Uzvišena ljepota

Uzvišena ljepota

Arthaus nam nudi jedan od najljepših DVD-a, Mozartovu opera seria La Clemenza di Tito, u nas poznatu kao Titus, K. 621, nastalu u godini skladateljeve smrti. Kako je ova snimka iz 1991, sva je prilika da ju je Festival u Glyndebourneu postavio na scenu s tim povodom. Za tu prigodu Stephen Oliver skladao je nove secco recitative. Iako je djelo prigodno - namijenjeno krunidbi Leopolda Drugoga za češkog kralja u Pragu - teško mu je naći premca u uzvišenoj ljepoti glazbe. A ova izvedba potpuno dočarava tu uzvišenu ljepotu u svojoj glazbenoj i scenskoj komponenti.

Sve je u njoj čistih linija u stilu klasične ljepote. Glazbena je izvedba maksimalno kultivirana, dramatski trenuci nikada prenaglašeni, ali dovoljno jasni, plastični i učinkoviti, scena sa škrtim naznakama, dijelovima mozaika, bijelim stubištem, veličanstvena u djelovanju. Nema ničega suvišnog, scenografija se iz prizora u prizor brzo i lako mijenja, sklad boja slijedi glazbu, kostimi su laki i elegantni. Scenom i kostimima prevladavaju crna, zagasito crvena i bijela boja, vizualne koordinate vrlo su jednostavne. Svi su odjeveni u haljine, Titus u bijeloj rimskoj tuniki, tzv. uloge u hlačama Sextus i Anije imaju oklop do struka, a Vitelija i Servilija večernju odjeću sivkastih preljeva. Neki su prizori poput sjajnih finala prvoga i drugoga čina posebno efektno riješeni.

Rim cara Tita Flavija Vespazijana (39-81), poznata po blagosti i skrbi za narodno blagostanje što ih je pokazao u svojoj kratkoj dvogodišnjoj vladavini, kojemu su zahvalni Rimljani podigli slavoluk i proglasili ga amor et deliciae generis humani (ljubav i radost ljudskoga roda) u genijalnoj Mozartovoj glazbi i elegantnoj neoklasicističkoj režiji Nicholasa Hytnera prirodno se povezuje s našim vremenom.

Uzvišenost se ogleda u pjevu, mimici i pokretima solista i zbora. Ističu se Diana Montague u ulozi Sextusa plemenite ljepote lica i fina pjevanja dugih linija i zahtjevnih koloraturnih pasaža, te Philip Langridge kao Titus u cjelovitosti glazbenog i scenskog izraza, u kojemu je sadržan i poseban patos. Ashley Putnam s uspjehom se nosi s vratolomno teškom ulogom Vitelije, corpus movens ove inače podosta statične, ali snažne opere. Profinjenim pjevom ističu se i Martine Mahé kao Anije, Elzbieta Szmytka kao Servilija i Peter Rose u ulozi Publija. Mali udio zbora scenski je vrlo dojmljiv, a glazbeno primjeren stilu i karakteru opere. Takav je i orkestar, a takvo je i suvereno dirigentsko vodstvo Andrewa Davisa. Ako bismo čemu prigovorili, bilo bi to mjestimice nerazgovijetnoj Vitelijinoj dikciji. Teško je naći izvedbu koja bi u tolikoj mjeri bila sukladna karakteru glazbe kao što je ova. Vrijedi je poslušati i pogledati.

Marija Barbieri