Za tijelo i dušu

Za tijelo i dušu

Na svoj, prepoznatljiv, režijski samozatajan i skroman način Chloupek nas je uveo u svijet koji vapi za čistoćom, za suncem, zdravljem, za dobrim zalogajem...

Chloupekov rukopis možda je najčitljiviji u filmu Blago kući gdje se žena uči (1936), koji, uvjetno rečeno, također pripada onom dijelu Chloupekova opusa koji čine dramski filmovi. Pomalo samoobrambeno kažem: uvjetno rečeno. A kažem to stoga što je dramaturška izlika u filmu Blago kući gdje se žena uči toliko naravna da i sama postaje dokument. I radnja i dramska situacija posve su dokumentaristični, sve je do te mjere u službi dokumentarnoga da se film vrlo vjerojatno može i, ne samo uvjetno rečeno, držati pravim, rasnim, čistim dokumentarcem.

O DOMAĆINSKIM TEČAJEVIMA

Promotrimo to malo pobliže. Film Blago kući gdje se žena uči podnaslovljen je: »film o domaćinskim tečajevima«. Nakon špice, pa natpisa »Selo hrani cijeli svijet a sebe najgore« i jednog neutralnog totala smještajnoga sadržaja pojavljuje se još jedan natpis (međunaslov): »Jer seoska hrana je obično jednostavno i loše pripremljena«. E pa da vidimo je li tome tako!

Živa slika: pun kadar jedne zdjele na stolu, iznad koje ostaje tek mjesta za listić kalendara. U zdjeli je hrana, a u kadar upadaju pa ispadaju ruke koje drže žlice, jede se dakle... Sugestija je više nego očita: svi jedu iz iste zdjele. Zatamnjenje, pa isti kadar, samo je sada u zdjeli druga hrana. Ponovno zatamnjenje, ponovno isti kadar: u zdjeli je ono prvo jelo, pa nakon istog postupka - drugo, već viđeno. Opet prvo, pa opet drugo... I rekao bi čovjek da se zapravo i ništa ne događa kad se u gornjem dijelu kadra ne bi mijenjali oni listići kalendara... Jede se dakle stalno jedno te isto i kao da je pozvan novi međunaslov: »Da ima znanja, može se iz iste hrane pripremiti bezbroj jela«. I zaista: eto ti u živoj slici onog istog kadra, samo je sada u zdjeli novo jelo, pa neko treće, četvrto, opet novo... Veze između kadrova nisu više onako monotone: zatamnjenje, pa već viđeno jelo... Ima sada tu i rezova, jedno jelo izgura prethodno, u kadar se polaže zdjela s novim jelom, u kadar upadne ruka domaćice koja škropi jelo nekom, vjerojatno, masnoćom... Itd. Itd. I još nešto: u ovom novom nizu kadrova nema šetnji žlica, ne jede se dakle iz iste zdjele...

Sve je pripremljeno za međunaslov: »Zato drže naše sestre domaćinske tečajeve na selu«. Pa vidimo jedan kadar tečaja: švenk od brižno komponirane sestre koja nešto objašnjava i gestikulira, a jedna od slušateljica iz prvog reda potvrdno klima glavom, za sestrinim pogledom preko još nekoliko slušateljica do finalne pozicije u kojoj mali prozorčić u drugom planu odaje da je nedvojbeno riječ o škrtom seoskom interijeru.

EVO SESTRE U SELO

Jer... »Na pismeni poziv - evo sestre u selo...«

Živa slika to potvrđuje: total seoskoga krajolika kroz koji napreduju natovarena seoska kola s konjem, kočijašem i sestrom... Jedan bliži kadar kola u vožnji (kočijaš i sestra u razgovoru), a na kraju trećega već se kola zaustavljaju, pristupaju im do tada na zid jedne kuće naslonjene seljanke i...

»Dobro došla, sestro!«

Znatno uži plan kola od prethodnoga kadra: seljanke prihvaćaju sestrin kovčeg, ona ustaje sa svog mjesta...

»Bolje vas našla!«

Još uže: sestra silazi s kola, rukuje se s jednom, pa drugom, trećom seljankom...

Uvod filma završen je. Slijedi sam tečaj: od istovara i otvaranja sanduka s posuđem, raznim potrepštinama i stvarima koje je donijela sestra, preko priprema prostorija u kojima će se održavati tečaj i kuhanje (bijeljenje zidova, temeljito pranje...) pa do demonstracije pripremanja raznih jela i svega onoga što je nužno da se hranimo dobro, zdravo i raznovrsno. Ne nedostaje tu ni duhovitih rješenja, primjerice: nakon međunaslova »Najprije treba pobijeliti kuhinju...« u živom, eksterijernom kadru vidjet ćemo kako seljaku koji radi neki muški posao pristupaju dvije žene, prekidaju ga u tom poslu, on ljutito odmahuje...

»Tko hoće bolje jesti, nek pomogne!«

Vuku ga, on odlaže alat, navlače mu pregaču, on prihvaća kantu s kredom. Zatamnjenje.

U novom kadru on već bijeli... (»Srce moje, hajde radi - pa si tako ručak sladi«)... na lojtrama je, žena u forplanu tek pridržava kantu...

