Novine ne podnose hermetične tekstove

Novine ne podnose hermetične tekstove

Kazališ na kritika nije bila moj izbor. Dok sam radila u »Večernjem listu«, nastala je neka praznina, i jedan od urednika, optimist koji je uvijek tražio brza i efikasna rješ enja, Mladen Bjažić, dječji pjesnik, a poslije i televizijski radnik, doslovce me prisilio da piš em o predstavama. Tako sam počela raditi kao kazališ na kritičarka

Marija Grgičević među najiskusnijim je kazališ nim kritičarima u Hrvatskoj. Još 1969. u Enciklopediji HNK u Zagrebu, pod natuknicom Zagrebačka kazališ na kritika, Nikola Batuš ić napisao je: »Marija Grgičević ne-prestano je nazočna svojom riječi u svim kazališ nim događajima. Objektivna i nepristrana, ona je u mirnim tokovima svojih članaka pedantno i predano bilježila sve uspone i padove zagrebačkih kazališ nih umjetnika i njihova ostvarenja, odlikujuć i se rijetkom iskrenoš ć u i nikada zakulisnom malicioznoš ć u. Kadikad odveć uglađena, ne želeć i da nepotrebno uzbuđuje ranjivi i uvijek osjetljiv kazališ ni organizam, ona je i kroz tako intonirane članke uvijek uspijevala odrediti sve temeljne koordinate kazališ ne predstave.« S Marijom Grgičević krenuli smo u ovom razgovoru na putovanje poviješ ć u hrvatskoga kazališ ta i njezina sudjelovanja u njegovu prać enju i vrednovanju.

Možete li se prisjetiti kada ste počeli prvi put pisati kazališ ne kritike i tekstove o kazališ tu te kako je uopć e doš lo do toga da se bavite kazalištem?

- Nakon klasične gimnazije studirala sam književnost na Filozofskom fakultetu, najprije kombiniranu slavističko-romanističku grupu, a kada se sustav promijenio, hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti i ruski, a tijekom cijeloga studija bila sam stalno zaposlena u novinama. Diplomirala sam kod profesora Ive Frangeš a s najviš om ocjenom. Cijenila sam druge profesore, ali njega posebno. Prve kritike objavila sam u »Večernjem listu«, a to je bilo u vrijeme nakon š to se ugasio »Narodni list«, gdje sam radila i sa znamenitim urednikom, divnim čovjekom Ivom Krolom. »Narodni list« spojio se sa »Večernjim novinama« u »Večernji list«. Prije toga već sam imala uspješ nu novinarsku praksu: radila sam kao slobodna reporterka, putovala sam, bila sam neovisna, nalazila mnogo vremena za studij, kino, kazališ te, izložbe. Već na samu početku dobila sam 1952. godiš nju nagradu Druš tva novinara za reportažu, a koju godinu poslije izdavačko poduzeć e Stvarnost tražilo je od mene zbirku reportaža, koju sam nevoljko složilo, jer mi se činilo da nemam dovoljno dobrih za ukoričenje, no knjiga nikada nije objavljena.

Kazališ na kritika nije bila moj izbor. Dok sam radila u »Večernjem listu«, nastala je neka praznina, i jedan od urednika, optimist koji je uvijek tražio brza i efikasna rješ enja, Mladen Bjažić , dječji pjesnik, a poslije i televizijski radnik, doslovce me prisilio da piš em o predstavama.

Vodila sam jedno dijete u kazališ te koje se tada zvalo Variete, na nedjeljnu jutarnju predstavu u dvoranu u kojoj je danas Kerempuh. Tamo je bila nemoguć a predstava, čvrga najnižeg reda, a dječica s mamama i bakama znojila su se i mučila, dok su glumci bili stvarno loš i - sve zajedno bila je čista katastrofa. S pravim gnjevom pravednika napala sam tu predstavu, a urednicima je nakon toga palo na pamet da bih ja mogla pisati kazališ ne kritike. Trenutno je, još početkom š ezdesetih, naime, bila u redakciji takva situacija da je sve vrste kazališ nih i koncertnih kritika pisao za »Večernji list« isti čovjek, koji se gadno zamjerio galeriji. HNK. Predstavnici operne galerije ponovno su se doš li buniti, i Mladen Bjažić onda je kao urednik kulturne rubrike, da bi im oduzeo argument i da bi problem š to prije riješ io, odlučio da o dramskim premijerama piš e netko drugi, i tako sam počela raditi kao kazališ na kritičarka.

U kojem ste listu i kada počeli raditi kao novinar?

