Etničke disfunkcije

Etničke disfunkcije

Postoji trend pristupa kinematografijama malih zemalja koji daje legitimitet izboru tema i stilova koji su drugdje, možda, odavno postali opće mjesto. U tom smislu postaje dovoljno usporediti ono što vani dobro prolazi s onim čega se naši još ne prihvaćaju, da bi se dobilo recept za uspjeh - barem kritički. A kako je teško definirati razliku između kalkulantskog oponašanja i iskrena nadahnuća, čak se i notorni primjeri proračunatosti mogu dobro braniti. Stalne promjene nacionalnih odnosa u širim kulturnim krugovima - ponajprije unutar EU - pritom pružaju nove prilike za mućenje odnosa malih i velikih filmskih sredina, već viđenih i specifično izvornih tema.

Filmovi o životu etničkih manjina u zemljama Zapadne Europe najviše se služe takvom situacijom, jer putem njih javnost tih zemalja dobiva priliku za suočenje s ponešto nelagodnom tematikom. Berlinski festival u prošle je dvije godine Zlatnog medvjeda dodijelio takvim naslovima; moglo se, stoga, očekivati da će iz brojne hrvatske manjine u Njemačkoj uskoro poteći doprinos sličnog pristupa.

Heimkehr Damira Lukačevića u cijelosti odgovara tim parametrima. Očito nadahnut autorovim iskustvom odrastanja u gastarbajterskoj sredini, dramaturški razrađen u obliku priče o disfunkcionalnoj obitelji, gdje sukobi nastaju zbog patrijarha koji se nije kadar prilagoditi drukčijem mentalitetu djece, i obdaren jednim od onih potpuno općenitih naslova koji ostaju samo ako ih nosi neko remek-djelo, Heimkehr je ipak suvisao i pošten mali film o malim ljudima. On vjerojatno pruža Nijemcima sliku o Hrvatima kakve nedovoljno poznaju, dok Hrvate može podsjetiti na pripadnike vlastite nacije koji žive po prilično drukčijim načelima od naših domovinskih.

Tema je dobro opažena i bitna: povrh toga, Lukačević se odbija baviti ekraniziranjem mitova koje dijaspora gaji o sebi, već nastoji razložiti ljudsku cijenu koju nosi život u tuđini. Ključni lik oca - u slikovitu tumačenju Mustafe Nadarevića, kojeg je milina gledati kada mu se dade dovoljno prostora - djeluje uvjerljiv i kao tipični našijenac, sa svojim sitnim manama i skepsom prema Turcima i Srbima, i kao gastarbajter sa snovima o povratku u domovinu u velikom stilu. Njegova ambicija da otvori hotel na Jadranu, pak, ne biva osujećena u lokalnoj birokraciji (kako to u stvarnosti biva), već nailaskom teške bolesti (kako to već biva u dramama o obiteljskoj disfunkciji). Vlasta Knezović kao njegova napaćena supruga stoički podnosi i njega i sudbine svojih sinova, prelomljene preko spolne orijentacije i odluka oko odlaska u Domovinski rat. Heimkehr tako najsnažnije trenutke postiže u priči koja prethodi prikazanoj radnji - onoj o sinu koji je odlučio postati zenga i potom kao homoseksualac počinio samoubojstvo. Više od ijednoga prikazana lika, on djeluje kao cjelovita osoba koja se probila nad opće odrednice etniciteta i socijalizacije. Njegova preživjela braća - Nikola (Rade Radović) i Jozo (Carlo Ljubek) - možda stoje u središtu radnje, ali ne uspijevaju se prometnuti u trodimenzionalne osobe. To je možda danak neiskustvu glumaca, ali svakako potječe i iz nedovoljna redateljeva nadahnuća za ulaženje pod kožu svojim likovima.

Budući da cijela struktura filma ovisi o tome, Heimkehr se nikako ne uspijeva uzdići iznad puke korektnosti. U okviru europskog etničkog filma, to je prosječan uradak; u okviru hrvatskoga problematiziranja nacionalnog pitanja, on stoji ponešto iznad trenutačnog prosjeka. Na gledatelju je da odluči da li mu je to dovoljno.

Vladimir C. Sever