Bez vagona vlak

NA VRH JEZIKA: ROMANA BROLIH

Bez vagona vlak

Romana Brolih (1972, Zagreb) objavljivala je pjesme po pop-siteovima (pipschipsvideoclips, zbrdazdola, Dop magazin), a dvije priče u knjizi Ekran priče 02.

Poezija Romane Brolih po mnogočemu je zanimljiva. Njezin talent smatram neupitnim, ali, isto tako, dosta je jasno da je njezino bavljenje poezijom bilo sporadično, hobističko, da joj se prije nametalo nego bilo plod svjesne odluke i želje. Bez pravoga razloga sumnjičava prema sebi i svojim mogućnostima, Romana Brolih bira diktat rima, naracije i obveznoga, često suvišna i omalovažavajućeg, poentiranja, premda bi bez dobra dijela tih ukrasa njezina poezija opet funkcionirala, dapače, čini mi se da bi bila na dobitku da se opusti i razmaše. Njezine rime, doduše, znaju polučiti simpatične učinke lakoće i zaigranosti, pa ponekad kao da iz njih progovara simpatična djevojčica. Također, zgodan je sraz morbidnijih tema i infantilnih oblika u koje ih odijeva (Zvončica 2).

Zanimljiv zna biti i sraz popkulturnih motiva i njezinih rima, premda uvijek ne završava najsretnije. Kao da njezine prekonceptualizirane forme, a te forme dobrim su dijelom već i potrošene - utoliko teže za izričaj - ponekad oduzimaju pjesmama egzistencijalnu težinu. Po mom skromnom sudu, riječ je o talentu koji treba potporu - koji ima razloga za pjesmu, a to je ono što se teže može steći od formalnih vještina - pa rezultat neće izostati.

Kruno Lokotar

BOK

Idem,

samo da ugasim svjetlo i poljubim psa.

Idem,

noćas smišljam scenografiju za film iz sna.

Idem,

daj mi ruku, prisloni usne na moj vrat

da zaboravim kako kuca sat.

Tik tak, tik tak, tik uz mene, baš tak

Tik tak.

NEMA ZADNJE SCENE

Nisam na dobru glasu, čudna persona

al’ odbaci misli da s lakom si ženom.

Gladne hijene šeću ispod balkona,

analiziraju nad tvojom sjenom.

Pitaju se tko si i da li te znaju,

odakle dolaziš, koji si po redu.

Kad izađeš nemoj da te prepoznaju,

ne daj im da predu, ne daj im da predu.

Ugasi svjetlo, ne volim svoje tijelo,

oduvijek vodim ljubav u mraku.

A sad bi to bilo i previše smjelo,

jesen odlazi, miris zime je u zraku.

Ne gledaj me tako, zagrizi to voće,

ubrano jednom davno pred zoru.

Sve strahove puste koji te koče

odbaci prije no oguliš koru.

Ne pitaj me i ti zašto živim sama

i slavim život sebi u čast.

Ne čudi se što u ovim godinama

još uvijek žudim i nudim strast.

Mladić spusti glavu, u krilo gospođe.

Tad osjeti sram i naglo se prene.

Ona mu kroz kosu nježno rukom prođe,

tu prestaje priča, nema zadnje scene.

INTROVERTA

Razmak je prevelik most je izgrađen.

Rijetki ga prođu ne razumiju znak.

Prozor je od puhanja zamagljen

Nacrtaj na njemu bez vagona vlak

A bilo je ushita, osmijeha i flerta

Al krivo agregatno stanje introverta.

U tebi zumbul ipak diše i prima.

Al’ što bi ti s toliko svjetla i dima.

Razmak je prevelik lik je odgođen

Za drugu priču, ali ide preko reda

U rukama se njiše plava koverta

Kao svatko ima svoju cijenu introverta.

Zapali svijeću danas dolazi zima

Al’ što bi ti s toliko svjetla i dima

(ZA MARGITU STEFANOVIĆ)

Svjedok je naučen da šuti,

Dok tražiš smisao uvijek si blizu kraja.

Kad osmijesi postanu kruti

Umjesto bisa požele toplog čaja.

Nema razloga za ostanak

Jer na koncu držiš samo zrak

I ne osjećaš nikakav bol u potiljku

Voda je preslaba da oživi biljku.

Nekad je bila život i hrana

Duboki trag odrastanja u meni

...prsti preliveni svjetlom ljuljaju kosu u sjeni

OSTVARI IM SNOVE

Učini što očekuju od tebe, ostvari im snove

shizofreni sine daj im unuke u ruke.

Htio si biti princeza, a stari te vitezom zove,

sa sabljom je lakše nema toliko muke.

Skini puder s lica tata kuca na vrata

mama je uvijek čuvar tajne bila.

A ti sve što radiš, radiš njemu iz inata

jer on je bljak, a ona dobra vila.

Učini što očekuju od tebe, zaboravi na sebe,

lakše se plovi mirnim morem.

Bura nosi meduze al’ tu su uvijek amebe

nisi za takve udarce stvoren.

U ovom gradu svako gradi grad u sebi

tebe groznica Monmartrea trese

Zabaci kosu, danas on prilazi tebi,

moli portret slavne pariške metrese

OSTALI SMO

Provjetri moje misli, napravi propuh u glavi,

nisam odlučna ni sigurna dali želim plač djeteta.

Da li želim da svima zamjeri, kaj ga je na svijet donijela čudna žena.

Vuk samotnjak.

Mama loše kralješnice i čestih migrena.

