Filozof novoga tisućljeća

Filozof novoga tisućljeća

Jean-Luc Nancy, Stvaranje svijeta ili mondijalizacija, prev. Živan Filippi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.

Jean-Luc Nancy (1940), profesor filozofije na sveučilištu Marc Bloch u Strassbourgu i jedan od najvažnijih suvremenih francuskih teoretičara, nešto je širu recepciju u Hrvatskoj stekao objavljivanjem 2 ogleda (u izdanju Multimedijalnog instituta i Arkzina, edicija »past. forward«), koji su ujedno bili i prvi hrvatski prijevod jednog od njegovih djela. O Nancyjevu filozofskom usmjerenju, između ostalog, govore i činjenice da je doktorirao pod mentorstvom Paula Ricoeura, da je njegova prva knjiga pod naslovom Le titre de la lettre (1973), koju je napisao zajedno s Phillipom Lacoue-Labartheom, svojevrsna kritička studija Lacanove teorije, te da je već u ranim radovima nadahnut kako Batailleom i Blanchotom, tako i Hegelom, Kantom, Nietzscheom i Heideggerom. Knjiga koja je stekla prvo veće priznanje je La communauté désoeuvrée (1982), promišljanje pitanja zajednice i komentar Batailleovih radova, u kojoj obrađuje filozofske teme prisutne i u njegovim kasnijim djelima.

FILOZOFSKO ISTRAŽIVANJE POLITIČKOG

Početkom 80-ih Nancy zajedno s Lacoue-Labartheom organizira poznatu konferenciju posvećenu Derridi (Les Fins de l’homme, 1980), a iste godine osnovali su i Centar filozofskog istraživanja političkog, koji je prestao s radom 1984. Unatoč tome, političke teme i dalje su prisutne u njegovim djelima, čemu svjedoči i Le sens du monde (1993), tema uvelike prisutna i u ovoj najnovijoj knjizi, i Etre singulier pluriel (2000), djelo koje pitanju o načinu na koji još možemo govoriti o mi ili o pluralitetu, a da to mi ne transformiramo u supstancijalan i ekskluzivan identitet, dolazi do zaključka da biti uvijek znači biti sa, odnosno da Ja nije nadređeno onom mi, da je egzistencija nužno ko-egzistencija. Taj uvid Nancy uvodi u raspravu o nacionalnom suverenitetu, ratu i politici, Zaljevskom ratu, Sarajevu, te upravo na tom tragu nastaje i Stvaranje svijeta ili mondijalizacija, knjiga koja već naslovom implicira drukčije promišljanje globalizacije.

Da je doista riječ o novom tematiziranju nastanka novoga svjetskog poretka govori i prvi - opsegom najveći i za širu publiku možda najzahtjevniji - tekst pod naslovom Urbi et orbi. Početna i temeljna teza toga spisa jest da je aglomeracija, demultipliciranje gradova i relativnost normi, koje je na djelu već posljednja dva stoljeća, ishodište zapadnoga prekrivanja svijeta zbog kojeg je svijet izgubio sposobnost da stvara svijet, a zadobio samo onu da umnožava (ili da razara). Preko promišljanja Marxova tumačenja mondijalizacije, ubrzana rasta globalnosti tržišta, što znači i stvaranja čovjeka, kao i neizbježnoga fetišizma robe i vrijednosti, Nancy dolazi do definiranja sama svijeta: neki je svijet svijet samo za onoga tko ga nastanjuje, što Nancy ne tumači u bukvalnom smislu, već prije metafizičkom (nastanjivanje nije tek puko boravljenje). Svijet je zapravo ono što nazivamo subjektom, no on je izašao iz poretka predodžbe (što je Heidegger nazvao krajem epohe Weltbilda). Metafizičko promišljanje mondijalizacije propituje kako se svijet u našoj (zapadnoj) tradiciji poistovjećuje s jedne strane s totalnošću bitka, a s druge s pitanjem uzroka te totalnosti. U obzoru te problematike kao polazišna točka, kojoj se Nancy uvijek nanovo vraća, služi Marx (posebice referencija na Njemačku ideologiju), čime dolazimo do uzajamne veze profita i užitka. Stvaranje je koncept koji treba ponovo pojmiti izvan njegova teološkoga konteksta - treba ga razumjeti kao stvaranje ex nihilo. Zadaća je Zapada simbolizacija svijeta, što znači bitka Zapada protiv sama sebe. Mogućnost jednoga drukčijeg svijeta prema Nancyju proizlazi jedino iz uvjerenja da taj svijet nastaje ni iz čega, odnosno da je bez prethodnika i bez modela, što je, ako bolje promislimo, upravo radikalna teza, ne samo u političkom nego i u teološkom smislu.

