Zagađivač prostora

Zagađivač prostora

Zgrada Eurocentra tek je nešto bolje dizajnirana skladišna hala primjerenija periferiji no uskom gradskom centru. Nakon dovršetka objekta, ništa nas ne upućuju na činjenicu da je riječ o postavljanju novih standarda, a kamoli o vrhunskoj kvaliteti ili, ne daj bože, znamenitu arhitektonskom ostvarenju. Od svega toga nema ništa

Teza arhitekta Borisa Morsana, izrečena tijekom posljednjega dana Prvoga kongresa hrvatskih arhitekata, kako je u Hrvatskoj došlo do ekološkog zagađenja prostora lošom izgradnjom, gotovo da je među sudionicima prošla nezapaženo. No, riječ je o vrlo preciznoj definiciji stanja u prostoru, što dosad, kako se čini, nije bio kadar odrediti ni čuveni Savjet prostornog uređenja, kao svojevrsna svehrvatska inačica Komisije za lijepo. U tom kontekstu svaljivanje čitava problema ne samo nelegalne nego i loše izgradnje, o kojoj se ponajmanje govori, kako u javnosti, tako i u stručnim krugovima, isključivo na otok Vir ili pojedine slučajeve, čini se ciničnim izbjegavanjem hvatanja ukoštac sa stvarnim problemom, a to su mehanizmi koji su doveli do posve neodrživa stanja prostora. Dakle, riječ je o uzrocima, a ne posljedicama kao što je među inima i primjer otoka Vira. No, s druge strane gorka je istina, da, želi li itko danas izgraditi ili kupiti kuću na Viru, to može učiniti vrlo lako i jednostavno.

GOTOVO KOMIČNA NASTOJANJA

Dovoljno je samo upisati u internetski pretraživač adresu http://mitglied.lycos.de/otokvir/index.html, putem koje ćete moći poduzeti sve potrebne korake kako biste došli do žuđena krova nad glavom u neposrednoj blizini morske obale, od kupnje parcele, nacrta, grafičke 3D-simulacije, gradnje objekta do dobivanja svih potrebnih papira s potpisima i pečatima ovlaštenih geodeta te izvoda iz katastra s potpisom pomoćnika mjerodavnoga područnog katastarskog ureda. Riječju, vrlo jednostavno, toliko jednostavno da se sva nastojanja Savjeta prostornog uređenja doimlju komičnim. Dakle, koji su to mehanizmi - možda loša legislativa, inercija institucija, politika, tranzicija, investitori, projektanti, opće stanje društva ili nešto drugo? No, čini se da je svatko od nabrojenih aktera u određenom trenutku odigrao ili naprosto odstatirao svoju malu kazališnu ulogu, baš kao što se to od njih u tom trenu i očekivalo. Nažalost, u tom nizu uvijek strada posljednji, običan građanin koji u zadovoljavanju svoga egzistencijalnog prava krova nad glavom redovito najlošije prolazi.

Jedan od problema koji nadilazi lokalne okvire, s kojim se sve više susrećemo, globalna je karaktera. Govoreći o globalnim procesima politička ekonomistica Saskia Sassen u članku naslovljenu: Razumijevanje grada u globalnom digitalnom dobu ističe kako »ključni koncepti dominantnih razmatranja globalnoga gospodarstva - globalizacije, gospodarstva informacija i telematike - redom govore u prilog činjenici da prostor nije bitan ». Svi oni prema njoj upućuju »na to da je ovakva vrsta mjesta kakvu danas predstavljaju najvažniji gradovi vjerojatno zastarjela s gospodarskoga gledišta«. Problem će doći do izražaja u svojim specifičnim manifestacijama, kako u zemljama razvijena gospodarstva, tako i u svojim inačicama u zemljama tranzicije. Dakle, u zemljama koje su se našle u procesu, odnosno zrakopraznom prostoru prelaska iz socijalističkoga sustava u kapitalistički, čija je temeljna karakteristika prvobitna akumulacija kapitala, odnosno pojava divljega kapitalizma koji ne poznaje pravila igre i kojem je osnovni interes maksimalno iskorištavanje prostora. Riječju, javni interes postaje nebitan - u prvi plan dolazi isključivo dobit, odnosno interes multikompanija.

