su veza s njegovim sadašnjim profesionalnim životom snimatelja.

KONTEKSTUALIZACIJA I KONCEPT

Fedorov fotografski opus, barem onaj poznat javnosti, nije velik. Jedno od obilježja njegove izlagačke aktivnosti upravo je reciklaža njegovih starijih fotografija, kojima kontekstualizacijom i rekontekstualizacijom priča neke nove priče.

Fotografija na ovoj izložbi ima dvostruko lice: pojedinačno - samostalno je umjetničko djelo, a u spoju s drugim fotografijama (unutar skupine u kojoj se nalazi i u sklopu izložbene cjeline) ona je nositelj određene ideje, što je poveznica ove izložbe s konceptualnom umjetničkom praksom unutar koje je prije tridesetak godina Fedor započeo svoje umjetničko djelovanje. Nekadašnju analizu medija i novinsku fotografiju zamjenjuje pristup fotografiji kao ready madeu kojim preispituje emocionalne veze s fotografijom koja se utjelovljuje u odnosu prema ocu, kao roditelju, uzoru i profesionalcu te prema vlastitom djelu i profesiji.

Izložba je i svojevrsno pomirenje generacija, mladenački bunt prerasta u zrelo prihvaćanje različitosti i utjecaja oca na vlastito formiranje. Također, ona je želja za dijakronijskim i sinkronijskim sagledavanjem unutar vlastitoga djela, no s obzirom na činjenicu da je izložena očima javnosti, ona je neizbježno i sagledavanje vlastite pozicije na današnjoj fotografskoj sceni.

Markita Franulić