Zanatski korektan ansambl

Zanatski korektan ansambl

Na brojnim mjestima predstava ulazi u područje praznoga hoda, označena jalovim okretanjem pozornice koji uvijek i nanovo otkriva seksualnu avanturu vojnika, liječnika i poručnikove žene, predstavljenu bez imalo invencije

Na daskama Satiričkoga kazališta Kerempuh postavljena je dramatizacija drugoga bestselera sveprisutnog Ante Tomića Ništa nas ne smije iznenaditi, koju supotpisuju dramaturg Dubravko Mihanović i redateljica Aida Bukvić. Iako se, temeljeno na žanrovsko-tematskim odrednicama romana i njegovim književno-estetskim dometima, horizont očekivanja ne prostire u neslućene daljine, inscenaciju najbolje karakterizira parafraza naslova sama romana preuzeta iz bogata opusa zvučnih militarističkih krilatica socijalizma: Ništa nas ne može iznenaditi.

MALI LJUDI

Skupina raznonarodnih vojnika, zatočena je u karauli zbog zapažena »grupiranja albanskih vojnika«, odnosno zbog poručnikova sifilisa koji u strogoj tajnosti liječi jedan od vojnika s liječničkom titulom. Poručnikovo nezadovoljstvo vlastitom pozicijom na hijerarhijskoj ljestvici u sustavu koji dosljedno iznevjeruje vlastite ideje i ideologiju te postaje sve nemoćniji u njegovu kozmetičkom pokrivanju, transponira se u agresiju i represiju, koja u konačnici dovodi do tragičnih posljedica.

Prostor karaule u zabiti i vrijeme umirućega socijalizma, indicirano budućim sukobima, Tomić udaljava od šireg, općeg konteksta, želeći se usredotočiti na pojedinačne sudbine malih ljudi, čiji je jedini interes biti negdje drugdje, s nekim drugim. No intencija izmiče provedbi, tako da ostajemo lišeni psihološki profiliranih, pa čak i tipološki jasno određenih likova koji bi u većoj mjeri motivirali (a samim time i sofisticirali) njihovo djelovanje. Priča se, u velikom dijelu, svodi na neinventivne muške lovačke vojničke priče i jadikovke, kroz koje se eksplicira vrijeme nemira, a humor se pokušava postići najgrubljim sredstvima. No pretendirajući na više i dublje, Tomić poseže za Parecelsusom, liječnikom misliocem iz 16. stoljeća i njegovim proročanskim riječima kako su sifilis, koji nemilice kosi najbolje muževe, i vrapci koji mrtvi padaju s grana neosporni vjesnici rata. Poručnik bi, slijedom preuzete simboličke slike, trebao utjeloviti najboljega muža, pa je prikazan kao žrtva političkoga bestjelesnog (!) sustava, u koji je vjerovao i izvan pragmatičnih motiva. Na kraju komada, jedan od dvojice Bosanaca, koji funkcioniraju kao stanovito otjelovljenje glasa i razuma puka, koji stojički podnosi sve što mu donosi život, zapaža kako vrapac pada sa stabla.

Aida Bukvić, čija je dramatizacija Tomićeva prvoga romana (koji čeka i filmska realizacija) nagrađena za najbolju na Marulićevim danima 2002, a predstava kao najbolja predstava u cjelini, prihvatila se, u ovom slučaju nezavidne, uloge redatelja. Drugo susretanje s predloškom po djelu istog autora, nažalost, donosi manje uspješan rezultat. Zahvaljujući režiji metodom neprimjetnog redatelja stvara se dojam da je tekst postavio sam sebe, inercijom postojećih dramskih situacija i odnosa među likovima. Na brojnim mjestima predstava ulazi u područje praznoga hoda, označena jalovim okretanjem pozornice koji uvijek i nanovo otkriva seksualnu avanturu vojnika, liječnika i poručnikove žene, predstavljenu bez imalo invencije (uvijek ih, naime, zatječemo u istoj pozi).

Ansambl predstave uspijeva ostati suvisao i zanatski korektan, a povremeno, u pojedinim kreacijama, ostvaruje i više od toga. Franjo Dijak u ulozi poručnika Imre Nađa i Hrvoje Kečkeš u ulozi vojnika Ljubomira Karanovića, zvanog Vrapče, uspijevaju stvoriti najslojevitije likove. Dvojica mladih glumaca, Živko Anočić i Amar Bukvić, uspješno ostvaruju stereotipno-karikaturalne likove Bosanaca, dok se Mario Mirković neuspješno nosi sa splitskim dijalektom svog vojnika zavodnika.

Glazba Branka Kostelnika dinamizira inače vrlo sporu i ritmički neujednačenu predstavu, izvrsno tonirajući i ambijent vojarne i atmosferu sredine osamdesetih, kada diktirani pjesmuljci više nisu mogli izdražati pred navalom kritički obojenih, revoltnih rokerskih zvukova. Scenografiju potpisuje Ivo Knezović, a kostimografiju Mirjana Zagorec. Apsurdno je zahtijevati postojanje isključivo elitističkog teatra (književnosti, filma), visoko umjetničkih dometa (ili barem pretenzija), koji se u konačnici pokazuje kao neisplativ ili pak svakom komercijalnom i konzumerskom projektu apriorno oduzeti mogućnost bilo kakva estetsko-umjetničkog ostvarenja. No valja se upitati tko u koje projekte i s kojom argumentacijom ulaže novac poreznih obveznika.

Ana Prolić