Šutnja pod zlatnim suncem

PROZAC: MARIO SURJAK

Šutnja pod zlatnim suncem

Virtualno zlatno sunce okruženo crveno-narančastom aureolom lijeno se spuštalo iza naslikane planine. Naizgled nasumce razbacani kosturi davno izumrlih stvorova pojavljivali su se iza svakog ugla. U srušeno, trulo, šuplje drveće ulazio je vjetar iz ventilatora proizvodeći nesuvisle tonove. Negdje iz daljine čulo se:

- NJAAAK! NJAAAK! NJAAAK!

Njakanje se miješalo s drvenom glazbom i sve je postajalo smislenije.

Pogledao sam u prividno nebo. Crnilo se od leteće gamadi. Rode maskirane u pterodaktile prilagodile su se magarećim glasnicama; letjele su kao golemi šišmiši, naslijepo se sudarale u zraku i padale po meni. Izvodile su točku pterodaktilografije; tipkale su ritmički kao profesionalne tajnice:

- TKTK TKTK TKTK TKTK...!

U meni je kucalo srce i otkucavao digitalni ručni sat, tihim piskom upozorio me da je Vrijeme za... loš film.

Izašao sam iz paleontološkoga muzeja suvremene umjetnosti. Žmirkao sam, prilagođavajući se iznenadnoj svjetlosti uz napadaj vreline; 40°C u hladu.

Ljudi su hodali po užarenim pločnicima postupno se taleći - kao čokolada za kuhanje na bakinu štednjaku. Otvorio sam veliki, starinski, crni kišobran sa zašiljenom, željeznom špicom. Arheološki primjerak predstavljao mi je suncobran, jer su nam meteorolozi savjetovali da se ne izlažemo suncu. Naime, mnogo ljudi umire od vrućine - prava kiša nije pala tri mjeseca, požari haraju, ozonski je omotač dotrajao, led se počeo topiti na polovima - Shit happens.

Inteligentni savjet za ljudsku rasu glasi; svaki pojedinac svojim bi postupcima mogao pomoći majci zemlji da se izvuče iz tih govna. Sada, kada je gotovo, ljudska je savjest proradila. Malo kasno.

Meni je bilo svejedno.

Zapalio sam cigaretu i posprejao se ispod pazuha dezodoransom s freonom. Slegnuvši ramenima i gestikulacijom lica - što mogu ja? - prestao sam razmišljati o globalnim svjetskim problemima; pod velikim kišobranom, supstitutom za suncobran - bio sam siguran.

- Što ima novoga? - upitao sam prvu osobu koja je prošla kraj mene - stariju gospođu s dva žuta, pletena cekera, iz kojih je virilo zelenje - salata, zelje, kelj, špinat.

- Što želiš, mladiću? - blijedo me gledala.

- Rajčice. Kilu hibridne, špricane, GMO-rajčice.

- I ja želim mnogo toga, mladiću. Prvenstveno zdravlje, ljubav, sreću i veću mirovinu. Ipak, iako ništa od toga nemam, evo tebi nešto. Nije mnogo, ali je od srca.

Pružila mi je glavicu salate. Bila je prljava, nevjerojatno prljava. Između blatno-zelenih listova plazili su puževi.

Ne skrivajući gađenje pred dobročiniteljicom, zatvorivši kišobran, na vrh špice napiknuo sam tu lopticu zelenja i katapultirao je u smjeru gladnih u Africi.

- Iako nije mnogo, barem je od srca! - ironično sam se unio djeliteljici salate ravno u lice.

Vjerojatno je pomislila da sam lud, jer je počela bježati, ako bi se bijegom moglo nazvati gacanje debelih nogu na čijim su se listovima vidjele nabreknule, debele modro-ljubičaste vene. Nije mi bilo žao tetice - dobila je svoju porciju adrenalina i imat će tjedan dana što tračati svojim kumicama s placa o ludoj mladeži, bez mrve poštovanja prema starijima.

Krenuo sam u obilazak svakodnevne rute - četiri kafića bez kinte u džepu, uobičajena porcija razgovora i žicanje sitniša za pivo u dućanu. Obavivši zadatak, sjeo sam na klupicu kraj lokalnog dućana, stjecišta ekipe starijih muževa kojima je alkohol postao sastavni dio života. Popivši tri-četiri piva s lokal-patriotima dočekao sam večer. Odložio sam kišobran-katapult-suncobran u obližnji grm, kao i sprej, prije toga ipak se još jednom našpricavši po znojnom tijelu; bio sam spreman za izlazak. Sunce je nestalo, ali kao da je toplina pojačana sparinom ostala ista. Nema veze, svi smrde - zašto bih ja bio iznimka?

Zapalio sam cigaretu...

