Čežnja za fakinom

Bilo je svježe sunčano subotnje popodne u Rijeci nakon burom rastjeranih oblaka. Vučem se prema autobusnom kolodvoru. Osim sebe, vučem i ručnu putnu torbu. Jedini kovčeg na kotačićima spremno sam posudila svom sinu, a meni će za kraći put dostajati i obična putna torba. Istinabog, za nošenje u rukama malo je »hendikepirana« jer ne drže kopče na preklopcu, no mama će se već nekako snaći i objesiti je preko ramena, a bude li padala -i preko vrata. U Rijeku je još nekako i išlo. No sada, na povratku, darovane knjige i časopisi učinili su svoje. Torba me umalo ugušila. Svako malo stegnula bi me posred vrata, a ja bih zadihano zastajkivala iskolačenih očiju poput ribe na suhom, nadajući se da neću nasred pločnika postati mrtva priroda.

Očajnički sam trebala fakina. No te mirne subote nije bilo ni jednoga. Ili je ta vrsta već izumrla? Da sam svoju čežnju izrekla pred svojim tatom (gospodinom iz prve dekade 20. stoljeća, koji je svemu stavljao ogradu: »Samo bez fakinaže!«), zacijelo bi se bio zaprepastio. Što? Zar sam izgubila kompas? Zaboravila na krsni list? Otela se u (eufemistički rečeno) zrelim godinama tradicionalnom građanskom odgoju i vrijednostima? Ništa od toga. No ipak ostajem pri izrečenoj čežnji.

FAKIN NOSI MANGUPA

Fakin, naravno, ima više značenja, pa i vrlo udaljenih. Svakako mi je ponajmanje trebao neki mangup, deran, kinfa ili berekin, neka protuha i skitnica. Najjednostavnije - trebao mi je nosač. Da me oslobodi od moje torbe i uprti je na svoje rame ili ručna kolica. Fakin (furlanski fachin, tal. facchino) znači: težački, momak, težak, sluga, poslužitelj, služnik, trhonoša, nosač. Premda su i neka od ovih značenja danas već pomalo zaboravljena, fakin ima još starijih; značio je npr. carinski pisar, kojemu je ishodište vjerojatno u ar. faqoh, pravnik, teolog. Do promjene značenja (i uglednijega položaja) došlo je u vrijeme velike gospodarske krize u arapskom svijetu u 14. i 15. stoljeća, kada su negdašnji službenici postali obični radnici, a potom pali još niže - do prevaranata (nikakvo čudo; bili su pismeni). No dubrovačku su vlastelu na njihovo posljednje počivalište na Mihajlu (I. Vojnović: »jedan po jedan dohodu vlastela / u crnom lijesu nošeni od fakina«) nosili ipak profesionalni nosači, a ne neki na brzu ruku skupljeni prevaranti i skitnice.

Obješenjački krak značenja fakina obuhvaća njemu slične niškoristi: mangupa (skitnicu, besposličara, nestašna i neozbiljna mladića; tur. menkup, nesretnik propalica < ar. mänkˇb, unesrećen), derana (neodgojena dječaka, derište, derle, balonju, nedorasla »zelena« mladca, od derati), berekina (tal. birichino, nestašan dječak, vragolan) i šatrovačkoga kinfu (načinjena premetanjem poput Cobre, Njofre i sl.).

Osim čovjeka kojemu je posao da nosi teret, nosač može biti i stup i greda (potporni, nosivi arhitektonski element). Nositi je iterativ od nesti, staroind. náüati, a znači doseći, zgrabiti, nositi (lat. nancisci, slučajno dohvatiti, naći, dobiti, steći; grč. enegkein, odnio je, onkos, breme). Dok je vlak još bio najčešće kopneno prijevozno sredstvo na veće daljine, po kolodvorima (i po manjim željezničkim postajama) uvijek je bilo nosača koji su se nudili da vam odnosu ili odvezu prtljagu do taksija ili (u još davnija vremena) do fijakera. I riječ fijaker zaslužuje barem digresiju. Dolazi od fr. fiacre, što znači najamna kočija u gradskom prometu. Ime je dobila po sv. Fijakru, podrijetlom Ircu, utemeljitelju breuilske opatije u 7. stoljeću. To mu je zapravo bio nadimak, a zaradio ga je čestim zalaženjem u parišku gostionicu (!), čiji je vlasnik, prvi u ono vrijeme, počeo iznajmljivati kočije. Godine 1640. u kući sa svečevim likom proradila je i prva kancelarija za tu vrstu prometa, a i kočije su isprva imale na sebi svečevu sliku. Sv. Fijakr (30. kolovoza) zaziva se od 16. stoljeća, kad je nova bolest - sifilis - zavladala Europom, i kao zaštitnik od hemoroida i sifilisa!

VREMENSKI STROJ

Kad već plovim prema prošlosti, evo još jednoga starijeg izraza za nosača - trhonoša. Trhonosca i trhonošu imaju leksikografi Belostenec i Jambrešić, a trh, u značenju tovara, onoga koji se nosi, tegli, transportira, nalazimo, osim u starijem hrvatskom, još u slovačkom i u ukrajinskom jeziku. Mađari posudiše tereh (metatezom teher, terh). Vitezović ima tereh, breme, teret, trh, a Relković terešan, tovarni. Od mađ. terhet nastao je naš teret. Riječ je putovala i dalje, pa tako Rumunji za ukupnu pastirsku opremu koja se prenosi na magarcima rabe riječi tIrhat, tîrhat.

Kontinentalna Hrvatska posudila je za razgovorni jezik riječ iz njemačkoga. To je treger (njem. Träger, nosač, nositelj). Osim čovjeka, to može biti i nosač na autu (gepektreger), držač hlača (hozentregeri, tirake, mlet. tiraca, tal. tirare, vući, fr. tirer, potezati) i potporna nosiva greda.

I služnik je već dobrano na zalazu i kao riječ i kao zanimanje. To veće je bilo moje iznenađenje kad sam ovoga proljeća u Splitu spazila jednoga od njih. Blenula sam u njega kao da sam se vremenskim strojem vratila više od pola stoljeća unatrag i nakon mukotrpne vožnje noćnim vlakom doputovala iz Zagreba pa sad treba »ubiti« cijelo jutro do odlaska vapora (parobroda) prema Braču. Služnik, ulični nosač i prijevoznik s ručnim kolicima na dva kotača, sa službenom šiltkapom i mjedenim brojem na njoj, stajao je prada mnom nasred rive i, prepoznavši me kao jezičnu »savjetodaviteljicu«, pozvao me na kavu. Da toga dana (15. svibnja 2004) Hajduk nije postao državni prvak u nogometu, pa je svuda vladala neopisiva gužva, sigurno bih pristala. Ovako, već smo i petominutnim razgovorom uz njegova kolica zakrčili prolaz masi svijeta, pa je bilo bolje maknuti se. Možda dogodine, dragi Ante, budeš li još gurao svoja kolica splitskom rivom, dozivajući mi iz davnih pretinaca sjećanja Split kakav je nekoć bio.