DEKONSTRUKCIJA MONOTEIZMA

Drugi spis knjige pod naslovom O stvaranju nadovezuje se na prethodni, no problem stvaranja kontekstualizira ponajprije s obzirom na Lyotarda i, posredno, Kanta, koji prema Nancyju otvara iznutra i izvan teologije posve novo pitanje stvaranja. Nancy odmah naglašava da je riječ stvaranje odveć opterećena monoteizmom, no jednako tako upozorava na istrošenost sama monoteizma. Nancyjeva dekonstrukcija monoteizma sastoji se u pomicanju značenja stvaranja koje se sad promišlja u odnosu na ono ništa. Ništa prema njemu postoji samo kao sa, jer ništa postoji samo kao ex nihilo. »Prva je crta stvaranja svijeta da ono stvara ono biti-sa svih stvari: to znači nihil kao ono koje otvara i stvara svijet.« Nastavljajući se na tu temu, doduše, s drugog aspekta i s djelomice drugim ciljem, u knjizi se nalazi i tekst pod naslovom Stvaranje kao denaturiranje: metafizička tehnologija. Izvorno predstavljen na kongresu Njemačkoga društva za fenomenološko istraživanje, taj tekst djelomice preuzima i mijenja izlaganje posvećeno Alainu Badiouu u njegovu polemičkom odnosu prema Heideggerovoj historičnosti ili historizmu. Osnovna tema - što naznačuje već i Badiouovo ime - sama je filozofija, odnosno stvaranje filozofije u smislu njezina početka i izvorišta. Nancy tvrdi da je kod filozofije riječ o samoutemeljenju (filozofija počinje od sebe same), a poziva se ponajprije na Platona i Heideggera. Pitanje o filozofskoj historičnosti dovodi do pitanja metafizike i tehnike, što je i glavna tema teksta.

Uz taj glavni dio knjige nalaze se i dopune: Bilješke o terminu »biopolitika«, u kojem Nancy (polazeći, dakako, od Foucaulta), pokazuje da je ono što danas čini svijet spoj neograničenoga ekotehničkog kontrolnog procesa i iščeznuća mogućnosti za oblike života i/ili zajednički temelj, Ex nihilo summum (o suverenosti), koje počevši s etimološkim značenjem suverenosti (summum kao vrh) promišlja političko značenje suverenosti, kao i njegove konzekvencije, i Cosmos basileus, o svijetu i pravdi.

Premda sam naslov knjige upućuje na to da bi mogla biti riječ o (još jednom) tematiziranju globalizacije, temeljna preokupacija Nancyjeve filozofije nije tek kritika fenomena globalizacije, nego prije svega radikalna dekonstrukcija nekih od osnovnih pojmova politike i teologije, ali i filozofije.

Treba napomenuti da je Nancy ujedno i utjecajan filozof umjetnosti i kulture, da piše pjesme i kazališne komade, napisao je i knjigu o iranskom redatelju Abbasu Kiarostamiju, a njegovi se interesi kreću područjima suvremene umjetnosti, filma, kao i tehnomuzike. Potkraj osamdesetih Nancyjeva je aktivna karijera, nažalost, nakratko zaustavljena, naime, bio je prisiljen na transplataciju srca (o čemu govori i Derrida u recentnoj knjizi o Nancyu pod naslovom Le Toucher). Unatoč tome, Nancy nije prestao pisati, o čemu svjedoče i knjiga o njegovoj bolesti L’intrus: the intruder (2000), kao i Stvaranje svijeta ili mondijalizacija (2002), koja je odsad dostupna i u hrvatskom prijevodu.

S obzirom na dosadašnja Nancyjeva promišljanja, kao i njegov golem utjecaj, opravdano je reći - kao što je to napomenuo i Petar Milat prigodom predstavljanja knjige - da je »upravo s njime francuska filozofija zakoračila u 21. stoljeće«.

Srećko Horvat