Dim bez vatre

Dim bez vatre

Okrnjeni plan riječke izvedbe ne samo da iznevjeruje odnos prema autoru nego i dodatno naglašava slabe karike izvedbe glavnoga lika. A u slučaju mezzosopranistice Sofije Ahmed bilo ih je podosta

Carmen bez Carmen, jednostavno, nije Carmen. Jedna od najizvođenijih opera u povijesti glazbe - ako nije najizvođenija onda je svakako najpoznatija - u svakoj svojoj novoj pojavnosti uvijek je glazbenoscenska ili filmska reinkarnacija temperamentne i zavodljive španjolske Ciganke. Ona je lik zbog kojega je djelo i nastalo, koji je privukao tridesetogodišnjeg Bizeta istoimenoj pripovijetki Prospera Mériméea prema kojoj je i naručio libreto od dvojice uglednih suradnika pariške Opere comique - Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja. Ona mu je dala neiscrpno nadahnuće za stvaranje prelijepih melodija obojenih - za njega tada vrlo egzotičnim - izvornim španjolskim folklornim napjevima i plesovima. Carmen je, na kraju krajeva, lik što je iskonskim temperamentom i željom za slobodom sablaznio moralizatorsku parišku javnost prigodom praizvedbe u ožujku 1875. godine, tri mjeseca prije skladateljeve prerane smrti.

ANSAMBL NEDOVOLJNA POTENCIJALA

Zbog toga iznenađuje potez Riječke opere da između tolikih naslova svjetske i domaće operne baštine izabere upravo taj toliko poznati, a za čiju potpunu interpretaciju njezin ansambl doista nema dovoljno potencijala. To nam je na jednoj od repriza prošloga mjeseca premijerno uprizorene predstave, s kojom je otvorena operna sezona riječkog HNK Ivana pl. Zajca, bilo jasno većiz prvih taktova (osvrt se odnosi na predstavu izvedenu u ponedjeljak, 22. studenoga). Razloge zbog kojih nova dramaturgija djela iz pera intendantice kazališta Mani Gotovac izbacuje cijeli prvi prizor prvoga čina (zajedno s jednim od najljepših dijelova opere, dječjim zborom, kojim se toliko oduševio sam Petar Iljič Čajkovski da ga je čak po sjećanju uvrstio u svoju Pikovu damu) možemo naći jedino u nedovoljnoj pripremljenosti ansambla da ga izvede u cijelosti.

Za tako drastičnu intervenciju u strukturu autorskoga djela nikakav drugi argument iz cjeline ne izlazi na vidjelo, niti ga itko pokušava objasniti u popratnoj knjižici uz predstavu. Upravo suprotno, publici se na ulazu u kazalište nudi tiskani sadržaj libreta izvorne verzije, bez bilješke i komentara, i posve nas zbunjuje kada nakon uvertire i dizanja zastora otkrivamo da smo nešto propustili jer protagonistkinja većzakuhava dramu izvedbom slavne Habanere. Ako bi ikakva dramaturška intervencija uopće bila potrebna u tako planetarno popularnu i do savršenstva dovedenu remek-djelu, onda je to jedino povratak na izvornik s govorenim recitativima, kako je u skladu s estetikom karakteristično francuske operne vrste (opéra-comique tehnički je pojam za žanr, a nikako ne komična opera!) Bizetova Carmen i bila praizvedena. Tek je nakon skladateljeve smrti govorene dijelove uglazbio njegov prijatelj Ernest Guiraud te ostvario danas izvođeniju prokomponiranu verziju, kojoj bi u nekoj novijoj izvedbi bilo zanimljivo dodati autentični aspekt originalnog izdanja partiture. Okrnjeni plan riječke izvedbe ne samo da iznevjeruje odnos prema autoru, nego i dodatno naglašava slabe karike izvedbe glavnoga lika. A u slučaju mezzosopranistice Sofije Ahmed bilo ih je podosta jer je ukratko riječ o osobnosti umjetnice kojoj je većpo karakteru teško osjetiti temperament i uvjerljivo prenijeti Carmenin magnetizam, koji je ključ svih zbivanja među likovima na sceni. U glazbenom aspektu izvedbe, premda po naravi raspolaže velikim volumenom glasa zanimljivo tamne nijanse, pjevačica u raznim registrima mijenja boje tona, otkrivajući tehničke probleme vokalnog muziciranja i vidljivo zanemarujući melodijska fraziranja.

