Mirno spi družina...

UVOD: ŠKOLA NARODNOG ZDRAVLJA (5)

Mirno spi družina...

Jedan dan u turopoljskoj zadruzi upravo je nevjerojatno konzekventna rekonstrukcija, ali ne bilo kakva i bilo kojeg života ljudi, već života koji akteri itekako dobro znaju

Osim dramskih filmova, Drago Chloupak bavio se i ostalim u Školi prakticiranim podvrstama zdravstveno-promidžbenih dokumentaraca. Poput svojevrsnog prijelaza sa dramskih filmova na ostale javljaju se već spomenuto Dobro za zlo, te Izliječeni od sušice (1938). I to su filmovi o bolestima - pjegavcu i tuberkulozi, no znatno filmski koherentniji a onda i dokumentarno upečatljiviji jesu oni filmovi o bolestima koji nemaju toliko naglašen poučno-objašnjavalački okvir, vidljivu, ponekad i nespretnu dramaturšku izliku. Tu se izdvajaju dva odlična filma Malarija (1933) i Bjesnoća (1936). Nijedan film nema okvirne priče; nisu dramski filmovi. Kako snagom i uvjerljivošću tako i nekim čudnim čisto filmskim propitavalaštvom, radoznalošću, stvaralaštvom, ta dva filma svjedoče, barem većim dijelom, o Chloupekovom dokumentarizmu kao o neprijeporno filmskoj vrijednosti: Chloupek vjeruje prizoru, onom što je pred kamerom, računa na to u daljnjem tijeku filma, raspolaže tom vjerom kao dramaturškom činjenicom, raspolaže i tvori respektabilna rješenja u rasponu od izazivanja šoka do pomnog i postepenog promicanja svijesti o ozbiljnosti onoga o čemu govori, o opasnostima i posljedicama bolesti o kojima je riječ.

BJESNOĆA

Bjesnoća je uzoran primjer filma gdje ono što bismo tradicionalnim rječnikom nazvali igranofilmskim zapravo tek rekonstrukcijski pomaže da dokumentarna građa zaživi u punoj svojoj istinitosti. Pritom valja naglasiti da se ta rekonstrukcijska rješenja uvijek pojavljuju u dokumentarno uvjerljivom i istinitom kontekstu pa će pomalo naivno masovno panično bježanje pred bjesnim psom ili možda nespretno odmahivanje rukom, to jest ignoriranje opasnosti od mogućeg razvoja bolesti biti zanemarive greške u odnosu na ono što dobivamo: zoran prikaz oboljenja, razvoja bolesti do samoga kraja, uključujući i decentan i zastrašujući kadar bijesnog čovjeka u kavezu. Apel: cijepite se, stoga na kraju ne djeluje kao nakalamnjena didaktička agresija, nego naravna dokumentaristička poruka. Toj će poruci itekako pomoći i neka fina i suptilna Chloupekova režijska rješenja, kao kad saznanje o smrti jedne oboljele dobivamo preko upisa u crkvenu knjigu umrlih.

MALARIJA

Malarija počne i traje upravo nevjerojatno učinkovito: locira bolest i vremenski i zemljopisno, pokazuje simptome, pa različite stupnjeve oboljenja, sve do zapanjujućih primjera ljudske, možda i predsmrtne agonije. Zbog nedvojbeno edukacijske namjene, i živih kadrova i međunaslova, film posve bezbolno prihvaća i animirana, crtanofilmska uvećanja i objašnjenja, pa bismo možda mogli govoriti i o besprijekornom timingu filma, o rijetko svijesno ostvarenoj cjelini filma. Kažem ipak: mogli bismo, jer film je, sasvim gledalački, teško iskontrolirati do kraja, odnosno film je imao više verzija, za razne krajeve onodobne države, pa su primjeri usklađivani s time. Kadar paške solane zamijenit će u istočnoj verziji filma kadar (kadrovi) ulcinjske solane. Više je takvih zamjenskih kadrova u filmu pa nas kopija, koja je u opticaju u Hrvatskoj kinoteci, nesigurno vodi prema kraju, imajući u sebi primjere raznih verzija filma. Jasno, sve je to nauštrb protočnosti filma, gubi se na tempu, a i postajemo svjesni da smo uplovili u izrazito namjenske vode.

U Malariji, barem u jednoj verziji, ima dosta primjera (kadrova) iz Makedonije. Chloupek je za Školu narodnog zdravlja u Makedoniji snimio i dva zasebna filma: Naša južna jezera (1937), nepretenciozan ali dojmljiv zapis bez međunaslova, o ribarima, ribarenju i pejsažima triju makedonskih jezera, te Rižina polja u Makedoniji (također 1937), također nepretenciozan zapis, možda manje dojmljiv ali s međunaslovima, što film čini preglednim i čitkim.