- Bio je to poslijeratni »Ilustrirani vjesnik« u kojem sam počela raditi 1949, u zgradi u kojoj je danas »Školska knjiga«. Današ nji predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Milan Moguš naš ao mi je prvo namješ tenje. Nas dvoje na prvim godinama studija nismo imali stipendiju i onda se na oglasnoj ploči u današ njoj zgradi rektorata pojavio tekst Tko hoć e surađivati u novinama, neka se javi. Meni se to oduvijek činilo privlačno, jer premda sam se upisala na Filozofski, nisam baš željela raditi u š koli. Tako smo se oboje potpisali na tu cedulju. Ja sam na to zaboravila, a on je otiš ao na sastanak u Naš u š tampu, a kad su mu rekli kakve sve vrste poslova u novinama postoje i kakve sve redakcije djeluju, znao je da je i njemu i meni najvažnija stvar studij, pa je izabrao jedan tjednik. Rekao mi je da idem u »Ilustrirani vjesnik« i javim se uredniku, koji je imao čak dvadeset i sedam godina i meni je djelovao jako autoritativno. To zvuči kao bajka, osobito danas, kad se radi mjesecima i godinama honorarno, ali to je bila situacija kad su redakcije zbog lova na inforbiroovce bile ispražnjene. Neki su ljudi naglo nestali, a ne mogu postojati samo oni koji koordiniraju, uvijek treba biti i netko tko proizvodi.

Sjeć am se doktora Rittinga iz tih dana, koji je rekao da za mene neć e biti problema, samo neka pazim da ne budem dosadna. Novine ne podnose goleme ni hermetične tekstove.

Kad ste počeli ići u kazalište i koje su bile prve predstave koje ste gledali?

- Sjećam se Hasanaginice iz vremena prije rata, kad me mati prvi put odvela u Hrvatsko narodno kazališ te. Najviš e sam gledala i zapamtila Sultaniju i dječicu u desnom uglu pozornice, lustere, pozlatu. Poslije sam redovito gledala predstave koliko god sam stigla. Jako sam voljela kazališ te, ali nisam ni sanjala da ć e mi to biti profesija. Nakon rata uvijek se govorilo da je predratno vrijeme bilo zlatno doba kazališ ta. Neš to je od njega ostalo i posli-je, ali se već pomalo i troš ilo.

Jeste li gledali samo dramu ili ste pratili i balet?

- Balet sam jako voljela, operu neš to manje. Plakala sam na Madame Butterfly. U to doba bili su popularni plesači i koreografi Oskar Harmoš i Ana Roje. Bila je popularna đačka galerija. U to poslijeratno doba kazališ te je bilo jako privlačno, a i znalo se bolje nametnuti predstavama i gostovanjima. Miru Stupicu prvi sam put gledala sa đačke galerije u predstavi Talenti i obožavaoci Ostrovskoga, od prve je sve osvojila.

Kako ste proveli ratne godine?

- U ratu nisam iš la u kazališ te. To je bila crna rupa, ali s mnogo vremena za knjige. Postajao je redarstveni sat i navečer se nije izlazilo iz kuć e. Otac je donosio kuć i »Spremnost«, tjedni list za politiku i kulturu koji se mogo čitao. Tamo je izlazio feljton o kazališ tu, a potpisivao ga je Pomet. Uvijek je imao isto mjesto na stranici i istu vrstu potpisa crtežem. Taj je čovjek iznutra, iz kazališ ta, istovremeno pisao o svim tračevima, o svim dogodovš tinama i o svim umjetničkim događajima. Tako je to divno spajao da sam ga uživala čitati i dugo ga pamtila i pitala se tko je bio taj Pomet. Poslije mi se otkrilo, da je to bio redatelj, pisac, prevoditelj Vojmil Rabadan. On je onda bio najigraniji autor, sjeć am se da je na repertoaru HNK stalno bila njegova drama Kuć a na kršu.

Poslije rata to je dosta skupo platio. Kako nije mogao nać i posla u Zagrebu, radio je, kako je on o tome kasnije u š ali pričao, na istočnom frontu, odnosno u malim srpskim kazališ tima u unutraš njosti, gdje se osjećao -jako dobro.

Kakva su vaša prva sjećanja iz kazališta? Kakve su bile najveće kazališne dive?

- Kao učenica vidjela sam u Malom kazališ tu u Frankopanskoj Belu Krleža kao izvrsnu komičarku u Ožaloš ć enoj porodici Branislava Nušića. Tamo je ona igrala ženu koja otuđi budilicu, sjeć am se da je bila u lijepoj crvenoj haljini. Nisam onda ni znala tko je ta glumica, a poslije sam je srela u posve drugoj vrsti repertoara. Mislim da je ona bila bolja glumica nego š to su mnogi ljudi skloni vjerovati zato š to je i imala druge atribute, pa su pretpostavljali da se time koristi da dođe do uloga. Ali ona je svoje uloge zavrijedila i glumila ih je jako dobro. Jedna od onih koje pamtim je i Giraudouxova Luđakinja iz Chaillota u režiji Georgija Para.

