Vasiljev i dalje samo svoj

Vasiljev i dalje samo svoj

Moskva Nakon višegodišnjega rada na novoj produkciji Anatolij Vasiljev odlučio je predstaviti novu premijeru, Dvadeset treće pjevanje. Patroklov pogreb. Igre, nastalu po Homerovoj Ilijadi, odnosno njezinu spomenutom 23. pjevanju. Predstava je nastala u produkciji škole dramske umjetnosti koju vodi Vasiljev i koja odnedavno ima jednu od najmodernijih kazališnih zgrada u Europi, u kojoj je potpuno eliminirana scena-kutija. Ilijada, odnosno njezin dio, interpretirana je potpuno izvorno pa je kritika priznala potpunu fascinaciju trosatnom produkcijom, ali ne i njezino potpuno razumijevanje. U svakom slučaju očito je da je Vasiljev i dalje u Moskvi kazališni bog kojem se slijepo vjeruje. Sva u pokretu, oslonjena na borilačke vještine Japana i zborno pjevanje u pravoslavnoj liturgiji, ta je interpretacija Ilijade zaista posebno kazališno djelo, koje se uopće ne oslanja na suvremene trendove ili estetike, nego govori o novim interesima staroga majstora. Koji i dalje ostaje vjeran isključivo sebi!

Drijemež koji ne uspavljuje

London Kevin Elyot, autor slavljene drame Mouth to Mouth oglasio se novim tekstom, praizvedenim u londonskom Royal Courtu. U drami Forty Winks (doslovno Četrdeset treptaja, u slobodnom prijevodu najtočnije bi termin bilo prevesti kao Drijemež) Elyot govori o povratku Dona, glavnoga lika, u situaciju koju je napustio prije četrnaest godina. No, prošlost nije zaboravljen teren, djevojka koja ga je tada ostavila sad je udana i majka je četrnaestogodišnje djevojčice. Don ulazi u obitelj, a njegova fiksacija prema bivšoj djevojci prebacuje se na kćerku, što uzrokuje kaos u dotad normalnoj građanskog obitelji. Kritike su predstavu u režiji Katie Mitchell odreda nahvalile, od teksta kojemu pripisuju genijalnu strukturu, emotivnosti i uznemirenosti koju izaziva pa do same režije, samozatajne, ali moćne. Očito, Kevin Elyot definitivno se nametnuo kao veliko ime britanske dramatike.

Šestosatni Karamazovi u Drami

Ljubljana Ako je suditi po kritičkim osvrtima, Slovenija je dobila još jednu važnu predstavu, Braću Karamazove u režiji Mile Koruna u Drami ljubljanskog Slovenskog narodnog gledališča. Šestosatna predstava za temeljno pitanje postavlja jednu od dilema junaka iz romana: Ima li Boga? Produkciju je kritika nazvala zahtjevnim i dugim putom svojevrsna Korunova bogotraženja, a ogoljena od bilo kakve spektakularnosti ona se posvećuje riječi, pa je glavno obilježje režije - nevidljivost. Kompleksni scenski san koji je rasprava o smislu, ljubavi i besmrtnosti iznimno je ostvarenje, novi uspjeh iznimnoga glumačkoga ansambla ljubljanske Drame, pišu slovenski mediji. Oduševljenje je potpuno, Karamazovi su nova pobjeda slovenske kazališne realnosti, a Korun i Drama ponovno su se potvrdili kao njezini u posljednjim sezonama najvitalniji članovi.

Ide li Marilyn na Broadway?

Chicago I mjesec dana nakon premijere u čikaškom kazalištu Goodman novi komad Arthura Millera Finishing the Picture ne prestaje izazivati kontroverze. Premda su kritike bile, blago rečeno, podijeljene (a svi se slažu da tekst sigurno ne pripada u kvalitetnije Millerove drame), komad je u publike doživio veliki uspjeh. Razlog je dakako u tome što su u komadu svi prepoznali autobiografsku ispovijed o ljubavi i braku Millera i Marilyn Monroe, odnosno kraju njihove veze. Premda su u komadu koji se bavi snimanjem filma i zvijezdom »čije su zvjezdane kvalitete sabrane u njezinoj stražnjici« prepoznatljivi posljednji dani velike ljubavi, jedini koji u njoj ništa autobiografskog ne vidi - sam je Miller! Zbog velika interesa produkcija će igrati dulje nego je planirano, do sredine prosinca, ali njezina dalja sudbina još se ne zna. Naime, ideja producenta da predstavu prebaci na Broadway poljuljana je lošim kritikama, posebno onom u New York Timesu. A loša kritika na Broadwayu znači i propast predstave i bankrot producenta. Odluka o daljem životu predstave i dalje se čeka.

Jasen Boko