Igra skrivanja i iskrenosti

Igra skrivanja i iskrenosti

»Bolestan čovjek zna mnogo štošta o čemu zdrav ni ne sluti.« Misao norveškoga književnika Arnea Garborga, čini se, sažima dosta od iskustava koja Arsen Dedić sagledava novim očima na albumu Na zlu putu. Onima koji su iskusili prelazak iz svijeta zdravih u svijet bolesnih dobro je poznat osjećaj iznenadne čistoće vidika, jasna razdvajanja bitnog od nebitnog i rasplinjavanje izmaglice koja obavija naše svakodnevne živote. Da takav doživljaj može biti iznimno umjetnički inspirativan (vidi: posljednja dva Dylanova rekonvalescentska albuma), dokazuje i opus pred nama - intimna, osobna zbirka skladbi u kojoj umjetnik sve odgovore pokušava naći u sebi i koja staje uz bok najboljih Dedićevih ostvarenja.

Na zlu putu gotovo je jednosatna bujica ideja, asocijacija i snage, zbirka u kojoj sve pršti i koja preplavljuje. Istodobno, to je album koji se polako otvara, vrlo osobna slika svijeta što se slaže mozaički i koja životu prilazi s najrazličitijih strana. Univerzalna razmišljanja i fini detalji kojima obiluje taj unutarnji svijet ujedno su osobna filozofija i sveopći red sudbina, čitava galerija ljudskih stanja i odnosa.

Poznati arsenovski vrtuljak tema i ugođaja ovdje doseže vrhunac u čak osamnaest novih skladbi. Sažimanje iskustava (Odgojile su me gore), okusi doma kao metafora (Šta mi mater skuva), izravni i dirljivi izraz o utočištu duše (Pjesma o Gabi Novak), ugođajna nostalgija (Amigo), sudbine, životi i prolaznost (Vrijeme je rijeka bez obala), jednostavne sličice univerzalnoga značenja (Prokleta jaketa, Ekvilibristi) i, kao vrhunac, kondenzirani autoportret s osebujnom pozadinom (Negve) - sve se to gura i isprepleće u raskošnoj lepezi osjećaja, umotano u metafore, maske i duhovite sklopove, u staroj Arsenovoj igri skrivanja i iskrenosti prividne lakoće što slušatelja odvodi onoliko koliko uspije iščitati ili koliko to umjetnik želi.

I glazbeno Dedić majstorski parira tematskoj i tekstualnoj nadahnutosti. Kantautorska pjesma, melodija, mediteraneo, kabaret, lounge jazz, felinijevski soundtrack, pa čak i cirkuski valcer i marš savršeno se stapaju s interpretacijom i recitativom čineći često prepoznatljiv, ali potpuno nov doživljaj. Istovremeno raskošan i vrlo eklektičan, Dedić majstorski rabi sva raspoloženja, vraća se u vremenu, mijenja aktere, scenografiju, zvučnu kulisu, boje i širinu poteza.

Jedino što ovdje narušava sklad jest produkcija došenovske provenijencije koja prevladava dobrim dijelom albuma. Dedićev stil i jezik jednostavno ne podnose prečesto konfekcijske gitare (uz iznimku Igrecova rukopisa) i programirane bubnjeve (primjerene jedino u snažnu duetu s Dragom Mlinarcem, Žena koja ne zna što hoće). Stoga kao olakšanje djeluju klavirski i gudački pasaži te poneka nota saksofona, mandoline ili harmonike. Kad u posljednjoj skladbi, Što ostaje, sjajnom džezističkom otvorenom zaključku, slušatelj napokon čuje najprimjereniji format, može samo žaliti za tim kako je sve moglo savršeno zvučati. Na sreću, materijal pred nama, kvalitetom i snagom, daleko zasjenjuje taj nedostatak. Dedića, povratnika sa zla puta, ovdje zatječemo u vrhunskoj formi - jedinstvenu spoju nadahnuća i zrelosti koji će tek donijeti veliko.

Velimir Cindrić