Vijenac 281

Kazalište

Teatar Exit: Sibylle Berg, Pas, žena, muškarac, red. Zijah A. Sokolović

Ljupki prizori dresiranja

Vješto oblikovana spajanjem kazališnog i filmskog iskaza s izvrsno izabranim mlađim glumcima, jednako vičnim govornoj i pantomimsko-plesnoj izražajnosti, u punom jedinstvu glazbe, slike, riječi, ova ritmički ujednačena balada o velegradskoj osamljenosti i nemogućnosti ljubavi usred pustinje ravnodušnosti oblikuje ironično ogledni primjer vedro-gorkih prizora

Teatar Exit: Sibylle Berg, Pas, žena, muškarac, red. Zijah A. Sokolović

Ljupki prizori dresiranja

Vješto oblikovana spajanjem kazališnog i filmskog iskaza s izvrsno izabranim mlađim glumcima, jednako vičnim govornoj i pantomimsko-plesnoj izražajnosti, u punom jedinstvu glazbe, slike, riječi, ova ritmički ujednačena balada o velegradskoj osamljenosti i nemogućnosti ljubavi usred pustinje ravnodušnosti oblikuje ironično ogledni primjer vedro-gorkih prizora

Kada neka predstava i osam mjeseci nakon premijere puni dvoranu i izaziva ovacije, kao što se to događa s predstavom Pas, žena, muškarac Sybylle Berg u režiji iskusnoga glumca, redatelja, pedagoga, koji je krenuo iz Sarajeva i nastavio djelovati u Ljubljani, Beču, Zagrebu, Zijaha A. Sokolovića s izvrsnim mlađim glumcima Olgom Pakalović, Draženom Šivakom i Krešimirom Mikićem u Teatru Exit, onda to u sadašnjem trenutku znači da iznimna privlačnost te predstave i intenzitet usmene promidžbe među gledateljstvom nije bez razloga.


slika

Štoviše, takav se odziv događa i bez popratne potpore feministica, koje su, čini se, propustile prigodu dodatne promidžbe, za koju su u toj predstavi mogle naći podjednako razloga kao što su promicatelji nenasilja među najmlađima prije gotovo deset godina nalazili u tada nadasve popularnoj predstavi Teatra Exit Izbacivači.

Vješto oblikovana spajanjem kazališnog i filmskog iskaza s izvrsno izabranim mlađim glumcima, jednako vičnim govornoj i pantomimsko-plesnoj izražajnosti, u punom jedinstvu glazbe, slike, riječi, ostvarenom suradnjom, skladateljice Tamare Obrovac, koreografkinje Ksenije Zec, scenografa Igora Pauška - ova ritmički ujednačena balada o velegradskoj osamljenosti i nemogućnosti ljubavi usred pustinje ravnodušnosti oblikuje ironično ogledni primjer vedro-gorkih prizora bračnoga dresiranja. U dinamičnom tijeku zbivanja postupno jedan od partnera (u ovom slučaju, dakako, žena) nameće svoju volju drugomu. Ni kriv ni dužan to gleda jedan pas, u čijim se bistrim očima, pokretima, riječima, lavežu, zrcali drama mladih gospodara, kod kojih se uspio udomaćiti bježeći od zime i gladi (»Samo dragi Bog može biti sit i slobodan« - kako je to napisao Ivan Raos), ali prizori pretvaranja nježnosti u okrutnost i natrag postaju tako pogubni za ljudsko i pseće dostojanstvo, da on radije bježi u oskudicu i hladnoću sigurne smrti na ulici nego da to dalje podnosi. Napušta ljude koji su izdržljiviji i manje svjesni cijene robovanja vlastitoj udobnosti.

Krešimir Mikić, koji se u Osijeku afirmirao ulogama iz Shakespearea i Cervantesa, a u Zagrebu prvi uspjeh obilježio ulogom sveca u predstavi Brat Magarac Renea Medvešeka, sada osvaja simpatije ulogom rezonera, uličara i ljubimca (za koju je upravo nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta), koji nije hladan, nego pun razumijevanja, sućuti, pa i očajničkoga prijezira prema ljudima, pri čemu mu minimalnim sredstvima predočena tjelesna transformacija pomaže u stapanju iskaza vjerne odanosti i ironičnog odmaka. Njih dvoje, zaljubljenih i ravnodušnih, odanih i posesivnih, u interpretacijama Olge Pakalović i Dražena Šivaka nisu nimalo agresivni, naprotiv satkani su od nježnosti, sjete i obzira: mladi su, ljupki, nesebični, sve dok ne počne borba za oslobođenje s muške i borba za vlast sa ženske strane, što će završiti nepomućenom idilom pokornosti. S velikom gipkošću bliskom plesu, izražajnom mimikom, istančanom gestom, škrtim riječima Olga Pakalović i Dražen Šivak, uz pomoć glazbe i videa, minimalističkim iskazom sugestivno oblikuju smiješno tužno lice rastuće samoće udvoje.

Marija Grgičević

Slobodan Novak o DK Gavella

Kao što smo naknadno saznali, članak o osnivanju i pripremama za otvorenje Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gavella) objavljen u »Vjesniku« 22. ožujka 1954. s potpisom S. N. i većim dijelom citiran u tekstu Marije Grgičević Nasukani brod o pedesetoj obljetnici djelovanja Dramskoga kazališta Gavella, objavljenu u »Vijencu« broj 279 od 11. studenoga 2004, napisao je književnik Slobodan Novak u vrijeme kada je nekoliko mjeseci bio zaposlen kao urednik kulturne rubrike »Vjesnika« prije nego što je otišao u Split na mjesto direktora Drame HNK.

M. G.

Vijenac 281

281 - 9. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak