Tradicionalno, s pomakom

Tradicionalno, s pomakom

Uz dominantne fotografije međuljudskih odnosa i privatnosti, druga podtema izložbe mogla bi biti vrijeme, i to ono ljudsko. Tako su na velikom broju fotografija Salona protagonisti djeca koja pokreću i neke druge teme, poput patnje, prijateljstva, osamljenosti, ili starci, čija je starost viđena kao ljepota staroga hrasta

Pojava salona početkom stoljeća vezana je uz pojavu fotografskih klubova amatera, koji su bili protuteža fotografima zanatlijama kojima je primarna bila izrada naručene obiteljske slike, i zapravo su predstavljali umjetničku fotografiju. Na međunarodnim salonima u Beču, Londonu, New Yorku i u Zagrebu moglo se pogledati što se radi u tada malenu fotografskom svijetu. Danas, s pojavom svedostupnosti informacija, omasovljenjem medija fotografije, za salone je možda postala preambiciozna zadaća prikaza presjeka fotografskoga stvaranja u svijetu, kao što je i upoznavanje sa stvaralaštvom vani zbog dostupnosti i brzine komunikacije izgubilo prvobitno značenje. Salone su zamijenile tematske izložbe.

MOTIVI LJUDI I ŽIVOTINJA

Utoliko 30. Zagreb salon privlači kontekst tumačenja koji bi se zvao slavljenje tradicije i koji priziva i sjećanje na poznatu zagrebačku školu tridesetih godina, razmahivanje Salona 1962, kada se počeo pokazivati i po drugim gradovima Hrvatske uz istodobno jačanje značaja fotoklubova u nekadašnjem sustavu koji je poput svih socijalističkih sustava podržavao amaterizam. Zbog toga možda i ne treba odveć kritički gledati na pokušaje 30. Zagreb salona da 486 fotografija 322 autora iz pedeset zemalja ipak nekako tematski grupira. Postoji tako dvorana fotografija utrka (utrka invalidskih kolica, dječaka s romobilom, konja, saonica sa psima), dvorana crno-bijelih fotografija (među kojima su i one Marije Braut), dvorana fotografija s motivima ljudi i životinja (djevojčica koja juri guske, dječak i konj, dječak i pile...), dvorana nagrađene fotografije.

Iako je od početaka Salona i prve međunarodne izložbe 1910. prošlo mnogo vremena prevladava klasičan stilski pristup i tradicionalan sadržaj. Najčešće su intimne dnevničke fotografije, life-fotografije, nižu se zatim neki drugačiji portreti, neki drukčiji aktovi (Luka Mjeda), fotografije koje uz blagi humor bilježe egzotičnu kulturnu različitost koja u globaliziranom svijetu postaje dragocjenom i pogodnom za fotografiranje (Sergiu Gumenuuk, The family, Ukraina, Saka Sumen, Ritual, Indija, Ernst Wachter, Kopftucher, Austrija), nekolicina fotografija koje s dozom ironije komentiraju društvene odnose. Uz dominantne fotografije međuljudskih odnosa i privatnosti, druga podtema izložbe mogla bi biti vrijeme, i to ono ljudsko. Tako su na velikom broju fotografija Salona protagonisti djeca koja pokreću i neke druge teme, poput patnje, prijateljstva, osamljenosti, ili starci, čija je starost viđena kao ljepota staroga hrasta, gdje bore odgovaraju godovima, vremenu i svojevrsnoj plemenitosti. (Drugo mnogo banalnije objašnjenje bilo bi da su djeca i starci jednostavno najzahvalniji fotografski motivi.)

NAGRAĐENI RADOVI

Tako dvije glavne nagrade Grand Prix Fotokluba Zagreb i Zlatna medalja FIAP-a, imaju djecu kao motive, prva zarobljena, druga uspavana dječaka (Asis Sanual, Captive, Mukherjee Jouudeep, Peacful Co-existence, iz Indije) kao što je dijete i na fotografiji koja je dobila brončanu plaketu Fotokluba (Valerie Volontir, The first mushrooms, iz Moldavije) i onoj koja je dobila brončanu medalju FIAP-a za kolekciju (Ibrahim Iqbal, Hospital, iz Bangladeša). Starost je prikazana na fotografiji Linh Le Hong iz Vijetnama, koja je dobila Srebrnu medalju FIAP-a za kolekciju, i u motivu ruku Colette Freres Colette, Les mains, La vie, iz Belgije koja je dobila počasnu vrpcu FIAP-a. Socijalnu angažiranost na fotografiji Saše Kralja, nagradio je Muzej za umjetnost i obrt, dok je zagrebačkost, bajkoviti, mekani Zagreb gledan kroz Kamenita vrata kamerom Gorana Mehkeka, nagrađena trofejom grada Zagreba.

Sajamski duh koji s raznovrsnošću autora i pristupa neizbježno obilježuje manifestaciju poput Salona pokušao se obuzdati spomenutim tematskim razvrstavanjem. Tradicionalno i prošlo ostaje poput etera u svim dvoranama, a ponekad se čini da se na nekim fotografijama osjeti, poput načina fotografskoga viđenja, materijaliziran dah Toše Dabca (kao na Fog walker Bojana Bonifačića).

Osim u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, u kojem je izloženo 160 fotografija, izložba je proširena i na galerije u Bjelovaru, Kukljici, Osijeku, Šibeniku i Varaždinu.

Dina Ivan