U HNK u Zagrebu bila je Barunica Castelli-Glembay od praizvedbe pa do kraja karijere. Možete li nam dočarati tu njezinu izvedbu i kako je izgledala ta predstava u cjelini?

- Mislim da je ta uloga bila za nju napisana i da se teš ko može dosegnuti njezin raspon, snaga i otvorenost. Mene se snažno dojmila. Posebno mi je bio zanimljiv Tito Strozzi u ulozi Leonea Glembaya. Sjeć am se da su u Ledi prizori u kojima je kao Vitez Oliver Urban osvajao Klaru bili zbilja neponovljivi. Poslije sam imala dojam da glumci pokuš avaju glumiti njega, ali to nije iš lo. Govor koji se kasnije smatrao retoričkim i postao op-tereć enje glumcima njemu tada nije bio stran ni težak. Posebno u Glembajevima, svi su željeli da to bude izraženo visokim stilom. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako to vrlo uspješ no može biti i drukčije, ne u nas, nego kada je gostovala ljubljanska dvočinska predstava U agoniji u režiji Mile Koruna prije nekoliko sezona u HNK. To je bila drama naš ih dana. Ivo Ban igrao je Lenbacha s velikom uvjerljivoš ć u, on je bio stari gospodin kojemu je jednostavno vrijeme negdje proteklo, koji se tu ne snalazi, izgubljen je i nepouzdan, ali beskrajno simpatičan. Laura je padala u sjenu muš kih glumaca, da bi u drugom dijelu i ona dobila središ nje mjesto. Križovec u toj predstavi uopć e viš e nije bio negativac, nego čovjek koji nije dorastao njezinim očekivanjima, ali nije za to kriv. Danas se Agonija može igrati kao ljubavna i psihološ ka i duboko suvremena drama vječnih odnosa među spolovima i među naraš tajima, kada dođe do velikih druš tvenih promjena, u kojima jedni silaze s pozornice, a drugi se uspinju. Oni koji se nađu između, dakako, u teš kim su dilemama.

Kako je bilo pisati kritke u doba kada ste počinjali s radom?

To je bilo vrijeme otvaranja prema zapadu. Za nama su bile prve godine Zagrebačkoga dramskog kazališ ta, današ njega Gavelle, a isto tako i poleta u HNK, koji se osobito iskazao dolaskom Bojana Stupice u Zagreb. Toliko sam bila zatečena time da idem pisati kritike, a ni na kraj pameti mi nije bilo da nekom solim pamet, niti sam se smatrala pozvanom za to. Koliko me zanimaju i raduju predstave, toliko me po završ etku mučilo š to brzo moram sročiti tekst. Nekad se tražilo da kritičar piš e iste noć i. Kritičar dnevnih novina uvijek je u opasnosti da sudi prije nego š to je shvatio, jer to je suludi tempo kojega sam se zbilja bojala. Ali kazališ te je bilo tako sjajno, s velikim predstavama koje su se događale u Zagrebačkom dramskom kazališ tu, kao i pojedinim velikim uspjesima u drami HNK, kao npr. Shakespeareova Mjera za mjeru u režiji Koste Spaić a, da me sve to jednostavno sve viš e zadivljivalo, i to me zadržalo.

Što vam je u kazališnom životu bilo najzanimljivje?

- Bila je prava sreć a odlaziti na Dubrovačke ljetne igre u vrijeme Koste Spaić a i Fani Muhoberec. Jednako me radovao Internacionalni festival studentskih kazališ ta. Tada smo mi imali istodobno vrlo jako institucionalno kazališ te i snažnu alternativu. To ne ide drukčije. Pokraj institucija koje su užasno slabe i koje ne mogu dati dobre, velike, prave, privlačne i značajne predstave ne stvara se alternativa. Jer sama riječ alternativa kaže da se ona mora prema nečemu odnositi. Protiv čega ć ete ustati, ako su institucije razorene? Tada su one bile u velikoj obnovi i velikom formiranju, a ta alternativa nije dolazila samo zato š to smo bili radoznali, š to su nam se otvorila vrata da vidimo š to se vani događa, nego ponajprije zato š to je u nas postojao vrlo živi studentski kazališ ni život i uopć e amaterizam, a studentski posebno. Najpoznatije je bilo Studentsko eksperimentalno kazališ te, SEK, koje se natjecalo i odlazilo van na gostovanja, na studentske festivale. Bila su to ona gibanja koja su najavljivala š ezdeset i osmu ili čak sve to vrijeme na prijelazu tih za studentsku populaciju burnih godina. I tada je naš e studentsko kazališ te uhvatilo š ansu da postane mjesto susreta svih studentskih kazališ nih pokreta u svijetu od New Yorka do Moskve, š to je bilo nevjerojatno uzbudljivo i zanimljivo, i da bude jedan od najveć ih sudionika u tome. Gledali smo predstave čitave dane i noć i, uopć e se nije spavalo, ako se htjelo uhvatiti trenutak i za pisanje. Tu je bila internacionalna publika kakvu ne možete zamisliti, publika s nevjerojatnim sluhom za kvalitetu koja je vrlo brzo reagirala. Kada su predstave bile dosadne, pravili su se od papira aviončić i i bacali na pozornicu. Kada je bila dobra, bio je potpuni tajac i ludi pljesak.

