Uvjerljivo robijanje

Uvjerljivo robijanje

Sjajni američki glumac Steve Buscemi dobro se snalazi i iza kamere. Nakon odlična cjelovečernjega prvenca Bar za lijenčine (Trees Lounge, 1996) režirao je nekoliko epizoda televizijskih serija, bavio se promidžbenim spotovima, a uspio je završiti i svoj drugi film Zakon zatvora (2000). Doduše, između lokalnih kvartovskih propalica (Bar za lijenčine) i okorjelih robijaša postoji znatna razlika, ali za snimanje filma presudno je bilo Buscemijevo oduševljenje pričom Edwarda Bunkera (pojavljuje se u epizodnoj ulozi), pisca i bivšega zatvorenika s kojim se upoznao tijekom snimanja Tarantinova prvoga filma Reservoir Dogs.

MINIMALISTIČKI STIL

Buscemijevo se djelo bavi odnosom između zatvorskoga veterana Earla (Willem Dafoe) i mladoga osuđenika Rona (Edward Furlong), koji je u zatvor dospio zbog posjedovanja, poveće količine marihuane, a strahujući da bi mogao postati žrtvom silovanja, prisiljen je potražiti zaštitu Earlove bande. Među njima ubrzo se razvija nesvakidašnje povjerenje, koje najzad rezultira planiranjem zajedničkoga bijega iz zatvora. Zakon zatvora (kao i Bar za lijenčine) pokazuje da je Buscemi inteligentan redatelj s razvijenim osjećajem za filmski medij. Nije sklon razmahivanju pretencioznim potezima koji nemaju realno opravdanje, osim naglašavanja artističkih potencijala autora. Njegov minimalistički izlagački stil, oslobođen pretjerivanja i suvišnih vizualnih ekstravagancija, potpuno je prilagođen nastupima vrsnih glumaca. Buscemi je karijeru započeo kao glumac i u toj je djelatnosti najjači još i danas (u ovom filmu ima manju ulogu zatvorskoga djelatnika), pa je potpuno legitimno što redateljskom poslu prilazi iz glumačke perspektive. Kreirajući glavne likove, on raspravlja s glumcima i uzima u obzir njihove mogućnosti, dodjeljuje im uloge koje mogu izvesti najboljim načinom. Zahvaljujući takvu pristupu uspijeva izbjeći glumački manirizam, izvještačene i likovima neprirođene poteze.

U njegovu filmu vrlo je bitna i autentičnost ambijenta. Osim što se koscenarist Bunker tijekom dugogodišnje robije detaljno upoznao sa zatvorskim ambijentom, a jednu od glavnih uloga igra bivši robijaš ogrubjela izgleda Danny Trejo (Desperado, Vrućina), Buscemi je angažirao i brojne prave zatvorenike kao statiste. Očito ih nije bilo teško uvući u uloge robijaša, jer ne moraju glumiti ono što im se ionako događa u životu, a pritom su ispravljali i nelogičnosti do kojih je dolazilo tijekom snimanja. Također je inteligentno Buscemijevo izbjegavanje kritičkog osvrta na američki pravosudni sustav - iako je dvojbena opravdanost zatvorske kazne mladoga Rona koji je zaglibio zbog posjedovanja lake droge - jer se usredotočenjem na emocionalni život i međusobni odnos zatvorenika pospješuje narativna povezanost cjeline. Pritom ne možemo tvrditi da je Zakon zatvora izveden bez ijednoga nedostatka, cjepidlačenjem bi se mogla izvući pokoja narativna slabost ili trunka suvišne sentimentalnosti, ali vrijedna je štovanja Buscemijeva vještina u sklapanju nepretenciozne priče koja odiše izlagačkom lakoćom i životnošću. Uostalom, ima previše filmova zatvorske tematike koji iznimno iritiraju pretencioznim pristupom i prema kojima je ovo djelce pravi melem na ranu. Dovoljno je podsjetiti se novije hrvatske filmske produkcije i Aćimovićeve drame Je li jasno, prijatelju?

Elvis Lenić