Kak bum mu pojasnila da sam se zbog otkucaja tike take s njim počastila.

Provjetri moje sjeme napravi propuh u glavi,

nisam odlučan ni siguran želim li biti jedina solucija.

Očka iz usluge, kralj redovnih polucija.

Ako nakon nekog vremena postanem dio vašeg malog plemena.

Kak buš joj objasnila da je tata jadnik bez osobnosti.

Pa, nek mu oprosti.

Ostali smo razmažena djeca, cendrava, usiljena i sama

jedemo samo sol s pereca i o pod lupamo nogama.

Ostali smo trajni idioti dečko s kečkama i prgava curica

a sad bi takva nasljednika sad bi malo gurali kolica.

Ostali smo razmažena djeca, seratori, mamine maze

imamo i dijagnozu, ali ne daju nam nalaze.

Ostali smo trajni idioti dečko u haljini i curica bez cica,

a sad bi takva nasljednika, sad bi malo gurali kolica

NEMREŠTO SKRIT

Nemreš to skrit.

Ona je ko kćer

Navratilove i Patti Smith.

Jaka čeljust i duboko oko.

Sklonosti nema.

Prehladna je

za bilo kakvo opredjeljenje. Da je dječak

bila bi Geinsbourgov sin

onako iznutra.

Sklonosti nema,

osim da je rijetko ovdje.

Ljude promatra iz daleka,

napušta ih u pola rečenice

kao Michelangelo.

Rekli su neka vrsta autizma,

nepovjerenja prema bilo kome

osim luđačkom nadahnuću.

Skrivečki radi lutkice na koncu.

Jednom će ih naći.

Borit će se za nasljedstvo.

Svi će biti njeni

najbolji prijatelji.

i pričati kako je

oduvijek bila posebna.

Draga osoba, lijepa osmijeha.

Ponekad smo je gurali i skidali

gađali papučama,

stavljali kaugume u kosu.

Ma, znate kako to djeca djeca.

To smo radili Svima

Nju to nije pogađalo,

nije reagirala.

Naravno.

Unutra je ionako

uvijek bilo kišno.

Te poplave brzo bi potopile

zločeste bezveznjake.

Ošišana kosa je pobijedila žvake.

OPUSTI SE

Stisni kočnicu Orlando, tu nema sličnih.

Pričekaj da noć odškrine vrata.

Zadrži bijes. U društvu nepomičnih,

sumnja glavnim riječima barata.

Opusti se, lošu glazbu isperi dobrim vinom.

Ako nisi njihova, onda si čija?

To što te vjetar fura drukčijom brzinom

I što se kičma malo teže svija.

To nije u direktnoj vezi prilagodbe,

nasmij se na silu to je stvar kulture,

loši humoristi pričaju svoje zgodbe,

tvoje se oči opiru i bezrazložno dure.

Pusti kočnicu Orlando, uđi u plićak,

reci da su cool, reci da su u pravu.

Zar ti baš nikad ne vidiš pravi znak?

Zakaj šutiš? Kaj si skočio na glavu?

RIJETKOST

Uđi, budi moj gost

znaš, ovdje rijetke do fajrunta služe,

ali ti si rijetkost,

zbog tebe mičem stolac i spremam uže.

Uđi, baci im kost psi grizu iz straha ne iz gušta,

dugo su imali post,

ovo ih srce teško s lanca pušta.

Uđi budi moj gost,

rijetki ovaj put iz prve pogode,

taman kad prijeđu most,

slomi ih vjetar ili divlje vode.

RIBA

Kad misao iz tvojih ćelija krene,

da probudi bolju varijantu mene.

Biram Veneru za planet i bit ću

dostojna pratnja njezinoj tišini.

Kad god joj se to važnim učini.

Ti svijetliš, kroz pjesmu,

koju šutim u sebi.

Ja sam riba, moj glas

je zarobljen u tebi.

VOLIM TE?

Werther je osamljen 042

Tko još ulaže sve

na mirišljava pisma.

U vrijeme cyber seksa.

Tebi je hrabrost samo riječ

kojom se ne služiš.

Tek ponekad.

Kad gledaš druge,

koji žive

bez kalkulacija.

Dobro, bolje, najbolje.

Vrijeme je nogometa.

Mi briljantno

igramo protiv sebe.

Na gol, po autogol,

na gol, po autogol.

Zašto tako lako

spominješ tango.

U tangu se ide do kraja.

Reinkarnacija hrabrosti.

Usklađen korak.

Ekstaza ponosa.

Marš svjesnosti.

U smrt ili život?

Potpuno svejedno,

ali nikad predaja.

Ne spominji tango.

Novi početak nije moguć

jer nikad nije ni bio kraj.

A taj ples traži krajnost.

Ku kuc, pa, pa.

042

budalo lažljiva.

ZVONČICA 2

Zvončica, kam ideš

baš sam ti htjela reći,

jučer je nađen leš,

skvrčen u crnoj vreći.

Žrtva je ubijena oko pola tri

susjedi nisu čuli ništa

bili su fini i kulturni

stanari našeg dvorišta.

Novine nisu otkrile imena

samo da se žrtva ljubav zove.

Počinitelji su muškarac i žena,

navodno im nije ispunila snove.

Zvončica kam ideš

danas je posljednji ispraćaj

gospođa je bila jaka i feš

on je puno teže prihvatio kraj.

Zvončica sazovi press

dobri su slučajevi rijetki

I stavi ružu na lijes

skriven u desnoj klijetki.