Kako ste doživljavali sve te predstave na stranim jezicima?

- Tada sam doš la do uvjerenja da jezične barijere nema. Dobar glumac, dobra predstava, djeluje sama sobom. Nikada nitko nije spominjao prijevode. Poslije, kad se taj festival malo pomalo ugasio, pokrenut je mnogo skuplji i mnogo reprezentativniji, profesionalni Beogradski internacionalni teatarski festival BITEF, koji je bio doista velika pozornica za sve moguć e susrete i utjecaje. No, tamo su doš le sluš alice i simultani prevoditelji, jer su u gledališ te doš li ljudi koji su se ponajprije željeli informirati, znati točno u detalje o čemu se govori, š to se događa. Uvijek mi se činilo da je to barijera, jer ne možete istodobno jednako dobro čuti glumčev glas i glas prevoditelja. Glumce se ponekad dovodilo u nemoguć u situaciju, da glumac govori jedno, a da ga je prevoditelj pretekao ili zakasnio za njim, pa govori drugo, a publika se smije njihovu nesporazumu, i glumci zbunjeno gledaju u dvoranu kao da pitaju otkuda taj smijeh.

Kakve su bile predstave studentskih kazališta?

- Studentska kazališ ta bila su tada avangarda, ona su nosila rizični repertoar koji profesionalci još nisu dotaknuli. Poljska su kazališ ta bila osobito uspješ naa, a Bogdan Jerković vrlo je lijepe predstave radio s čuvenim studentskim kazališ tem u Parmi. U Zagrebu se poslije njega afirmirao trolist sjajnih mlađih kazališ nih stvaralaca koji su činili Miro Međimorec kao redatelj, Drago Turina kao scenograf i Marija Žarak kao kostimografkinja. Oni su obnovili taj teatar i dali nekoliko sjajnih predstava. Prva im je bila Ars longa, vita brevis, neš to slično onomu š to se u drugom kraju svijeta dogodilo s Jurijem Ljubimovom, kad je počeo teatar pokreta, totalnog izražavanja, ali uvijek s jakom literarnom podlogom i značajnim zahvatom u stvarnost, a fantastičnim dometima i djelovanjima. Tako je to bio istodobno i visokoestetski čin i žestoko angažiran teatar. U istom duhu 1971. s mladim profesionalnim glumcima na Dubrovačkim ljetnim igrama ostvarili su znamenitu pred-stavu Svrha od slobode Ivana Kuš ana.

U to vrijeme nastajali su začeci Teatra ITD?

- Teatar ITD nastavljao se na SEK i na internacionalni festival studentskih kazališ ta, koji je još snažno djelovao. Neki ljudi koji su bili članovi SEK-a i radili na festivalu još su i danas u Teatru ITD, primjerice izvrsni majstor tona Branko Vodeničar. U prostoru Studentskoga centra pokrenut je novi profesionalni teatar, koji se u prvo vrijeme zvao Komorna pozornica Studentskoga centra.

Teatar ITD je počeo s Genetovim Balkonom, š to je za to doba bio vrlo smion potez, a režirao ga je Tomislav Durbeš ić . To je bila inicijalna predstava koja je okupila kazališ nu javnost, ali tek kao pokuš aj. Andrija Mutnjaković , arhitekt, radio je scenografiju koja je trebala dočarati da smo svi mi u prostoru javne kuć e u kojoj se odigrava Genetova drama. No, sve to nije profunkcioniralo, bilo je nedovrš eno i nesavrš eno. Ali bilo je genijalnih mjesta. Uglješ a Kojadinović , Sven Lasta, Josip Marotti, Semka Sokolović -Bertok, Jelena Gruić -Orš ić i drugi glumci iz viš e kazališ ta upustili su se u pusrolovinu da igraju u još neuspostavljenom kazališ tu. Tu su se okupile skupine mladih intelektualaca koji su promiš ljali repertoar.

