spanLJENJE PROFESORA

spanLJENJE PROFESORA

Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara

Zadarskom izložbom predstavljena je monografija autora Vinka Srhoja. Retrospektivna izložba u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja na najbolji način predstavlja knjigu o jednom od zapostavljenih hrvatskih umjetnika. Dijelom se oslanja na nikad objavljenu studiju Vinka Zlamalika i izvorne umjetnikove zapise na osnovi kojih je nastala. Dobar dio knjige bavi se kritičarskom recepcijom, od suvremenika Škarpinih do suvremenika naših, od Ise Kršnjavoga do Tonka Maroevića. Tekst je strukturiran biografski i poglavlja uglavnom prate određene faze školovanja i samostalne izložbe.

Monografija predstavlja Škarpu (1881-1952) kao umjetnika neprijeporna talenta, često neshvaćena na međuratnoj kiparskoj sceni i neafirmirana do danas. Uglavnom teška osobna materijalna situacija te hipersenzibilna i paranoična ličnost dodatno su otežali Škarpin život. Konačan pečat udario je sukob s osvetoljubivim Meštrovićem 1922, koji ga je od tada svojom društvenom moći marginalizirao kad god je mogao.

Škarpa stilski pripada međuratnom modernizmu. Kombinira secesijsku komponentu s ekspresionizmom i postaje jedan od rijetkih hrvatskih ekspresionističkih kipara. Vrhunce je dosegnuo u djelima ženskog akta. Iskazivanjem ljudskih emocija Srhoj nalazi srodnost s radovima Ernsta Barlacha, bez izravnih utjecaja.

Danas idilično zvuči anegdota kojom je prije stotinu i dvije godine započeo umjetničko školovanje. Kao devetnaestogodišnji mornar u slobodno je vrijeme izradio drvenu skulpturu Sv. Juraj ubija zmaja. Izložena u izlogu splitske brijačke radnje stanovitoga Ševeljevića, pobudila je veliki interes građanstva i ponukala Emanuela Vidovića na afirmativni tekst u novinama. Slučaj je htio da austrougarski ministar von Bilinski plovi istim brodom i da se oduševljen mladim talentom zauzme za njegov upis na splitsku umjetničku školu. Studij od 1911-13. odvijao se pod presudnim mentorstvom Svitoslava Peruzzija. Slovenac koji je s Meštrovićem dijelio atelijer tijekom studija u Beču, prijateljevao i čini se na njegov nagovor došao u Split. Njihov kasniji razlaz i trajno prijateljstvo sa Škarpom oblikovali su mladi karakter. Zalaganjem niza utjecajnih pojedinaca, Škarpa nastavlja studij na bečkoj Kunstgewerbeschule 1913-14. Sputan početnom oskudicom i nedostatkom samopouzdanja danonoćno se posvećuje studiju ne sudjelujući u životu metropole.

Ponovno daleko iskače od kolega i izaziva trajno divljenje profesora. Ratne godine provodi u mornarici istovarujući ugljen i tek 1918. dobiva priliku za povratak kiparstvu. Studij nastavlja u 38. godini u Zagrebu 1918-19. u klasi profesora Roberta Frangeša-Mihanovića. Prve godine Kraljevine SHS materijalno su najteže razdoblje njegova života. S kolegama se za pomoć obraća Ministarstvu prosvjete, odakle su im poručili da im nisu potrebni fototografi i da su čudaci koji bi se trebali prihvatiti ozbiljna posla. Nakon diplome zaposlio se u tvornici Samoborka na korekcijama grobnih spomenika koji su gotovi stizali iz Beča. Uz stalni prihod i službeni atelijer nastaju radovi za prvu samostalnu izložbu 1921. Izvorni ekspresionizam tadašnja kritika uglavnom je ocijenila kao nedostatak akademizma. Vrijednost kiparstva mjerila se u odnosu na sličnost s herojskim realizmom Meštrovića. Sam Škarpa u vlastitoj je dokumentaciji novinskih osvrta od tada pa do kraja života precrtavao ime Meštrović kada se spominjalo kao njegov uzor i dopisivao Frangeš. Sljedeće godine, za vrijeme rada s Meštrovićem na mauzoleju Račić u Cavtatu, zamjerio je majstoru protežiranje taljanskih radnika. Vijest o sukobu brzo se pročula i u strahu od Meštrovića kolege ga počinju izbjegavati, a Frangeš se ispričao da mu ne može biti kum na vjenačanju. Kasnih tridesetih povlači se iz javnosti, da bi nakon rata bio proglašen nepoćudnim zbog njegova ranijeg rada za Crkvu.

Daniel Tomičić