Sa stavom i kriterijima

Sa stavom i kriterijima

Ana Lederer, Vrijeme osobne povijesti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

U Strossmayerom nagrađenoj biblioteci Razotkrivanja Naklade Ljevak i urednice Nives Tomašević nedavno je objavljena knjiga Vrijeme osobne povijesti teatrologinje Ane Lederer. Ukoričenje devet ogleda o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu autorice koja dosad potpisuje još i knjige Dobre slučajnosti, Ivan Raos te Redatelj Tito Strozzi nije nam, dakako, došlo kao iznenađenje. Uzme li se u obzir autoričino dugogodišnje i viševrsno bavljenje rečenom tematikom, točnije je reći da je zbirka njezinih teatroloških tekstova što su nastajali u rasponu od petnaestak godina bila tek pitanje trenutka. Naime, u kazališne devedesete Ana Lederer bila je (ne)posredno uključena u doista široku žanrovskom luku, počevši od pisanja kazališnih kritika, kolumni, pogovora, predgovora i tekstova u programskim knjižicama preko obrazloženja dramskih nagradi i književnih predstavljanja do okruglih stolova, uredničkoga rada te, naposljetku, sudjelovanja na znanstvenim simpozijima, na kojima je dobar dio ovih radova prvi put izložen. Već i letimičan pogled na naslove pojedinih poglavlja ne daje nam samo naslutiti ključna problemska čvorišta kojima će se autorica baviti - bilo da su to pitanja hrvatskoga kazališnog repertoara devedesetih, zaokupljenost suvremenoga hrvatskog pisca tematikom i zbiljom koja ga okružuje, položaj i uloga redatelja i glumca u hrvatskome kazalištu devedesetih ili izričaj kazališne kritike - nego neizravno ukazuje i na autoričina temeljna metodološka polazišta, riječju, na teatrološka ishodišta koja podrazumijevaju situiranje dramskoga teksta u kazališne okvire i iščitavanje suodnosa drame i njezine scenske realizacije, a unutar toga u prvome redu na propitivanje sudbine dramskoga predloška u kazalištu njegova vremena.

MLADA HRVATSKA DRAMA

Govoreći o granicama razdoblja kojim se bavi, Ana Lederer ne niječe činjenicu kako je hrvatska ratna zbilja utjecala i na dramsko-kazališnu perodizacijsku shemu, ali naglašava da godina 1990. kao gornja granica suvremenosti kako je ona definira nije izvankazališne naravi, i dok se time razlikuje od niza drugih razdjelnica u povijesti hrvatskoga kazališta, istodobno se podudara sa sličnim zaključcima vezanim uz prozni korpus suvremene hrvatske književnosti. Početak novoga razdoblja autorica izjednačava s pojavom novoga naraštaja hrvatskih dramskih pisaca koji je lansirao Gavranov projekt Suvremena hrvatska drama na pozornici Teatra &TD, a među kojima se dramskim i kazališnim kontinuitetom ističu Ivan Vidić, Pavo Marinković i Asja Srnec Todorović. Ono što povezuje pripadnike mlade hrvatske drame, kako ih se uvriježilo zvati, nije neko zajedničko programatsko načelo ili istup, nego radikalno tematsko, žanrovsko i idejno, odnosno literarno odstupanje od tada zatečena dramskog modela.

Odbacujući povijest, politiku i alegorijsko prikazivanje stvarnosti, mladi se priklanjaju postmodernističkoj poetici i socijalnome eskapizmu. No, u njihovu će ignoriranju zbilje Ana Lederer ipak prepoznati i jaku gestu. Nakon rata nastupa još jedan tematski i dramaturški zaokret te se dramski pisac napokon okreće problematiziranju svoje zbilje, napose one poslijeratne, a da pritom nije zaokupljen politikom ili prošlošću koliko frustriran svakodnevicom. Štoviše, potreba pisca da njegova drama postane (kritičkim) prikazom suvremene hrvatske stvarnosti, pisana u realističkome slogu i govoru, očituje se ne samo u djelima novoafirmiranih dramatičara (Filip Šovagović, Cigla, Ptičice; Elvis Bošnjak, Nosi nas rijeka...) nego i u promjenama u poetikama pisaca kao što su Vidić (Bakino srce, Octopussy, Veliki bijeli zec) i Marinković (Dom od kiše).

Nadovezujući se na tezu o monologu kao osnovnom osjećaju svijeta i temeljnom dramskom sredstvu u devedesetima, autorica dodaje kako valja razlučiti monolog postmodernističkog lika s početka devedesetih koji ne drži do komunikacije s publikom od onoga s kraja devedesetih koji želi uspostaviti odnos i s ljudima i s vremenom i prostorom u kojem obitava. Dvodijelnost devedesetih autorici se potvrdila i pri analizi svečanosti u suvremenoj hrvatskoj drami: ako su se u prvoj polovici devedesetih dramski tekstovi i zasnivali na kombinatoričkom načelu ludizma, već u drugoj polovici minuloga desetljeća kazalište nije moglo zanijekati teatrabilnost društvene zbilje pa je, metaforizirjući sadašnjost, gledatelju ponudilo razne oblike parodija svečanosti.