Kako ocjenjujete rad Vjerana Zuppe?

- Glavni pokretač toga kazališ ta, koje je njegova najveć a zasluga, i š teta š to ga je ikada napustio, bio je Vjeran Zuppa. On je stvarno bio uzoran kazališ ni ravnatelj, koji je imao dubok smisao za moguć nosti, potrebe, duh vremena. Jednostavno je u zraku lovio tendencije koje su se tek pojavljivale - nikada epigonski, nikada samo zato da budemo u toku svjetskih zbivanja, nego istovremeno i iz nas. Najbolji je dokaz tome velika Predstava Hamleta u selu Mrduš a Donja Ive Breš ana, koja je odjeknula fenomenalno, a bila je istinsko otkrić e. To su bili zbilja nezaboravni trenuci, s divnim glumačkim kreacijama i autentičnim duhom naš ega podneblja. Dometom joj je konkurirala, tako-đer u Violić evoj režiji, rekordno dugovječna predstava Mirisi, zlato, tamjan Slobodana Novaka s upravo čudesnim glumačkim ostvarenjem Nade Subotić . Zatim je tu bio među najsretnijim dometima i Kralj Gordogan Radovana Ivš ić a u režiji Vlade Habuneka s posve mladim glumačkim ansamblom na čelu s Božidarem Alić em, a o Bourekovu malom lutkarskom Hamletu, već za vrijeme ravnatelja Slobodana Šembere, da i ne govorim...

Na zbivanja je utjecala i tada mlada Akademija...

- U vrijeme kada sam počela pisati tu je bio Branko Gavella. On je bio takav veliki autoritet i tako moć an da pokraj njega nije moglo biti diletantizma ni površ nosti. U kazališ noj pedagogiji, kao i u svakoj pedagogiji, najviš e odgaja dobar primjer. Ako ć ete od nekoga učiti, onda taj mora biti veliki majstor, u najmanju ruku majstor, a u najboljem slučaju veliki stvaratelj. Mladi su se ljudi okupljali i formirali oko istinskih vri-jednosti.

Kako komentirate to da je Gavella, koji je imao veliki ugled i utjecaj, zajedno s toliko ljudi otišao iz HNK?

- Gavella je bio avanturist, u najpohvalnijem smislu riječi. Kuda god je proš ao, za sobom je ostavljao trag, fascinirao je ljude oko sebe i želio je uvijek viš e i bolje. U Ljubljani je uradio sjajnih stvari, u Brnu je mnogo režirao. I jedan od najboljih redatelja Zagrebačkoga dramskog kazališ ta, Dino Radojević , studirao je u Ljubljani i za njim hodočastio u Zagreb, gdje je vjerojatno i njegovom pomoć u naš ao angažman. Svi su htjeli biti š to bliže Gavelli, a on je vidio da mladi ljudi nemaju perspektive u velikom kazališ tu s tom njegovom stalno optereć ujuć om organizacijom s trima granama u istoj kuć i, gdje se ne može ni raditi koliko je potrebno i s tom mjestu možda primjerenim konzervativnim odnosom prema repertoaru. U Zagrebu je stvarno nedostajalo živo dramsko kazališ te. Gavella je to predosjetio i to su vjerojatno osjetili svi koji su krenuli s njim. To je kazališ te izvanredno dobro započelo u punoj simbiozi mladih i starih, iskustva i toga velikog zanosa. To je dakako zahvatilo i publiku, jer je odgovaralo latentnim potrebama mladih ljudi koji su tada su voljeli i željeli kazališ te.

Mnogo je stvari nedostajalo, pogotovo u materijalnom pogledu. Javni je govor bio mrtav, prazna ispolitizirana fraza. No, određena duhovna klima i potreba za umjetnoš ć u uvijek postoji, u manjoj ili već oj mjeri, a koliko ć e ona rasti, to ovisi o mnogim stvarima koje je teš ko definirati. Ukus publike nije neš to unaprijed dato, nego se određuje onim š to se nudi te vrlo mnogo ovisi o kazališ tu, koje se može nametnuti samo zbilja vrijednim ostvarenjima. Dakako, i kazališ te je dio opć ega stanja duha i ono teš ko može dati vrhunska ostvarenja u vremenu koje je depresivno, koje ne daje prave poticaje.

Kakvi su bili počeci Zagrebačkoga kazališta mladih?

