Nekuhano i prekuhano

Nekuhano i prekuhano

Temeljni kvalitativni problemi serije, međutim, leže u jednodimenzionalnim karakterima te slaboj i neinventivnoj priči, kojoj nedostaje pravog humora, a ni u ponekoj potencijalno duhovitoj situaciji autori Branko Đurić i Marko Pokorn ne uspijevaju efektno poentirati

Nakon što su tijekom proteklih desetak godina izmučeni teško gledljivim humorističnim serijama Je l’ me netko tražio i Moja kućica, moja slobodica, grogirani dvjema svježim domaćim sapunicama i nokautirani nedavnom katastrofom zvanom Zlatni vrč, hrvatski su se televizijski gledatelji ponadali da bi Naša mala klinika, zacijelo prvi humoristični serijal reklamiran jumbo-plakatima, konačno mogla značiti slamku spasa i oazu kakve-takve televizijske zabave. Nadu im je ponajprije ulijevao ugled autora projekta, suscenarista i redatelja Branka Đurića Đure, možda najeksponiranijega člana kultne Top liste nadrealista i legendarnog kuhara, čijeg se omekšavanja prestrašene kokice nižepotpisani i danas često sjeti. Tješili su se činjenicom da je serija hrvatska inačica slovenskog projekta koji se već dva mjeseca s uspjehom prikazuje na slovenskom POP TV, gdje ruši rekorde gledanosti. Naposljetku, ohrabrivao ih je i casting serije, koji je okupio zvučna imena hrvatskoga glumišta, kao i novinski članci o izvrsnoj atmosferi na snimanju i zgodama sa seta. Uistinu, sve je slutilo na to da bi se televizijski humor u Hrvata u Našoj maloj klinici konačno mogao oporaviti, možda i prilično uspješno zaliječiti.

ZAFRKANTSKI TON CJELINE

Nažalost, i ovog su se puta takva optimistična očekivanja pokazala uglavnom neutemeljenima. Premda NMK nije iritantno vulgarna ni negledljiva poput Zlatnog vrča, ni odveć prizemna i neduhovita poput Je l’ me netko tražio, nije ni neodoljivo šarmantna i urnebesno zabavna, kako ju je optimistično najavljivao novopečeni direktor programa Nove TV Siniša Svilan. Stanovita šarma seriji ne nedostaje, ponajprije zahvaljujući energičnim, egzaltiranim, a nerijetko i vodviljski karikaturalnim nastupima raspoloženih glumaca, primjerenim zafrkantskom tonu cjeline. Usporedba s vodviljem neizbježna je već od same dinamične plesne špice tijekom koje upoznajemo protagoniste, a razvidna je i iz ležerna i neobvezna crnohumornog pristupa ozbiljnim temama iz liječničke svakodnevice.

Temeljni kvalitativni problemi serije, međutim, leže u jednodimenzionalnim karakterima te slaboj i neinventivnoj priči, kojoj nedostaje pravog humora, a ni u ponekoj potencijalno duhovitoj situaciji autori Branko Đurić i Marko Pokorn (pedijatar zadužen za uvjerljivost liječničkih zahvata) ne uspijevaju efektno poentirati. Scenarij je izrazito populistički koncipiran, i kombinaciju komedija karaktera i situacije pokušava graditi ponajprije forsiranjem dobrano šovinističkih i već odavno ismijanih stereotipa o naivnim purgerima i dobrodušnim, no narodski mudrim i dosjetljivim Bosancima. Njih simboliziraju Rene Bitorajac u ulozi doktora Veljka Kunića, zbunjena i pomalo nesigurna mamina sinčića, i Enis Bešlagić kao portir Šemsudin Dino Poplava, susretljiv momak koji za svakog ima neku lijepu riječ i spreman je svakomu pomoći. Tu je i vječni bolesnik, neizlječivi hipohondar u tumačenju Filipa Šovagovića, krezubi bradonja koji posjetitelje nudi ukusnim lješnjacima iz Milkinih čokolada, i čiji također bradati desetljetni vicevi više nisu nimalo smiješni. A nije smiješno ni nemaštovito recikliranje odavno viđenih situacija s bolesnim Japancem, ili naručivanje pizze s kremšnitama i čokoladom.

UTJECANJE VULGARNOSTIMA I PRIZEMNOSTIMA

Unatoč konstantnom ironičnom odmaku i povremenom, većinom neuspjelom, nadrealnom humoru (očit utjecaj nekadašnjih sarajevskih nadrealista), i Đuro se prečesto utječe vulgarnostima i prizemnim duhovitostima, verbalno se neukusno poigravajući slikovitim i nimalo dvosmislenim prezimenima. Ozbiljni prigovori mogu mu se uputiti zbog omalovažavajućeg i seksističkog odnosa prema ženskom osoblju klinike. Dubravka Ostojić, tako, glumi štedljivu poslovnu direktoricu Sanju Grospić, energičnu ženu koju podčinjeni muškarci stalno oslovljavaju s Grospićka. Jadranka je Đokić, pak, seksepilna medicinska sestra Helga, čija se uloga svodi na neprestana španciranja u prekratkoj odori i česta lijeganja u krevete pacijenata. Bojana Gregorić još se ne pojavljuje, no strah me i pomisliti što nju tek čeka.

Srećom, ni muškarci ne prolaze mnogo bolje, pa je Ivica Vidović ne osobito sposoban primarius Guzina, a Goran Navojec priglup i iritantno karikaturalan stažist Toni Grgeč, čovjek koji stalno svagdje kasni.

Za humorističnu seriju nedvojbeno je poražavajuća činjenica da su reklame koje je prekidaju redovito duhovitije od njezina sadržaja. Takav je, nažalost, slučaj i ovdje, jer su nevolje časnih sestara s jednim mišem, i Milka koja je opet okrugla, mnogo zabavnije od doživljaja liječnika iz klinike na kraju grada.

Najkraće rečeno, Naša mala klinika zasigurno nije klinika za humore.

Josip Grozdanić