ZBOR NA PLAYBACK

Sličnih pjevačkih problema tehničke naravi imaju i pojedinci Zbora Riječke opere, koji ovdje ima neveliku, ali dinamički bitnu ulogu poticatelja radnje, a koju ni glazbeno vodstvo (zborovođa Roberto Haller) ni režija nisu uspjeli dočarati. Tim smo više bili iznenađeni da taj dio ansambla nije barem u cijelosti otpjevao svoj dio partiture, nego smo njegov posljednji nastup iz arene, uz šumove nekvalitetne snimke, čuli sa zvučnika na playback.

Bizetovoj glazbenoj dinamici na sceni nisu bili dorasli ni interpreti epizodnih uloga Cigana i krijumčara oko Carmen, Ingrid Haller, Saša Matovina i Davor Lešić, između kojih je ostala zasjenjena evidentna kvaliteta Anđelke Rušin kao Ciganke Mercedes. Svijetle točke predstave, uz dobro pripremljen orkestar, kojim je majstorski ravnala Nada Matošević, tumači su ostalih uloga što su unatoč neprijepornim kvalitetama ostali u sjeni neuvjerljive Carmen. Usklađeni pjev svijetloga tenora Sergeja Kiseljeva u ulozi je narednika Don Joséa djelovao odvećlirski, dok je njegovu suparniku, toreadoru Escamillu, u interpretaciji mladoga zagrebačkog baritona Dalibora Hanzaleka nedostajalo izražaja i sigurnosti. Besprijekorna je bila sopranistica Olga Kaminska u dramatski intoniranoj tuzi iznevjerene seoske djevojke Micaele iz narednikove rodne Navarre, a jednako je ugodan bio i meki bariton Bojana Šobera u liku kapetana Zunige.

PRAZNOĆA PUNINE

Nažalost, gotovo nitko od solista nije dovoljno obratio pozornost na specifičnosti izgovora francuskoga jezika na čiju se dikciju oslanjaju raznoliki ritmovi i boje Bizetova prštava glazbenog rukopisa. Podgorički redatelj JagošMarkoviću mizansceni se zadržao na površnu tumačenju dramatike radnje smjestivši likove između dviju krajnosti - natrpanosti u kojoj se ništa ne razaznaje (prizor krčme) i ogoljenosti u kojoj su pojedinci na sceni prepušteni sami sebi. Prisiljavanjem pjevača da pjevaju viseći sa skela i uz gusti dim pozornice (koji je gušio i publiku u posljednjim redovima!) sigurno su se smanjili potencijali njihove izvedbe, na što bi operna režija inače trebala malo više paziti. Golemi ventilator scenografa Željka Senečića u ulozi kola sreće nije bio dovoljno dojmljiv, a isto tako ni ciganske oprave kostimografkinja Božane Jovanovići Olge Mrđenović, među čijim su se jednoličnim krojevima izdvajali raskošni kostimi Carmen i Toreadora u posljednjem činu, dizajnirani prema tipičnom predlošku španjolskog folklora. U jednoobraznoj kreaciji svjetla majstora Denija Šesnića nedostajalo je više slojevitosti, dok se koreografija Marka Boldina u prenatrpanosti svjetine drugoga čina gotovo uopće nije razaznavala. Snažne umjetničke osobnosti idućih interpreta predstave mogle bi nadomjestiti njezine očigledne nedostatke, a to s pravom očekujemo od novih Carmen (među kojima su zasad najavljene Kristina Kolar i Dubravka Šeparović-Mušović), kao i od našega proslavljenog bas-baritona Giorgia Surjana, koji bi u kojoj od budućih izvedbi trebao nastupiti u ulozi Escamilla.

Jana Haluza Lučić