- ZKM je kao kazališ te za djecu pod nazivom Pionirsko kazališ te osnovala Božena Begović , književnica i prvi spiker Zagrebačkoga radija. To je bilo jako omiljeno kazališ te, ali ono nije imalo dvoranu i gostovalo je posvuda. Poslije su krenule razne druš tvene akcije skupljanja priloga da bi se ono konačno udomilo, š to je trajalo jako dugo. No, činjenica je da su u vrijeme beskuć niš tva kazališ ta djelovala jedna na drugo. U Pionirskom kazališ tu u mladim danima gostovali su i Božidar Violić i Dino Radoević i Tomislav Durbeš ić . Ljudi u danas zrelim godinama nikada neć e zaboraviti ako su u djetinjstvu gledali Kapetana Džona Piplfoksa Duš ana Radović a kojega je režirao Violić . Istodobno dok je u Zagrebačkom dramskom kazališ tu radio dubokoumne, filozofske komade, taj komad s plesom, pjevanjem, pokretom i oslobađajuć im humorom napravio je na način mjuzikla za najmlađe.

U PIK-u je bila i predstava Pustolovine Toma Sawyera, koju je režirao Tomislav Durbeš ić . Bile su to velike ansambl - predstave za koje bi unajmili dvoranu Dramskoga kazališ ta Gavella. Poslije je doš ao niz njemačkih igrokaza koje su prevodili Truda i Ante Stamać . Bila je to berlinska družina Grips, kazališ na družina koja je prikazivala bajke iz svakodnevnoga života, iz svijeta današ nje djece s rastavama roditeljskih brakova, sa svim problemima civilizacije velegrada, u ko-jima je bilo mnogo istinske drame, ali i humora. Demantirali su prerasudu da odrasli, profesionalni glumci ne mogu igrati uloge djece. Izvan Njemačke možda smo bili najbliži i najbolji s tim repertoarom, zahvaljujući i izvrsnim prijevodime koji su ljudi prihvać ali kao da su tekstovi napisani na hrvatskom. Jedna predstava o napuš tenoj staroj lokomotivi zvala se Štrokoloko i Malapala. Već sam naslov daje naslutiti privlačnost prijevoda.

Danas u ZKM-u ima manje predstava za djecu...

- To je najžalosnije. Tu se stvarala publika. S obzirom koliko je Zagreb danas narastao, mi imamo vrlo malo predstava za djecu. A nekoć ih je bilo privlačnih, uz stalu kuknjavu kako nema prostora. U dvorani u Zvonimirovoj, koja se zvala Dom armije, igrali su Junaci Pavlove ulice koje je režirala Zvjezdana Ladika. Pionirsko se kazališ te upuš talo i u teš ke stvari, primjerice Romea i Juliju s posve mladim akterima. Juliju je kao srednjoš kolka u Pionirskom kazališ tu igrala buduć a žena Pere Kvrgić a, Nevenka Stipančić , zvana Stipa, poslije glumica u Kazališ tu Komedija. Mnogi su se mladi glumci afirmirali u mjuziklu Mačak - Džingiskan Vesne Parun u režiji Zvjezdane Ladika. Nakon Priče o džungli iz ranih devedesetih u Zagrebu nismo vidjeli istinski velike predstave za djecu.

Gradsko kazalište Komedije pokrenuo je Fadil Hadžić. Kako se pojavilo to kazalište i kako je ono utjecalo na ostala kazališta? Jesu li oni preuzeli komične predstave kakve su igrale u drugim kazalištima ili je to bilo nešto posve novo?

- To kazališ te imalo je raznih faza, od satiričkoga kazališ ta do vremena kad je najviš e privlačila opereta. Tada je u ansambl doš ao i Đ ani Šegina. Bilo je tu i pokuš aja nekog drukčijeg teatra, istiskivala se opereta, najavljivalo ptocvat mjuzikla s udarnim ostvarenjem Kiss me Kate u režiji Vlade Habuneka. Tamo su se događale različite stvari, uz uspone i padove. Na čelu su se toga kazališ ta i angažirali mnogi ljudi. Jednom je direktor čak bio i Ivo Hergeš ić . Milan Lamza imao je velike ambicije koje su bile iznad i izvan moguć nosti dotadaš njega žanra. Komedija je tražila svoje mjesto i na kraju se naš la u mjuziklima, komedijama za š iri krug, uz stalno angažiranje mlađih glumaca. To je teatar snažnih glu-mačkih ličnosti poput Sande Langerholz, Veronike Kovačić -Durbeš Ić i drugih, a njegov je dobri duh redatelj Vlado Štefančić .

Sjećate li se početaka Jazavca, još jednog projekta Fadila Hadžića?

