Šutim, dakle jesam

Šutim, dakle jesam

Giorgio Agamben, Ideja proze, prev. I. Molek, AGM, Zagreb, 2004.

Agambenova se knjiga sastoji od tri cjeline, a u svakoj se nalazi po jedanaest ideja. Premda bi nas to, kao i uvodni »granični« tekst, moglo navesti da zaključimo da se radi o svojevrsnom platoničkom eidosu, naime, Agamben počinje tematiziranjem Justinijanova ukaza o zatvaranju Akademije (529. godine) i promišljanjem Damaskijeva traženja počela, Ideja proze na prvi pogled više nalikuje borgesovskim ezoteričnim pripovijestima i njima srodnom diskursu.

JEZIČNA NIT VODILJA

Jedan od prvih tekstova istoimene knjige je upravo »Ideja proze« u kojem Agamben enjambement (prelaženje nedovršene rečenice u slijedeći stih), na primjeru kasnog Capronija kojeg uspoređuje sa Schubertom, tumači kao sredstvo poezije da živi od »intimne nesuglasnosti« metričkog i sintaktičkog elementa i zvukovnog ritma i smisla. Takav bustrofedijski karakter enjambementa ima prema Agambenu dvostruku ulogu, dva suprotna smjera: kretanje prema natrag (stih) i kretanje prema naprijed (proza). Upravo iz tog konteksta valja razumjeti i naslov knjige, kao da nam Agamben želi sugerirati kako da je čitamo. I, doista, između različitih ideja (ideja moći, ideja ljubavi, ideja srama...) moguće je naći neku pravilnost, kao da i sam Agamben prakticira drevnu metodu pisanja po kojoj bi se nakon završetka jednog retka prelazilo u slijedeći redak odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške. U takvom jednom osebujnom načinu pisanja, dakako, postoji nit vodilja, osnovna ideja koja se neovisno o smjeru kretanja, uvijek provlači kroz tekst. Kad bismo, nakon (iš)čita(va)nja svih Agambenovih ideja, pokušali jednoznačno odgovoriti koja je to nit sve bi upućivalo na jezik. Jednoznačnost je gotovo uvijek nemoguća, pa se jezik ukoliko je želimo izbjeći može shvatiti i kao logos, premda ga, unatoč velikom broju korištenih grčkih termina, Agamben tako ne naziva. Možda je to samorazumljivo, a možda i suvišno.

NEZABORAVNI ZABORAV

Jezik je, kao što na tragu Paula Celana kaže Agamben u »Ideji Jedinstvenog«, zapravo sudbina, ne u Wittgensteinovu smislu, već u smislu da se sudbina odnosi jedino na jezik, a poezija je onda »sudbinska jedinstvenost jezika« (Celan). I istina je u »Ideji istine« određena upravo jezikom, ona se »ustaljuje kroz jezik i u jeziku, u konačnom nepromjenjivom stanju stvari, u kakvoj sudbini«, a jednako je i s Idejom nepamtljivog, po kojoj je nezaboravni zaborav zapravo jezik, ljudska riječ. No postoji i svojevrsni zaborav jezika, gotovo korelativan heideggerovskom zaboravu bitka, a on se očituje u navodnicima. Stoga nije ni čudo da je Ideja mišljenja, u kojoj Agamben razrađuje to pitanje, zaključujući da navodnicima piše onaj tko se distancira od jezika, posvećena upravo Derridau, onome koji je poput Agambena tražio »brisanje navodnika«, jer se »neistraženi proces jeziku može zaključiti jedino brisanjem navodnika«. Kao što kaže Agamben: »čovječanstvo koje bi moglo govoriti jedino između navodnika bilo bi nesretno, izgubilo bi, nakon dugog razmišljanja, sposobnost da dovrši misao« - znakovito je pritom da se jedan takav iskaz prenosi upravo navodnicima, kao da se navodnici, parafraziramo li Agambena, stežu oko vrata osuđenog citata do gušenja.

Preko razlikovanja imena (onoma) i diskursa (logosa), Agamben dolazi do zaključka da ono o čemu se ne može govoriti jezik ipak može savršeno imenovati jer i sam jezik počiva na jednom jedinom, u sebi nikada izgovorivom, imenu: imenu Bogu. Da li je i Bog enigma koje nema, enigma koja je samo privid poput one u Ideji enigme ostaje čitatelju da zaključi. U Ideji šutnje Agamben nas podsjeća da je još od slavnog Si tacuisses, philosophus mansisses filozofija povezana sa šutnjom, pa možda i zato nema konačnog odgovora na to pitanje. Možda jedino mjesto gdje doista ima šutnje, kao što piše u »Ideji jezika« jest lijepo čovjekovo lice i vjerojatno je zbog toga po Agambenu u šutnji svojeg lica čovjek doista doma. No jezik osim ljepote ima i ulogu one strašne Kafkine naprave za mučenje iz U kažnjeničkoj koloniji: »...jezik je kazna. U njega sve stvari moraju ući u njemu moraju iščeznuti po mjeri svoje krivnje« (Kafka).

ŠIRINA MISLI, POETIČNOST JEZIKA

Prema Agambenu moguća su dva tumačenja te legende, a čini se da je konačan smisao jezika zapovijed »budi pravedan«, pa ipak, kaže Agamben, upravo je smisao ove zapovijedi ono što jezični stroj apsolutno nije u stanju navesti nas da razumijemo. A možda i iz tog razloga zadnje poglavlje knjige ustaje U obranu Kafke od njegovih tumača. Kao što kaže Ivan Molek u pogovoru, »znakovito je da završno poglavlje ne kaže niti sugerira kako su objašnjenja neobjašnjivog na koncu netočna, neistinita ili čak promašena. Spoznajne su kompetencije tumača izvan dvojbi.« Upravo iz tog razloga jedno iščitavanje Agambenove Ideje proze s naglaskom na moment jezika nije pogrešno, ali nije ni točno. Moguće je tu, kao što to radi Molek, naći mnoge Benjaminove momente, a čitatelj, što možda sugerira i koncepcija knjige, sve može čitati i u jednom platonovskom ključu..

Premda je Agamben kod nas znan - ukoliko je uopće znan - prvenstveno kao filozof koji se bavi estetikom (npr. Čovjek bez sadržaja) i biopolitikom (npr. Homo Sacer, Suverena moć i goli život), ova knjiga ukazuje ne samo na širinu njegove misli već i na specifičnu poetičnost iskaza. Tematski bi se Ideja proze mogla usporediti s poznatim Benjaminovim kratkim crticama, a pritom ni akribična filološka rekonstrukcija termina, toliko karakteristična za Agambena, ne izostaje. Ideja proze upravo će zbog svoje osebujne aure (Benjamin) i užitka u tekstu (Barthes) ostati knjiga kojoj će se čitatelj kad je jednom pročita uvijek nanovo vraćati.

Srećko Horvat