...Popušio sam cigaretu do filtera i posljednjim ostacima žara upalio novu.

Stajao sam na ulici, ispred semafora. Upalilo se crveno svijetlo i tada mi je prišla djevojka zlatne kose, okružena crveno-narančastom aureolom. Isijavala je ljepotu oko sebe. Bila je stvarno prekrasna, a i ja sam bio lagano pijan, pa mi je izgledala još ljepša nego u stvarnosti. Okrznula se o mene i rekla:

- Čekaš?

- Čekam.

- Hajde da čekamo zajedno.

- Izgleda da nam je suđeno.

- Izgleda.

Minuta šutnje.

Zeleno.

Prešli smo na drugu stranu.

- Stanko - predstavim se i pružim ruku.

- Alisa - uzvratila je nježnom desnicom i službeno se upoznasmo.

- Ti si ona iz zemlje čudesa? - pokušavao sam uspostaviti daljnju konverzaciju.

- Hmm... spustila je pogled i jedva se primjetno nasmijala.

- Da prošećemo? - upitao sam, nisam imao što izgubiti.

- Može.

- A u kurac - rekao sam nehotično na glas i uhvatio je za ruku. Prihvatila je moju igru i značajno mi stisnula prste.

Hodali smo parkom. Bio sam frajer. Na oči sam nabio najmodernije sunčane naočale marke Police. Platio sam ih na placu samo 60 kuna, a u optičkim trgovinama iste takve stoje od 500 kuna na više. Ma jebeš državu, zajebo sam sistem.

Vjeverice su skakale s grane na granu i nabacivale se češerima. Na jednoj strani parka grupica skinheadsa i na drugoj grupacija punkera čekali su povod da izbace suvišnu energiju tučnjavom između subkultura. Ljubavni par u pozi dva puža priljepka meškoljio se na zelenoj klupici bez naslona. Na lijevoj stazici, desetak metara od nas, sredovječni muškarac - mogući samoubojica, u dilemi je koračao kao robot. Izvan parka, tamo prijeko na pločniku, murjak je stavljao kazne na brisače krivo parkiranih automobila.

Skoncentrirao sam se i telepatijom ušao istovremeno u mozak vjeverica, skinsa, punkera, zaljubljenog para, potencijalnog samoubojice, policajca, Alise i uzeo djelić misli od svakoga...

...Probavio sam podatke i osjetio fiziološku glad - iznutra sam bio prazan. Zastao sam kraj male kante za smeće - Za čistiji grad i u njoj ugledao tijelo moje. Uzeo sam pljesnivu koricu kruha - ostatak nečijega sendviča, i sjeo na travu. Počeo sam jesti. Alisa je sjela kraj mene.

- Zašto to radiš? - zbunjeno me upitala.

- Hoćeš griz? - uzvratio sam žvačući, mumljajući punim ustima. Bio sam flegma.

- Ne hvala - kratko je rekla.

Pojeo sam suhi obrok do posljednje mrvice i pogledao Alisu u oči.

- Tko prvi trepne, izgubio je - rekao sam.

Gledali smo se 2 sata, 33 minute i 48 sekundi. Imala je duboke plave oči boje mora, neba, Dinama i ostalih tipičnih, primjerenih hrvatskih epiteta. Imao sam oči boje drvenog ugljena za roštilj. Dimilo se iz njih. Bacila je plavetnilo na grill i poljubila me.

Miješao se svježi dah Orbita bez šećera i smrad mikroorganizama iz zubiju neopranih tjedan dana.

Miješala se slina mineralne vode Evian i slina četiri Ožujska piva uz lagani podrig.

Miješala se zdrava, prirodna juha od povrća i bolesni saft ludoga goveđeg gulaša iz konzerve.

Miješala je.

Miješao sam.

Svršivši miješanje, izašli smo iz miješalice i stresli travu s odjeće. Izgubila je ogrlicu. Tražili smo je upaljačima. Našao sam je i rekao frazu:

- Šutnja je zlato.

- Šutnja je šutnja, a zlato je zlato - rekla je ona, stavivši ogrlicu oko vrata.

Ponovno smo legli na travu (green, green grass of home), jedno uz drugo i zaspali.

Probudio nas je zvuk kosilica za travu, kojima su upravljali djelatnici poduzeća za uređenje okoliša. Radnici u zelenim kombinezonima i žutim, kratkim majicama, preplavili su zelene površine sa svojim zelenim kosilicama. Kosilice su brujale i derale i nadirale i udarale u našu barijeru. Nismo se ni pomakli.

Šutjeli smo i gledali zlatno sunce okruženo crveno-narančastom aureolom, kako se diže iz svoga brloga.

Sunce se polako rađalo, a mi smo šutjeli.

Mario Surjak