- Jazavac je počeo kao kabaret, i zbilja je u njemu bila š iroka paleta predstava. Koliko se god prigovaralo da kazališ ta nemaju različite fizionomije, ipak su ih imala. Svako je imalo svoju publiku, znalo se š to ć e se otprilike nać i u kojem kazališ tu. Jazavac je isto tako osvajao simpatije. Najprije je bio u jednoj kavani, onda je preselio u drugu, kad mu je ponestalo novca izdao je vlastitu osmrtnicu i sl. Fadil Hadžić bio je jedan od naš ih najboljih novinara, imao je smisla za publicitet, znao je sudjelovati u životu grada i stalno oživljavati interes publike. Uostalom, to je legitiman postupak reklamiranja vlastitoga rada. Možete dobiti publiku s pomoć u slika na naslovnim stranicama, ali kratko vrijeme, a ubrzo nema odjeka. Pravi odjek najviš e stvara usmena predaja o kazališ tu, ono š to ljudi jedni drugima preporuče, kao i ta svjesna kazališ na nastojanja da se bude u kontaktu sa sugrađanima i izborom djela i komunikacijom s javnoš ć u.

Kako je nekada funkcioniralo kruženje predstava među kazalištima? Jesu li se i u Zagrebu mogle vidjeti najbolje predstave iz Splita, Rijeke, Osijeka...?

- To se organiziralo, a bilo je i mnogo gostovanja iz inozemstva, š to nam je mnogo značilo, osobito gostovanja najslavnijih kazališ ta Europe. Od Giorgia Strehlera Zagreb je vidio Arlekina slugu dvaju gospodara, Peter Brook doveo je San ivanjske noć i, a dolazila su i mnoga kazališ ta Sovjetskog Saveza i njihovi moderni redatelji toga doba, kao š to su Jurij Ljubimov i Anatolij Efros.

Kad sam 1969. bila u Milanu u Piccolo Teatru, tamo sam zatekla Paola Grassija, koji je stalno radio sa Strehlerom. Grassi je bio organizacijski direktor, a Streler umjetnički voditelj. Kad me primio, odmah me pitao kako je Gavella. Kada sam rekla da je nažalost umro, pitao je za Kostu Spaić a. Pomislila sam tada kako on sigurno ima u ladici kartoteku po teatrima i mjestima kojima je proš ao, tako da, kada mu najave stranoga posjetitelja, zna stvoriti atmosferu kao da se odavno poznajemo. A možda ih je doista poznavao, jer je Zagreb bio na toj karti europskog teatra.

Koje su naše predstave imale najviše odjeka u inozemstvu?

- Po mom saznanju Kiklop Ranka Marinković a i lutkarski Hamlet Zlatka Boureka. Kraljevo je često gostovalo, a pokojni kolega Dalibor Foretić bio je na turneji po Americi s tom predstavom. Zagrebačko dramsko kazališ te gostovalo je već od svojih početaka. Bila sam s njima na gostovanju u Bratislavi i u Pragu s predstavom O’Neillove drame I ledar dođe u režiji Koste Spaić a i sa Sofoklovim Edipom u režiji Dina Radojević a. Te stvarno velike predstave bile su izvanredan kulturni događaj za te prestižne kazališ ne sredine. Drama HNK iš la je u Berlin s Baladama Petrice Kerempuha u režiji Mladena Škiljana. Bilo je odjeka i bila su redovita gostovanja, u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Njemačkoj (uglavnom istočnoj), Italiji.

Gdje ste sve bili s našim kazalištima u inozemstvu?

- Gostovanja zagrebačkih kazališ ta u inozemstvu, kao i vlastiti napor da se vidi i druge teatre, činila su posebno lijepim kritičarski zvanje zbog velikih moguć nosti putovanja. Kazališ ta su na svoje turneje vodi-la kritičare, uglavnom iz listova velike naklade. Najbolje smo pritom prolazili pokojni kolega Dalibor Foretić i ja. Nema grada u kojem sam prespavala makar jednu noć , a da nisam bila na kazališ noj predstavi. Tako sam gledala kazališ ne predstave u Beču, Zalaegerszegu, Trnavi, Budimpeš ti, Pečuhu, Bratislavi, Brnu, Pragu, Berlinu, Erlangenu, Mainzu, Katowicama, Varš avi, Wroclawu, Londonu, Parizu, Nancyju, Barceloni, Kopenhagenu, Rigi, Petrogradu, Moskvi, Tbilisiju, Milanu, Rimu, Veneciji, Udinama, Cividaleu del Friuli, Trstu i Parmi, a izvan Europe u Tunisu, Montrealu, New Yorku, Los Angelesu i Adelaideu.

Kazališni kritičar neizbježno se kreće u kazališnim krugovima, a s druge strane njegove kritike glumci i redatelji često doživljavaju kao osobni napad. Kako proživljavate takve situacije?