Uopće, Chloupek se radeći filmove za Školu narodnog zdravlja volio vraćati na mjesta (ne baš zločina nego) svojih prethodnih službovanja, pa je tako napravio i film o Varaždinu, i film Kroz naše Kosovo. Varaždin (1934) je vrlo lijep portret grada, smiren i rađen s izrazitom naklonošću, lijepo snimljen, pregledan, s međunaslovima koji nas upućuju u povijest, kulturne i ine znamenitosti, a i onodobnu sadašnjost grada. Razumljivo, žive slike se i trude i uspijevaju potvrditi razgovjetne upute pisanih natuknica.

KROZ NAŠE KOSOVO

Kroz naše Kosovo (1933) zasigurno je i više nego vrijedan etnografski zapis, jer filmom je pročešljano gotovo cijelo Kosovo, naselja, ljudi, običaji, spomenici raznih vrsta... Autor ovih redaka iskreno je bio zadivljen tim aspektom filma, no i to začuđeniji kada je i kod Škrabala i kod Majcena naišao na interpretacije koje sugeriraju nekakvu državotvornost, protualbansko usmjerenje filma. Iz dostupne kopije filma, navodno jedine koju posjeduje Kinoteka Hrvatske, bez međunaslova, to se međutim ne da isčitati. Jesu li spomenute (dis)kvalifikacije preuzete iz nekih recenzija filma, nekog drugog popratnog materijala ili pak stvorene na temelju postojanja kopije s međunaslovima, ostaje nepoznanica.

U grupu ovih filmova, na svoj način i barem djelomice putopisnih, spadaju i Hrvatsko zagorje (1934) te Slike iz Turopolja (1938). U prvom filmu vidjet ćemo zagorske gradove, dvorce, crkve, spomenike, poljodjelske i druge radove... Slike iz Turopolja, međutim, nisu toliko raznovrsne u izboru materijala. Temeljni dio filma prekrasni su kadrovi turopoljske, prvenstveno drvene arhitekture i prava je šteta što Chloupek nije posegnuo za svojom izričajnom škrtošću, što nije napravio film isključivo o tim prelijepim turopoljskim zdanjima. I usprkos nekoliko zanimljivih kadrova grnčarije i narodnih nošnji, film je posve nepotrebno uokviren scenama seoskog sajma, a i inače je njegov temeljni dio presijecan u nekoliko navrata konvencionalnim kadrovima rada u polju. Nije valjda da je oranje traktorom (svjedočenje o napretku, dakle!) bilo rzalogom što ne dobismo cjelovit i zaokružen film o turpoljskoj arhitekturi. Chloupekov propust ispravljen je četrdesetak godina poslije, kada su (danas pokojne) Milica Borojević kao redateljica i Antoaneta Pasinović kao scenaristica realizirale film (samo) o turopoljskoj arhitekturi - Korablja (1975).

KOLO DOMAĆICA

Napredak na svim područjima u siromašnoj i primitivnoj zemlji trajna je Chloupekova opsesija, pa i ne treba čuditi što u njegovoj filmografiji nailazimo i na filmove o raznim djelatnostima: primjerice Film o konjogojstvu (1934), Napredno mljekarstvo (1938), Naše maslinarstvo (1939). Posve iznenađujuće, međutim, djeluje film Iz doma Kola domaćica u Zagrebu (1938), jedan od rijetkih pravih urbanih dokumentaraca u Školi narodnog zdravlja. Petominutni je to zapis o »životu, učenju, radu i zabavi žena u domu za nezbrinute majke Kola domaćica u Zagrebu«, kaže Majcen. Istovremeno, to je jedan od najdeprimantnijih filmova Škole. Potpuno zalutao u inače optimistične želje i pozive za boljitkom u svakom pogledu. Ne znam jesu li Chloupek i Gerasimov bili u prilici vidjeti njemački igrani film s početka zvučnog razdoblja kinematografije Djevojke u uniformi (Leontine Sagan, 1931), no Kolo domaćica neodoljivo me podsjeća na taj film. A kad smo već načeli temu mogućih utjecaja, pitanje je i jesu li Chloupek i Gerasimov vidjeli Dovženkovljeve filmove, radeći tek nekoliko godina poslije Zemlje svoju Malariju.

