Džudo, zlato i plavo

Džudo, zlato i plavo

Zanimljiva i kontroverzna ličnost, iako bez formalne slikarske naobrazbe, proslavio se monokromnim platnima, skulpturama od plavo obojenih spužvi i patentiranjem svoje omiljene nijanse plave boje te šokirao moraliste svog doba bojenjem nagih ženskih tijela i njihovim otiskivanjem na papir i platno tijekom javnih performansa

»U carstvu plavog ozračja naslućuje se da je moguće prožeti svijet bezgraničnim maštanjem, ukoliko ono posjeduje pravu dubinu.«

Yves Klein

U galeriji Schirn u Frankfurtu na Majni u tijeku je retrospektivna izložba Yvesa Kleina, jednog od najutjecajnijih europskih umjetnika pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Zanimljiva i kontroverzna ličnost, iako bez formalne slikarske naobrazbe, proslavio se monokromnim platnima, skulpturama od plavo obojenih spužvi i patentiranjem svoje omiljene nijanse plave boje te šokirao moraliste svog doba bojenjem nagih ženskih tijela i njihovim otiskivanjem na papir i platno tijekom javnih performansa.

Rođen je 1928. u Nici u umjetničkoj obitelji - otac Fred bio je figurativni slikar nizozemsko-indonezijskog porijekla, a majka Marie Raymond uspješna apstraktna slikarica na École de Paris. Kao adolescent Yves počinje trenirati džudo u Nici, gdje upoznaje vršnjake Claudea Pascala (budućeg pjesnika) i Arnanda Fernandeza (koji će poslije steći svjetsku slavu pod umjetničkim imenom Arman). Korijeni Kleinove fascinacije plavom bojom već su tada vidljivi - napola u šali, a napola ozbiljno njih trojica odlučuju »podijeliti svemir među sobom«: Armandu je pripala zemlja, Claudeu zrak, a Kleinu nebo i njegova beskonačnost.

Osim za džudo, devetnaestogodišnji Klein zanima se za okultno, čita knjigu Maxa Heindela Die Kosmogonie der Rosenkreuzer te postaje članom američke okultne udruge The Rosicrucian Fellowship. Pojam kozmogonija uporabit će poslije za seriju slika poput reprezentativne Plave kozmogonije s travama izložene u Frankfurtu, na kojoj je vidljiv i utjecaj japanske zen-filozofije. To je razumljivo, s obzirom da su istočnjačke borilačke vještine prožete misticizmom, a Klein je u Japanu proveo dvije godine usavršavajući džudo i učeći japanski. Stekao je crni pojas četvrtoga dana, najviši rang za Europljanina, ali mu po povratku u Pariz tu diplomu ne priznaju. Tada izdaje knjigu Les Fondements du Judo i jače se okreće umjetnosti.

PATENTIRANJE PLAVE BOJE

Njegova prva djela nastaju 1949. - monokromne slike malih formata nastale u Londonu, gdje radi kao pozlatar, te revolucionarna skladba Symphonie Monoton Silence, snimka tišine kao ekvivalent monokromije u slikarstvu.

Dugo je tražio savršenu nijansu plave boje. Pronašao ju je 1955, kada kombinira bezbojnu i otrovnu supstanciju Rhodopas sa čistim kobaltnoplavim pigmentom, čime postiže izvanrednu optičku kvalitetu. Pet godina poslije, Yves patentira tu boju pod nazivom I. K. B. - International Klein Blue.

Kleinov proboj na umjetničkoj sceni počinje 1955, kada njegova izložba u Edition Lacoste u Parizu impresionira kritičara Pierrea Restanyja, koji uskoro postaje teoretičar grupe Novih realista (Nouveaux Realistes). Članovi te grupe najeminentniji su umjetnici šezdesetih: Arman, Spoerri, Tinguely, Cesar, Klein, Christo i Rotella.

Klein je imao talenta za show, a danas bismo rekli i za samopromociju - 1957. na otvaranju svoje izložbe, ispred pariške galerije Iris Clert, prezentira aerostatsku skulpturu sastavljenu od 1001 plavog balona, koje zatim pušta da odlete. Tad počinje njegov tzv. plavo razdoblje, a on sama sebe pretvara u brend Yves le monocrome.

Godinu poslije u istoj galeriji otvara izložbu Le Vide (Praznina). Zidove galerije obojio je sniježnobijelom bojom, a pretprostor crnom »da se oči posjetitelja odmore prije no što uđu u blještavo bijeli prostor«. Naravno da je jedan posjetitelj, koji je na otvaranju iziritiran odlučio olovkom intervenirati na zidu, smjesta izbačen. Glazbeni dodatak izložbi bilo je Kleinovo ranije nastalo djelo Simphony Monoton Silence.

Njegova međunarodna afirmacija jača nakon što 1958. prihvaća narudžbu za dekoriranje predvorja nove operne kuće u njemačkom Gelsenkirchenu.

OD SLIKE DO PERFORMANSA

Izložba u Kunsthalle Schirn sastoji se od pet tematskih cjelina: kozmogonije, monokromi, reljefi i skulpture od spužava, antropometrije i tzv. fire paintings, kartoni opaljeni vatrom.

Izložena su neka od njegovih najpoznatijih djela, poput Hiroshime iz 1960, gdje je položajem tijela modela prenesenim na papir postignut efekt bijega - iz formata slike i iz atomskom bombom razorena grada. Osim brojnih plavih, tu su ružičasti i zlatni monokromi, poput Resonance iz 1960, drvene ploče presvučene zlatnim listićima iz amsterdamskoga Stedelijik Museuma, koja asocira na autorovo pozlatarsko radno iskustvo.

Danas je pitanje prestiža među svjetskim galerijama suvremene umjetnosti posjedovati barem jedno Kleinovo djelo iz plavoga razdoblja.

Klein se za izradu svojih antropometrija koristio dobrovoljcima, najčešće ženama, koje su bojom premazivale naga tijela i ostavljale otisak na papiru u skladu s umjetnikovim uputama. To mu je, međutim, priskrbilo loš glas. U svrhu razbijanja predrasuda javnosti u tom smislu, a i zbog vlastite afirmacije, dopustio je da se performans snimi, što se poslije pokazalo kobnim.

U proljeće 1962. Klein se ženi dugogodišnjom djevojkom, njemačkom umjetnicom Rotraut Uecker. I vlastito vjenčanje pretvorio je u show kostimiravši se kao vitez sv. Sebastijana. Ali idila mladoga para nije dugo trajala... Svrativši na filmski festival u Cannes, u Jacopettijevu je filmu Mondo cane Klein ugledao sebe kako radi antropometrije s ubačenim vulgarnim scenama. Šokiran, pretrpio je prvi srčani udar. Tri dana poslije doživio je drugi udar, a nepuni mjesec poslije, 6. lipnja 1962, preminuo je u 35. godini od posljedica trećega srčanog udara. Teško je reći da li je njegova prerana smrt izazvana isključivo šokom što ga se prikazuje kao pervertita ili je dugogodišnji rad s otrovnom supstancom Rhodopas načeo njegovo tijelo, nasljedno sklono bolestima srca.

Sanja Vidaković