Asketski bog podzemlja

Asketski bog podzemlja

Da bi netko bio pravi crkveni reformator, mora imati svetačku karizmu. U 16. stoljeću, jedan od takvih svakako je bio Ignacije Loyolski - osnivač Isusovaca, čije postavke, mahom kontradiktorne Lutheru i reformatorima (te husitskom pokretu kao nasljedovatelju viklifovskih ideja u Češkoj), ipak ne svrstavaju istog u kategoriju protureformatorskoga stratega. Radije neposredni no uvjereni pronositelj ideja Tridentskog koncila - rada na unutrašnjoj obnovi pojedinca i produbljenju njegova kršćanskog života, Loyola propovijeda o čistom srcu koje Boga otkriva i ljubi u svim stvarima, dok se ’neuredne sklonosti’ (affectio disordinata) poput požude ili pohlepe, uklanjaju ustrajnim duhovnim vježbama.

Upravo ovu, strogo asketsku komponentu, inspiriranu trapljeničkim idealima Reda i svoga glavnog lika - oca Hada, nauštrb razbujalom baroknom 17. stoljeću u kojem se radnja filma odvija, naglašava u svom pristupu i redatelj Silvije Petranović (debitant koji je osobno adaptirao scenarij te ga snimio uz blagoslov pisca knjige - Jirija Šotole). Iako je Loyolina tendencija bila da se katolici nanovo počnu radovati svojoj vjeri a bujnost novog vjerskog života zaživjela u svom obilju upravo u umjetnosti (barok se počesto i naziva isusovačkim stilom), Petranović u vizualno-stilskom i općenitom tonu filma dominantnim radije zadržava isposnički svjetonazor Hadov, čineći golu, ispranu i skromnu minimalističnost imitacijske gotske ikone čudotvorne Gospe, kao važnog filmskog momenta, psihološkom okosnicom. Ne predaje se dakle sočnom koloritu i dramatskim nemirima ala Federiko Benković; radije putene proplamsaje ostavljajući u previranjima svega jednog lika - onog mlade grofice-udovice Marije. No, tu se javlja prvo ’ali’.

NEUREDNE SKLONOSTI

Duhovno napredovanje, o kojem jezuitski vođa tako gorljivo propovijeda a Petranović kroz preobrazbu grofičinu želi pokazati, u izvedbi Leone Paraminski jednostavno se ne vidi. Jer erotske supresije koje redatelj implicira abelardovsko-heloisovskim življem u čistoći - njega sputavajući haljom nju zavjetom, kod Leone Paraminski gube takvu pomalo fatalističku pomalo plemenitu notu, izgledajući poput još samo jednog hira površne grofice (koji bi se, da se radnja nastavlja dalje, mogao i promijeniti). Stoga nije samo Had na razmeđu interesa svoje Družbe i onih udovičine dobrobiti, odnosno između moralno-vjerskih i emotivno-strasnih ’neurednih sklonosti’, nego i sam facijalno ekspresivan, suptilan nositelj role - Milan Pleština, od strane Leone Paraminski nailazi na blokadu koja onemogućuje razradu interakcije likova, pa posljedično i ideja koje zastupaju. Stoga je izbor ove glumice možda i najslabija točka filma; Livio Badurina pak u malkovichevski-valmontovskom cameu raskalašenog nadbiskupa (kao jedan od reprenzenata jednakopravnog sloja priče, uz platonski ljubavni - onog crkvenopolitičkog, odnosno licemjerja i korumpiranosti svećenstva) te Ivica Vidović kao najzanimljiviji lik prekogniciste čistoga srca i nositelja motiva čudesnog (još uvijek jakog u pučkoj svakodnevnici kao ostatak srednjovjekovnog, prosvjetiteljskom duhu vremena unatoč), uz Pleštinu ostaju i najupečatljivijima.

Općem ozračju odricanja i pregnuća naginje i spor ritam djela (katkad s nenadoknadivim rupama, katkad bremenit beskonačnim dijalozima, katkad dodatno otežan neujednačenom dramaturgijom); ali kao ’film šutnje i samoće’ - po riječima autora, većim dijelom ispunjava svoju misiju povijesne drame koja, iako neće reformirati film, svakako će mu pridodati celuloidnog sveca - Hada, čiji je misticizam bez subjektivističkog zanesenjaštva, radije trijezno i samozatajno predanje, a što svakako pronosi svetačku karizmu. Ako pak ni to nije dovoljno, uvijek možemo prizvati svetog Ignacija - zaštitnika od vukova, čarobnjaštva, groznice i grizodušja.

Katarina Marić