Kolo domaćica počinje eksterijernim kadrom koji otkriva da se Dom nalazi u izrazito urbanom dijelu grada; poželio bi mlad čovjek - sjetit ćemo se kasnije, prošetati tim ulicama. Međutim, to je praktično jedini eksterijerni kadar, svi ostali su enterijerni, prigušeno osvjetljeni, nekakve depresivne atmosfere, prividno tek reportažni, nabrajaju aktivnosti štićenica doma: ustaju iz kreveta, umivaju se, peru zube, češljaju, pospremaju krevete... Ima nešto pritajeno erotično u bilježenju svakodnevice mladih žena, u tom, čini se, tek usputnom zapisu. Dva puta tijekom filma, posve diskretno pojavljuje se u filmu i opatica koja sve nadzire: rad i učenje, štrikanje, šivanje, pripravu jela, objed, boravak u učionicama... U jednom jedincatom kadru pojavljuje se muškarac: sredovječno neko čeljade koji stoji uz školsku ploču, objašnjava nešto... Tom kadru prethodi total učionice kojim dominiraju ženske glave u maramama. A i inače su djevojke stalno u nekakvim uniformama. Nisu tek kad krene, nakon zajedničke klope - zabava, jedan širok kadar plesa iz gornjeg rakursa: sve same cure, drže se za ruke, pa iz kola prelaze u parove. I konačno, uređene, izlaze iz jedne prostorije, ali kad pukne širi od ta dva kadra, otkrivamo: kao da je dvorište internata nekakvo improvizirano, korzo.

Nedostaju li u Kolu domaćica međunaslovi ili je film namjerno ostavljen bez njih, je li film tek materijal ili svjesno upravo tako, pomalo prljavo urađen i zgotovljen film, teško je reći. Djeluje gotovo defetistički, iznimno snažno i, rekao bih, jedna je od zanimljivijih jedinica u fundusu filmova Škole narodnog zdravlja. U literaturi o Školi potpuno je prešućen, gotovo zaboravljen. Škrabalo ga ne spominje, Majcen u svojoj monografiji tek u filmografiji Škole. Ne treba to čuditi: Majcen se uvijek i trudio ne donositi ni prosudbe ni prognoze. Osim u filmografiji, on ne spominje ni film Blago kući gdje se žena uči koji ipak nije promaknuo Škrabalovoj pozornosti, pozornosti čovjeka koji je i sam smišljao rimovane naslove (za uvezene filmove) a lá Njoj se mili u svili dok je radio kao distributer.

JEDAN DAN U TUROPOLJSKOJ UDRUZI

Za kraj priče o filmovima Fotofilmskog laboratorija Škole narodnog zdravlja i napose o dokumentarcima Drage Chloupeka ostavismo dvije-tri o filmu Jedan dan u turopoljskoj zadruzi. U slučaju tog filma čak ni uvijek suzdržani Majcen nije mogao ne reći da »svojom dramaturškom cjelovitošću, nenametljivo ispričanom pričom i poetskom ekspresivnošću ovo djelo spada u red najboljih ostvarenja hrvatskog dokumentarnog filma«.

Ovoj se ocjeni i procjeni nema što ni oduzeti ni dodati. Jer odista je izvrstan Jedan dan u turopoljskoj zadruzi »filmska skica zadružnog života iz hrvatske Posavine koncem 19. vijeka« koja »prikazuje nezdrave prilike nekadašnjeg zadružnog života u XIX. stoljeću«, a u kojoj »sudjeluju seljaci i seljanke iz sela Mraclin« i »tekst je pisan u turopoljskom narječju«... Možda tek jedna opaska: jedina dramaturška izlika, tako česta u mnogim i dokumentarnim flmovima Škole narodnog zdravlja, upravo su citirani međunaslovi koji se pojavljuju odmah nakon naslova, a prije čak i špice: »Obradio: Drago Chloupek. Fotografije: Ing. A. Gerasimov«. Ne vjerujem, naime, da su se seljaci i seljanke sela Mraclin, morali strašno mučiti rekonstruirajući nezdrave prilike zadružnog života u 19. stoljeću. Sva je zgoda da je riječ o vremenu koje je njima puno bliže, da ne kažem - o njihovoj svakodnevici... Film je upravo nevjerojatno konzekventna rekonstrukcija ali ne bilo kakvog i bilo kojeg života ljudi, već života kojeg akteri itekako dobro znaju.

Sam Chloupek pak, Gerasimov također, makako se krili iza »prikazivanja nezdravih prilika nekadašnjeg života«, toliko poštuju taj život, toliko o njemu dostojanstveno svjedoče, toliko ga vole... Dokumentaristi su.

»Polnoć je prešla...«

»V prvoj hiži mirno spi družina...«

(kraj)

Zoran Tadić