Aleksandar Preveliki

Aleksandar Preveliki

Nikad nisam vidio film o antici sličan Aleksandru Velikom Olivera Stonea. Bilo je uvijek povijesnih spektakala, životopisa velikana, mačeva i sandala; ali ne ovakvih. Od Griffithove Netrpeljivosti do Petersenove Troje, u povijest se upisuju shvaćanja specifična za vrijeme iz kojeg se o njoj govori. Predočiti lik i razdoblje onakvima kakvi su prema najupućenijim shvaćanjima bili, i zadovoljiti se time - tko to radi? I za koga? Jer većina, od običnih konzumenata kokica do predavača filmske i rodne teorije, u povijesti traži zrcalo sebe - bilo razonodu, bilo katarzu, bilo problematiziranje. Aleksandar se, pak, bavi jednom od najteže shvatljivih ličnosti u cijeloj povijesti, i odlučio je odbija odrediti prema našim nahođenjima. Što je i hrabro, i suludo, i zastrašujuće izazovno.

Kako uopće prispodobiti vladara jedne balkanske kraljevine koja nekoliko desetljeća prije njegova rođenja uopće nije bila bitna, a nakon njega zavladala je poznatim svijetom? Čovjeka koji je prvi spojio Zapad i Istok, jedinog Europljanina koji je uspio zavladati Azijom? Gorljiva humanista koji se ujedno smatrao Sinom Božjim, i kao takav bio štovan još tisuću godina? Velikana čija djela podsjećaju na pohlepne osvajače koji su došli nakon njega, ali koji je za života bio najoštrije kritiziran zbog svoje tolerancije i multikulturalnosti?

Stone je film pripremao desetljeće i pol, te ga stvorio izvan Hollywooda, ne želeći ga ispričati putem njegovih komercijalnih idioma. Znan po zanimanju za zagonetne strane suvremenih ličnosti i pojava, on najveći budžet u karijeri prihvaća i kao najveći kreativni izazov. Priča o mladu kralju koji ognjem i mačem širi helensku civilizaciju Malom Azijom, Bliskim Istokom, Egiptom i napokon Perzijom imala bi lako razumljivu linearnu progresiju; Stone, pak, taj dio Aleksandrove kampanje zaobilazi kao puku ekspoziciju. Motivi su do te točke shvatljivi, želi nam reći Anthony Hopkins kao stari Ptolemej, pripovjedač filma; prava je zagonetka u onome što je zatim otjeralo kralja u bespuća Azije, u izazove nemjerljive njihovoj potencijalnoj koristi.

Možda je taj Aleksandrov vojskovođa imao svoje odgovore; ali oni su, kao i toliko toga, nestali u požaru velike knjižnice koju je osnovao. Aleksandrovu tajnu valja otkrivati iz stoljećima kasnijih i spornijih izvora. U naše je vrijeme njihovo najcjelovitije tumačenje dao povjesničar Robin Lane Fox. Bliskom suradnjom s njim Stone od sačuvanih fragmenata stvara dramsku strukturu koja taj zagonetni azijski pohod stavlja u opreku s karizmatičnim utjecajem Aleksandrovih roditelja. Olimpijada, njegova makijavelijanska majka i gorljiva bakantica, tjera ga da uvijek bude jači i veći, žareći ekranom u najboljoj dosadašnjoj ulozi Angeline Jolie; Filip, njegov častohlepni i tragično stradali otac, ostavlja mu breme balkanske muževnosti u pojavi Vala Kilmera. Čak i kad su daleki, oni su stalna motivacija Aleksandrovih težnji, kao i bogovi grčkoga panteona, a i kao njegovi suborci: Stone time daje plastičnost staroj tezi o antičkom nerazlučivanju unutarnjeg i vanjskog svijeta. Aleksandrova barbarska nevjesta Roksana tako tvori tjelesni odraz Olimpijade, dok apolonijski učitelj Aristotel nadograđuje u njemu dionizijskoga Filipa. Na svijetu je da se pokaže dovoljno velikim za sve njih, prelomljene kroz blistavo žarište ličnosti Aleksandra.

Premda sadrži najminucioznije rekonstruiranu bitku suvremenoga filma (Gaugamelu), kao i onu najekspresivnije uobličenu (sraz sa slonovima indijskoga kralja Pora), Aleksandar je ponajprije studija mističnih, emocionalnih i političkih strana svoga karizmatskog protagonista, koji u Colinu Farrellu nalazi snažno utjelovljenje, ali nužno i postaje zagonetniji no ikad. Iako prikazuje antički svijet živopisnije od ijednoga filmskog presedana, Aleksandar je neumoljiv u predočavanju njegove sjenovitije strane, i općeljudske i specifično tadašnje. Izbjegavajući zamke pojednostavnjivanja (jer samo nadahnuto sažimlje činjenice) ili ekspliciranja kroz povijesne ili aktualnopolitičke kategorije današnjice, Stone uspijeva udahnuti život onomu što je dosad bilo tek mrtvo slovo na papiru - jednom drukčije složenu svijetu i njegovu najodličnijem sinu. Neumoljivo zahtjevan, ali i iznimno gledljiv, Aleksandar je suočenje velikoga redatelja s temom koja je za tolike druge bila prevelika - a rezultat je najambiciozniji i najinteligentniji spektakl našega vremena.

Vladimir C. Sever