Neki novi klinci

Neki novi klinci

Clark je pesimističan, nesmiljeno crn i sarkastičan, čak i u završnici

U filmovima Larryja Clarka sve se opire odrastanju i optimizmu. Gdje god ih zatekli - u njujorškom slamu, u predgrađu San Francisca ili na sunčanim floridskim plažama, klinci žive brzo, nezdravo i opasno. U trinaestoj postaju alkoholičari i ovisnici, u petnaestoj HIV-pozitivni. Prežive li do velike mature, odveć prezreli, ogrezli u seksu i svim mogućim porocima, neki će postati kriminalci i prostitutke, drugi ubojice ili samoubojice, treći prazna, dosadna i beznadna bića, poput vlastitih roditelja: naizgled ’urednih’, ali nezainteresiranih i bezličnih statista.

U malome, ali poznatom i kontroverznom opusu kasnoprobuđena američkog filmaša (i fotografa) Clarka, devijantni Bully nije iznimka, premda u usporedbi sa sablažnjivim debitantnsim Klincima iz 1995. i mračno uvrnutim Ken Parkom (2002), proljetos prikazanim u okviru zagrebačkog Queer festivala, djeluje poput benignog trash krimića za malu djecu. Dakako, samo na prvi pogled, jer nitko si ipak neće (na samom početku filma) ritualno prosvirati glavu metkom ili mazohistički masturbirati pred kamerom, kao što to čine protagonisti kasnijeg Ken Parka. No neki drugi klinci, na drugom kraju Amerike, razgolićeni, lakomisleni i razuzdani, bit će izloženi podjednako devijantnim i (auto)destruktivnim odlukama, dajući povoda eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, koji su postali redateljev zaštitni znak.

NEDOSTATAK ISTINSKE KOMUNIKACIJE

Nastao prema proznom predlošku i navodno autentičnom slučaju osvete skupine srednjoškolaca nasilnome vršnjaku, Bully, kao ni drugi Clarkovi filmovi, ne hini da je njegovo pretjerano nasilje, kako bi to formulirali psiho-sociolozi, tek simulirano ’komunikacijsko ponašanje’ u službi žanra ili ’grešnih’ fikcionalnih ’užitaka’. Možda redatelj doista voli zamišljati i kreirati senzacionalne prizore u duhu eksploatacijskog filma, no čini se da isto tako želi sugerirati kako je devijacija sveprisutno ’zbiljsko ponašanje’, svojevrsna životna norma, modus vivendi - prije svega američke mladeži, izazvan nedostatkom istinske komunikacije među vršnjacima, u obitelji i svijetu odraslih.

U tom će smislu, dotičući u vrlo funkcionalnim i simptomatičnim naznakama i taj ambivalentan socijalni ambijent (prije svega obiteljski), postupno i potpuno (programatski) izjednačiti nasilnika i njegove žrtve. Bobbyjevo (Nick Stahl) tiransko iživljavanje nad najboljim i spočetka prestašenim prijateljem Martyjem (Brad Renfro) te silovanje djevojaka s kojima se druže, Lise (Rachel Miner) i Ali (Bijou Phillips), dobit će adekvatnu protutežu u podmukloj pripremi i svirepoj izvedbi krvave kolektivne odmazde uz asistenciju ’plaćenika’. Na tom putu u kaos primjećuje se žanrovsko kolebanje Nasilnika, koje na koncu rezultira prijelazom s naturalističke deskripcije ponašanja razuzdanog društvanca iz susjedstva i blago satirična prikaza sredine u kojoj žive, na naglašenu dramatizaciju ubojstva (u jednostavno krvavo maniri braće Coen) i njegovih individualnih psiholoških odraza.

Sličnu priču vidjeli smo nedavno na Zagreb film Festivalu u američkom filmu Mean Creak, turobnoj drami o nepromišljenoj pustolovini tinejdžera iz američke provincije. No, teško da se uopće nešto može uspoređivati s notornim liferantom grafičkog i fizičkog nasilja, poput Clarka. Jer, on je pesimističan, nesmiljeno crn i sarkastičan, čak i u završnici. Iza osunčanih floridskih kulisa i promjenljivih glumačkih maski nije pronašao nikakvih pozitivnih emocija. Postoje samo fizička strast, gnjev, mržnja i konačno - strah od kazne bez trunčice savjesti.

Diana Nenadić