Zarobljeni u prstenu

Zarobljeni u prstenu

Nedvojbeno je sjajna, metalna rekvizita otvorila nove mogućnosti savladavanja prostora, odnosno osjećaja leta, no s druge strane pokretna scenografija zarobila je plesače, nametnuvši okvire, pravila, preduga trajanja

Premijerno izvedena 9. svibnja (istodobno s programom Platforme mladih koreografa) plesna predstava Suzane Sliva Neka tajna veza ponovljena je 10. studenog 2004. u Tvornici. Ansambl apsolutnoga pokreta djeluje šest godina na hrvatskoj plesnoj sceni, na neki način izolirano od zajedničkih događanja, pod vrlo čvrstim vodstvom Suzane Sliva, koja je s grupom u tom razdoblju postavila tri svoje cjelovečernje koreografije, odnosno prema autoričinu izboru termina, plesna djela.

Prepoznatljivost Slivina rukopisa ogleda se u napetoj energiji i cirkuskom pristupu tjelesnom artizmu. Osim toga autorica uvijek ima razrađenu priču, poruku koju želi prenijeti maksimalnim angažmanom plesača. U slučaju predstave Neka tajna veza riječ je o višestruku značenju oblika kruga, odnosno prstena. Tema je vrlo zanimljivo objašnjena u programu predstave, u nizu emotivnih, društvenih i metafizičkih značenja, od zaštite kruga i moći povezivanja prstenom do sudbinskog kruga iz kojega nema izlaza. Slijedi je glazbeni kolaž, u izboru Aleksandra Mihalyja, koji, kombinirajući različitu tradicionalnu glazbu i obrade, unosi u predstavu čvrstu etnopotku.

PRIJETEĆA DOSLOVNOST

No, scenska realizacija priče o tajnim moćima kruga zavedena i povučena tehnikom i mogućnostima njišućih i kotrljajućih, prstenastih konstrukcija, sve većih i nametljivijih, ostala je prizemljena u ovdje i sada nepoetičnoga prostora Tvornice. Nedvojbeno je sjajna, metalna rekvizita otvorila nove mogućnosti savladavanja prostora, odnosno osjećaja leta, no s druge strane pokretna scenografija zarobila je plesače, nametnuvši okvire, pravila, preduga trajanja. Ono što je najgore u ovoj priči i na što teško pristajem, i što uostalom publici generalno odvlači pozornost i onemogućuje bilo kakav umjetnički doživljaj, visoka je rizičnost izvedbe. Mišićava su tijela u stalnu strahovitu grču i naporu da ih moćni valjak ne povuče pod sebe, što se prenosi kao kombinacija straha i agresivnosti. Doduše autorica u posljednja dva dijela predstave priča o sudbinskom krugu kojega se čovjek ne može osloboditi pa mu preostaje prihvaćanje sudbine i unutarnja žrtva, ali taj sudbinski krug pravi je kotač koji melje, a od plesača ipak ne bi trebalo tražiti takve žrtve? Možda ipak još postoji mogućnost uvjerljiva umjetničkog preoblikovanja ideje, umjesto prijeteće doslovnosti poruke?

Predstavu nose dvije vrlo snažne plesačice: Stela Sliva, klasičnoga baletnog obrazovanja pa se u njezinim sekvencama kombinira i tehnika špice, i Ivana Topolovac, s pozadinom suvremenoga plesa i gimnastike, vrlo snažnih ruku. One su u priči i suparnice, koje se između ostaloga, nadmeću i za pažnju muškog partnera, Emila Kuzminskog. Iako kontrasne u smislu vanjštine: crnka i plavuša, u kvaliteti pokreta, koja je uvijek i u svih (još Irena Grgurić, Karolina Barać, Emanuela Vardaj i Dinko Zec), kad nisu u stavu, pozi, brza, izravna i snažna. Nema razlike. I stoga i njihova sola, kao i grupni dijelovi, bez obzira na snagu i tehničke mogućnosti, ostaju preduga.

Iako po mnogočemu blisko, plesno djelo Neka tajna veza ostalo je daleko od suvremenoga poimanja cirkusa, koji, kao oblik novoga kazališta, već dulje vrijeme u svijetu doživljava preporod, i čije predstave plijene osmišljenom i poetiziranom vještinom. Naravno da iza svake lakoće scenskoga kretanja stoji jako mnogo sati vježbe i traženja. Ali vježbe, a ne dresure.

Maja Đurinović