Cvrčak i glasovir

Cvrčak i glasovir

Kako skladatelj pristupa uglazbljivanju prirode? Pred takvim se pitanjem zacijelo našao Matej Meštrović kada je za godišnjicu prvoga hrvatskog izdanja časopisa »National Geographic« skladao CD Zvuci Velebita. No možda i nije - jer Mateju je glasovir oduvijek ležao pod prstima (vrijedan je dokaz Nagrada Grada Zagreba za izvanrednu realizaciju hrvatskoga paviljona na Svjetskoj izložbi EXPO ’98. u Lisabonu). Najvjerojatnije je jednostavno sjeo za glasovir prepuštajući se potpuno i zvukovima i instrumentu.

Glasovir u njegovim rukama postaje instrument prepun boja, posve prirodno sredstvo prenošenja unutarnjeg uživanja u slušanju prirode. Ponekad se čini da Matej improvizira ispunjen zvukovima ptica, pčela, cvrčaka, vjetra i oluje. U jednom trenutku postaje toliko zaokupljen glasanjem jedne od brojnih ptičica da njegov glasovir i sam postaje cvrkut (drugi stavak, Šuma). No to nije tonsko slikanje u pravom smislu - to je glazbeni kontrapunkt ptičjem cvrkutu koji je i sam shvaćen kao glazba.

ZAIGRANOST DJETETA

Ponekad se čini da svira zatvorenih očiju slijedeći ponuđeno auditivno bogatstvo. Dojam takva skladanja najsnažniji je u trećem stavku, Smiraj. Smiraj započinje harmonijskim kretanjem u stilu Schumannova Sanjarenja, iz kojega se, neopazice, rađa mirna melodija prepuna unutarnjega života. Matej se zanosi melodijom, prepušta joj se, vodi je u dubine i visine, razvija je i pretvara u nešto novo i ponovno joj se vraća... Ona mu služi i da registarskim silaženjem iz prozračno kristalnih visina u mekano tople dubine istraži i osvoji zvukovni prostor, pronalazeći posebnosti u svakom djeliću glasovirskoga spektra.

Istraživanje se u četvrtom stavku (Livada) pretvara u igru. No opet, kaotično zujanje pčela nije povod za opis ili imitaciju. Meštrović ne sklada Bumbarov let, nego zvukove pčela, ptica, cvrčaka i šuškanja trave pretvara u sastavni dio skladbe - neku vrstu melodije čiju zaigranost i sam shvaća poput zaigrana djeteta. Glasovir je pratnja, a opet vodi zaseban život.

Glazba postaje zvuk, a zvukovi su glazba. To je Matejev moto od početka do kraja skladbe. A doista zapanjuje njegova sposobnost prilagodbe neglazbenoj, ali ipak zvučnoj inspiraciji. Isprepletanje zvukova prirode i glasovira vode ga u jednostavna, ali sonorno bogata rješenja. Međutim, čvrsti formalni okviri stavaka, kao i zaokruživanje kompozicije ponavljanjem teme iz prvog stavka u posljednjem (Sjećanje), pokazuju da je svako prepuštanje i improviziranje strogo kontrolirano. Slušatelj, dakako, toga nije svjestan. Kao što ne zna objasniti ni prazne, zvoneće čiste intervale u stavku Noćili rahmanjinovsko-listovski uvod u stavku Oluja. Ali se, poput skladatelja no s privilegijom potpunosti (puštanjem mozga na pašu), bez ostatka prepušta uživanju - u zvukovima cvrčaka, vjetra, trave, ptica, oluje... i - Matejeva glasovira.

Irena Paulus