- Uvijek se sjetim Krležinih riječi da glumac pogođen strelicom kritike dugo krvari. Shvać am da je glumiti jako teš ko i svi mi koji radimo javni posao izlažemo se sudu javnosti i stalno smo u nekoj opasnosti, pred ispitom. Koliko su to tek glumci koji su svojim fizičkim i duhovnim bić em izloženi pogledima svih? Kada glumac pročita neš to nepovoljno o sebi, jasno je da pati. Kazališ ni kritičari moraju biti spremni i na tu odgovornost i na taj rizik da se stalno opredjeljujemo i da ne budemo stalno ugodni, pa ni uvijek pravedni, jer nismo bezgreš ni. Kritika mora biti sud.

Jeste li imali problema zbog svojih tekstova?

- Nisam bila polemički raspoložena, a zamjerala sam se društveno jakima. Inače nisam svadljiva naravi, ali ako bih stala nekome na žulj, onda bi to uvijek bio netko druš tveno važan i moćan.

Postojala su vremena nedodirljivih ličnosti, nedodirljivih problema ili ideja. Ne uklapati se u taj trend hvalospjeva, zauzimati odmak ili pak bježati od toga, bilo je opasno. U nas se s nepodnoš ljivom lakoć om lijepilo etikete nacionalista, pa i faš istoidnoga, i takav je bio diskvalificiran, to brže š to je bolje radio i bio konkurentan. Kazališ te se često uključuje u politički život, na razini koja njemu ne pripada. I čim počnu neka navijanja za ove ili one, to ne može uroditi dobrim umjetničkim rezultatima, nego stvara različite zablude i promovira lažne vrijednosti. Glas koji se tomu protivi ili dovoljno ne sudjeluje u nečemu š to se u određenom trenutku uzdiže nije poželjan. To su bili ti naš i nesretni međunacionalni odnosi. Znalo se dogoditi da neke predstave koje su posebno kritički intonirane prema hrvatskom etničkom bić u budu jako hvaljene u Srbiji, Beogradu, pa da se shvati kako je razlog tomu njihova istinska umjetnička vrijednost, a ne neko apriorno prihvać anje koje je izvan kazališ ta. To nije bio samo slučaj s nama. Kazališ te je tako pridonosilo stvaranju naelektriziranih situacija u druš tvu. Predstava Golubnjača govorila je o hrvatskoj genocidnosti. Nisam je vidjela i nije bila u Zagrebu, ali odjednom se stvorila velika propaganda, postala je razvikana, pravile su se ankete o njoj, dolazila je na glas kao veliko djelo, a poslije je posve zaboravljena.

Nevjerojatno je kolike su veličine u nas prodefilirale koje su bile slavljene u trenutku pojave, padalo se u trans pred njima, a poslije ih se nitko nije sjeć ao. Ljubiš a Ristić imao je tu i tamo neku zaista dobru predstavu, ali da je bio toliko značajan koliko se neko vrijeme smatralo u Splitu, Zagrebu i posvuda, to ne vjerujem.

Kada se osvrnete na listove u kojima ste radili, karijeru, gdje vam je bilo najteže, a gdje ste imali i najveću slobodu?

- Nigdje nije bilo lako raditi. Radila sam već i dio tog vremena u dnevnim novinama, a dnevnim novinama pisanje o kazališ tu nije važno, jer ne diže nakladu. Nerijetko u brzini nemilice krate i prekrajaju. No sve zavisi o trenutnoj situaciji i ljudima. Bilo je vrlo raznoliko. No, u jednoj svojoj drami Tonko Šoljan kaže: nikada se nemojte žaliti na uvjete. Da mi i velika brzina nije u mladosti odgovarala, ne bih na nju pristajala. Najveć a je sreć a raditi posao koji volite, a kod mene je toga bilo u obilju. Osim toga, u pogledu privlačnosti i dometa kazališ noga života, kojemu ste dio, sve ovisi i o druš tvenoj klimi, o tome ima li tzv. druš tvena elita navike intenzivnoga kulturnog života, da li ljudi koji se nalaze na utjecajnim položajima stvarno sami trebaju kazališ te, jesu li za sve to iskreno zainteresirani tako da to u svakoj prilici nastoje poduprijeti ili je i kazališ te za njih samo fasada, neš to š to se ne smije prekinuti, ugroziti, š to mora egzistirati u nekom ustajalom miru, koji lako postaje močvara. Teš ki podvizi potrebni su da se pokrene kolektivni rad kao š to je kazališ te. Samo jake stvaralačke ličnosti mogu razbiti te prepreke, a njih je malo i ne završavaju najbolje.

Razgovarao Zlatko Vidačković