IZNEVJERENA OČEKIVANJA

Vrlo dobar primjer takva odnosa prema prostoru nova je poslovna zgrada Eurocentar u zagrebačkoj Miramarskoj ulici arhitekta Nenada Baha. Investitor gradnje austrijska je tvrtka Immorent, inače podružnica Erste banke. Riječ je o tvrtki koja se bavi leasingom i financiranjem vlastitih projekata gradnje nekretnina, najvećim dijelom poslovnih prostora, trgovina, objekata za obrt te stambenih i javnih zgrada. Smještena na jednoj od najatraktivnijih gradskih lokacija, neposredno uz jedno od remek-djela hrvatskoga kasnog modernizma, Gradsku vijećnicu arhitekta Kazimira Ostrogovića (1956), poslovna zgrada Eurocentar isključivo je namijenjena stjecanju dobiti. No, u tome ne bi bio problem da nije riječ o lošoj arhitekturi, arhitekturi kojoj, riječju, nije mjesto na jednoj od najatraktivnijih gradskih lokacija. Iako zvučno najavljivana kao poslovna zgrada koja postavlja nove standarde vrhunske kvalitete te koja će naposljetku postati ni više ni manje nego »znamenito arhitektonsko ostvarenje«, zgrada Eurocentra tek je nešto bolje dizajnirana skladišna hala primjerenija periferiji no uskom gradskom centru. Nakon dovršetka objekta, čija je izgradnja započela tijekom rujna 2003, ništa nas ne upućuje na činjenicu da je riječ o postavljanju novih standarda, a kamoli o vrhunskoj kvaliteti ili ne daj bože znamenitu arhitektonskom ostvarenju. Naprosto, od svega toga nema ništa. Prostorno, to ostvarenje više je nalik odbačenoj kutiji koja se eto igrom slučaja našla na zatečenu mjestu, a ne pomnim urbanističkim planiranjem kakvo zahtijeva atraktivna lokacija sa snažnim povijesnim referencijama prema tradiciji moderne hrvatske arhitekture. Riječ je o vrlo nemaštovitu i do banalnosti pojednostavnjenu objektu koji čine dvije podzemne etaže, prizemlje i šest nadzemnih etaža. Nosivu konstrukciju zgrade čini jednostavan armiranobetonski skelet sa stupovima i pločama čije pročelje od prvoga do petog kata čini ostakljena aluminijska konstrukcija. Skroman pokušaj razbijanja monotonije pročelja postavljanje je poprilično nemaštovitih brisolea na zapadno i južno pročelje čije naglašene horizontale kroz sve etaže na glavnom pročelju presijeca vertikala reklamnog natpisa Eurocentar. Prizemlje objekta riješeno je poput otvorena trijema s nosivim armiranobetonskim stupovima. Posljednja, šesta etaža nalik je golemoj hali sa stupovima koji nose pomalo nezgrapnu i tešku krovnu ploču, čime je nažalost izbjegnut dojam lake lebdeće konstrukcije kakvu primjerice viđamo na sličnim ostvarenjima tijekom kasne moderne.

KORAK KA PERIFERIJI

U presjeku objekta gotovo da se niti nema išta analizirati, naprosto se ne događa ama baš ništa zanimljivo osim jednolična nizanja etaže za etažom. Ništa nemaštovitiji nisu niti tlocrti. U dvije podzemne etaže nižu se garaže u koje se ulazi rampom s pristupnoga platoa objekta. U vrlo jednostavno organiziranu prizemlju nalazi se nekoliko ulaza u objekt s prijemnim prostorom. Ostale etaže, osim posljednje, šeste, namijenjene su isključivo uredskim potrebama. Od kata do kata jednolično se nižu uredski boksovi. Jedine promjene u jednoličnu ritmu nizanja vidljivije su u zapadnom djelu objekta, no uglavnom je riječ o nemaštovitu pomicanju pregradnih zidova za koji metar lijevo ili desno. Središnji prostor objekta zauzimaju vertikalne komunikacije sa stubištima i dizalima. Oko njega adiraju se sanitarni čvorovi, i to je naprosto sve. Iskorištenost je prostora maksimalna. Svaka je individualnost potisnuta i podređena samo jednoj svrsi - stjecanju dobiti.

Ako bismo nedavno dovršenu poslovnu zgradu Croatia osiguranja arhitekta Velimira Neidhardta mogli označiti kao korak naprijed za domaću arhitekturu, poslovnu zgradu Eurocentra možemo označiti ne kao korak unatrag, nego kao korak ka periferiji, koja se ionako prebrzo počela približavati gradskome središtu. Dakako, na kraju se nameće pitanje - ima li razlike između nakaradne apartmanizacije jadranske obale, primjera radi izgradnje otoka Vira, i poslovne zgrade zagrebačkoga Eurocentra. Odgovor je jasan. Nema! Oba vode ekološkom zagađenju prostora.

Krešimir Galović