PAŽLJIVO KADRIRANJE

Karakterističnija su, međutim, od svih pripovjedačkih, nešto drukčija rješenja, ona u kojima dominira sestra sa svojim uputama i demonstracijom potrebnosti primjene tih uputa. U kadrovima takvih miniscena sestra je kompozicijski istaknuta. Recimo, ako je u kadru profilno komponirana, sve će druge žene gledati u nju. Ako je u drugom planu, rakurs će biti jedva zamjetno gornji, da bi ona, za razliku od slušateljica okrenuta licem prema kameri, bila vidljivija. Kad je pak tek narezana u forplanu, sve ostale netremice bulje u nju, upijaju svaku njezinu riječ... Nerijetko je istaknuta i svjetlom, a o uvijek besprijekorno čistoj uniformi da i ne govorimo... Krupni planovi nisu česti i možda se ta činjenica čini u neskladu s opisanim kompozicijama, jer - kad su već one tako brižno birane, zašto ih ne potkrijepiti i krupnim planovima? No krupni je plan vrlo često najizravnije režiserovo upletanje u neku situaciju, a Chloupek je dokumentarist. I to što nema u filmu krupnih planova potvrđuje ga kao dokumentarista. Spomenute kompozicije ne doimlju se kao tražene, jer je u pretpostavci podučavanja: onaj (ili ona) koji podučava i oni (one) koji slušaju... Sestra dakle i ne glumi, prirodno je da objašnjava, da pokazuje, da je istaknutija, da, ako hoćete, i glumi, sve je to u naravnoj poziciji podučavatelja. U istoj je funkciji i nekako pokroviteljska didaktičnost uputa, čak i blaga grafička stilizacija slova u međunaslovima... Sve je tako poučno, tako naivno, tako jednostavno.

STIHOKLEPSTVO MEĐUNASLOVA

»Prva zapovijed domaćinstva: neka su ruke uvijek oprane!«

Živi kadar: lovor, sapun, ruke se peru. Kratko, efikasno, razgovijetno. Jedan kadar.

»Ruke nečiste - bolesti česte. Zato radije do bunara nego do apotekara«.

Nešto kasnije u filmu poigrat će se Chloupek, fino i diskretno samoironično, tim već usvojenim znanjem. Jelo je, naime, pripravljeno, stol postavljen i...

»A sada k objedu. Što ste zaboravile?«

Na čelu velikoga stola sestra, s jedne i druge strane polaznice tečaja... Da, da, treba se pomoliti... Mole. Ali...

»Što ste još zaboravile?«

U nekoliko kadrova: ustaju od stola, pristupaju poznatom nam već lavoru, peru ruke. Itd. Itd. Naiva i u slici i u tekstu. Potvrđuje to i stihoklepstvo međunaslova, u stilu natpisa s izvezenih krpa na kuhinjskim zidovima:

»Ako hoćeš biti zdrav,

Onda ti je mudrost cijela:

Budi vazda čistog tijela,

Peri ruke prije jela!«

Premda mi u citiranom tekstu nedostaje i ono »ispražnjenje tijela«, zar vas sve neodoljive ne podsjeća na »Kuharice, manje zbori da ti ručak ne zagori!«? I, vjerujem, nije slučajno ta asocijacija, već je namjerno izazvana. Uostalom, jedan od slogana koji uz crteže visi na zidu domaćinske predavaonice jako podsjeća na krpu: »Red u hrani zdravlje brani«. Pozivanjem na primitivnost krpa pomaže dojmu o vjerodostojnosti filma, o opstojnosti i uvjerljivosti života sredine koju prikazuje. Pomoći će tomu i mnoge male istine u slici, ona vrst svjedočenja koja se posebice ne naglašava, koja se čini samorazumljivom, ali se onda uvlači pod kožu gledatelju i naprosto - vjerujemo filmu, vjerujemo u istinitost ostvarenoga svijeta. Sestra, primjerice, nije donijela na tečaj novo sjajno posuđe, iz dućana, nego ono (ima tu i utučenih rajngli) kojim se stalno koristi, putujući po selima od tečaja do tečaja... Kad mi je na taj detalj skrenuo pozornost jedan poznavatelj Chloupekovih filmova, sjetio sam se i anegdote o Peri Lovriću, jednom od naših legendarnih rekvizitera, koji je, kad režiser nije bio zadovoljan kahlicom iz dućana, otišao u prvu kuću i od stana do stana zvonio na vrata i nudio: »Molim vas, ja bih vama rado dao jednu novu kahlicu ako biste vi meni u zamjenu mogli dati jednu koju je nagrizao zub vremena.«

Da, da, zub vremena htjeli bi postići i režiseri igranih filmova, a kamoli da o njemu ne posvjedoči jedan dokumentarist! Na svoj, prepoznatljiv, režijski samozatajan i skroman način Chloupek nas je uveo u svijet koji vapi za čistoćom, za suncem, zdravljem, za dobrim zalogajem... Zapravo je to strašan i stravičan svijet. Zar je malo umijeće posvjedočiti o toj monstruoznosti, a da sve bude pitko umotano u niz praktičnih savjeta tipa: ne govori punim ustima, ne stavljaj posuđe na pod, tanjure peri u dvije vode, čaše peri zasebno, briši ih posebnom krpom itd. Sve mi to čitamo i gledamo blagonaklono, superiorno, sa smiješkom, gledamo jednu stvarnost čije možda i aktualnosti trajno nismo svjesni. »Sada knjigu u ruke« - glasi jedan od sestrinih savjeta - »Uz tijelo ne smije ni duša gladovati.« Trajući tiho u drugom planu, prividno tek kao argument podsmješljivom međunaslovu, zaživjet će mnoga istina tmurnom i vremenu i našem prostoru. A sve nam se čini tako naivnim, filmski tako primitivnim, sirovim, hloupekovski pojednostavnjenim: živi kadar razgovor s međunaslovom. Ili obratno. Živi kadar objašnjava ili pak ispravlja međunaslov. Međunaslov pak potvrdi ili dozove potvrdu živih kadrova. Jednostavno da jednostavnije ne može biti. A teško. Znalački i rijetko dosljedno.

Zoran Tadić