Glava nošena vjetrom

Glava nošena vjetrom

Krhko tkivo Beaufortove ljestvice izrazito je osjetljivo i ovisno o trenutnoj energetskoj snazi performera, no bez obzira na izvedbenu razinu koja će zasigurno varirati od predstave do predstave, predstava je itekako vrijedna pozornosti

Najnovijom predstavom riječki trafikovci, predvođeni dramaturginjom i autoricom predstave Magdalenom Lupi, nastavljaju unutar hrvatskoga teatra nadasve originalna egzistencijalno-scenska promišljanja uspostavljena u prijašnjim predstavama. U želji za pročišćenjem od nametnutih nam, unaprijed određenih klišeja, te u propitivanju neuhvatljivih unutarnjih prostora podložnih vječnoj mijeni, Beaufortova ljestvica nadovezuje se osobito na predstavu Europa pleše. Osim toga, kao i Europa pleše, i ona je posve je lišena narativne i fabulativne strukture, kojoj mjesto ustupa fragmentarna dramaturgija, tijelo performera postaje jezikom predstave (ponovno motiv vlastitoga tijela kao jedinog doma), a predstave nalikuju čak i na najočiglednijoj razini - troje performera (ponovno Žak Valenta i Selma Banich te novopridošla Mila Čuljak) izvode solo i zajedničke scenske etide. Tu je i moment stanke, ogledavanja, naoko nezbivanja.

JAKOST VJETRA

Također, u Europi pleše postoji svega jedan prizor s tekstom, a tako je i u Beaufortovoj ljestvici - skladatelj glazbe Marin Alvir, koji u pozadini pozornice određuje scenski tempo performerima puštajući elektroglazbu, u jednom trenutku izađe na sredinu pozornice te lijeno i usporeno otpjeva vremensku prognozu usredotočenu na stanje tipičnih jadranskih vjetrova (bure, tramontane, juga). Takvo izravno izricanje središnje tematske odrednice predstave (Beaufortova ljestvica meteorološka je ljestvica kojom se određuje jakost vjetra) publici olakšava razumijevanje određenih prizora i detalja.

No, dok je u Europa pleše polazište bio roman Vječni malograđanin Ödöna von Horvátha, koji je usredotočenjem na društvenu zbilju upisao takvo kontekstualno usredotočenje i u predstavu, Beaufortova ljestvica odlazi korak dalje u propitivanju neuhvatljivih prostora mijene jer je već sama njezina tema posve neuhvatljiva i prozračna. Pitanje je kako tijelom prikazati vjetar, no nipošto ne doslovnom mimezom, nego unutarnjim odbljescima koje neki vjetar budi u pojedinom performeru. Kako tijelom prikazati glavu nošenu vjetrom? Kako tijelom materijalizirati apstrakciju zraka unutar apstrakcije unutarnjega bića?

Postaje sve jasnije da svjetonazorski kontekst TRAFIK-ovih predstava funkcionira na način vrlo blizak Ronaldu Barthesu i njegovoj teoriji mita - oni scenskoizvedbenom formom koja spaja fizički teatar, suvremeni ples, mimu i vizualno kazalište nastoje razgrnuti ono što se nalazi ispod poviješću vlastite kulture i društva nametnutih nam mitova, pročistiti se od njih te prodrijeti u prostore autentičnoga bića. Motiv (pro)čišćenja u Beaufortovoj ljestvici posve je očit - rastvoren unutar opipljive razine materijalnoga, on priziva duhovno očišćenje egzistencijalnoga prostora pojedinca.

IZLUĐENOST JUŽINOM

To dolazi do izražaja već u prvom prizoru - Selma Banich pokreće se stojeći na velikom najlonu koji pucketa. Kako izvija zglobove, čini se da to pucketaju njezini zglobovi. Dakle, uspostavljen je odnos između izvanjskoga prostora i tjelesnosti, a time i duhovnosti performera (isti onakav kakav funkcionira i u odnosu vjetar/tijelo). Sjajan prizor koji se nadovezuje na navedeni onaj je u kojem Selma stavlja plastičnu vrećicu na glavu - na taj način sugerira da njezina glava postaje nošena vjetrom. Mila Čuljak se, pak, poigrava plastičnim rukavicama i motivom oblaka - ispija vodu koja poput kiše kapa iz njezinih ustiju, a Žak Valenta najviše odaje duševno stanje južinom izluđena i omalaksala čovjeka ovijajući se toaletnim papirom kao zavojem oko izranjavana tijela. Performeri na trenutke izražavaju fanatičnu želju za zaštitom vlastitoga fizičko-intimnog prostora i očuvanjem čistoće, no kako predstava ide dalje, jasno je da su stalno na vjetrometini (vrećica na glavi nije zaštita, nego cijelu glavu čini laganom vrećicom izloženom vjetrima).

I elementi minimalističke scenografije (osmislila ju je, kao i oblikovanje svjetla, Lara Badurina), koji služe i kao scenski rekviziti, uklapaju se u navedeni motiv (pro)čišćenja - aparat s pročišćenom, pitkom vodom pored kojeg vise zaštitne plastične rukavice, tri plastične metlice, lopatice za smeće... Iznimno suvremenu kostimografiju koja se poigrava stiliziranim urbanim trendovima osmislio je Iztok Hrga.

Krhko tkivo Beaufortove ljestvice izrazito je osjetljivo i ovisno o trenutnoj energetskoj snazi performera, no bez obzira na izvedbenu razinu koja će zasigurno varirati od predstave do predstave, predstava je itekako vrijedna pozornosti.

Tajana Gašparović