ALEATORIČKO NAČELO

Analizirajući hrvatski dramski repertoar devedesetih, Lederer mu kao vrlinu pripisuje činjenicu da je zbog odsutnosti političke represije hrvatski dramski tekst, kako novi, tako i stari, ostvario silovit prodor na pozornicu. No, pohvala repertoara iscrpljuje se u pohvali njegove otvorenosti svim naraštajima hrvatskih dramskih pisaca, jer je po autoričinu mišljenju u prvoj polovici devedesetih kazališni repertoar bio nepromišljen, bez koncepcije i pravog odgovora na pitanje što se i zašto prikazivalo. Izborom naslova ravnalo je aleatoričko načelo, piše Lederer, a repertoar nije odgovorio društvenom trenutku u kojem se igrao. Nadalje mu spočitava nedostatak dobra izbora klasične i recentne svjetske europske dramatike, odvažnijih redateljskih interpretacija, nerijetko čak i nultoga stupnja profesionalnosti te poglavito notornu činjenicu da kazališta nisu jasno estetski i žanrovski repertoarno profilirana pa gledatelj ne zna što od njih može očekivati (uz časne iznimke poput zagrebačkog Kerempuha ili Komedije). Nije stoga čudno što će u drugoj polovici devedesetih autorica konstatirati osnivanje sve većeg broja nezavisnih kazališta, družina i grupa, sve češće sudjelovanja glumaca i redatelja u pojedinačnim projektima te otvaranje malih komornih scena unutar većih kazališnih kuća u sklopu kojih se odrađuju repertoarni i estetski propusti institucionalnih pozornica.

Premda tvrdi kako je praktički svaka kvalitetnija suvremena domaća drama doživjela svoju scensku provjeru, Ana Lederer još nalazi odnos kazališta prema suvremenom hrvatskom piscu nezadovoljavajućim, ističući kako glavne uporišne točke suvremene hrvatske drame - kazališni časopisi u kojima se one tiskaju ili prikazuju, nagrada Marin Držićza dramski tekst, festival domaće drame Marulićevi dani - mahom ostaju izvan kazališnih kuća. Pa tako sama kazališta, primjerice, rijetko kada naručuju tekstove. U vezi s praizvedbom domaćega pisca, autorica veliki problem prepoznaje i u često pogrešnu izboru redatelja čije se čitanje nemali broj puta kosilo sa samim tekstualnim tkivom te mnogi suvremeni pisci još nisu dočekali svoga redatelja.

GLUMCI REŽIRAJU

S druge strane, poziciji, ili bolje rečeno marginalizaciji, redatelja u hrvatskom kazalištu devedesetih autorica posvećuje zasebno poglavlje, nalazeći razloge za to i u neprimjerenom organizacijskom kazališnom modelu, upletanju politike u kazalište (zbog čega izbor ravnatelja pa i repertoara često reflektira omjer snaga na političkome nebu), nedefiniranim i usahlim umjetničkim i profesionalnim kriterijima, ali i u tome što se ne zna što je to točno režija, nego je svaki redatelj na neki način redefinira iz svoje poetike.

Pitanja repertoara i redatelja usko su povezana s ulogom glumca u kazalištu devedesetih, koji je upravo iz nezadovoljstva jednim i/ili drugim bježao u nezavisne produkcije i grupe ili se pak sam laćao režiranja te pisanja (iz čega su se, štoviše, izrodile neke od najboljih predstava i teatara devedesetih). Naime, repertoar se često kreirao mimo glumca, bilo zato što se nije vodilo računa o estetskom profilu glumačkog ansambla, bilo zato što su mu se nametale dubiozne redateljske koncepcije. Na kraju, iz takve se repertoarne konstelacije iščitava problem koji bi nas svakako najviše trebao zabrinjavati, a taj je da kazalište samu sebi odriče svaki dublji značaj i ikakvu ulogu u zapodijevanju dijaloga i postavljanju važnih društvenih pitanja, ako ne već u njihovu rješavanju. Ana Lederer to ilustrira na primjeru komediografskog repertoara, koji je redovito benigan, a rijetko društvenokritički. Ipak, autorica ističe kako posljednjih godina kazalište hvata korak s recentnom stranom dramom, kako se u njemu afirmira novi naraštaj mladih pisaca i redatelja te kako kazališta pokazuju napore prema kristaliziranju repertoarnih uporišta te samim time i stvaranju svoje publike.

Da pravi poticaj za rješavanje nekih kazališnih problema ne dolazi ni izvana, iz područja kazališne kritike, Ana Lederer pokazuje u poglavlju u kojemu, s nažalost površinski komičnim, a dubinski tragičnim učinkom, analizira jezik suvremene kazališne kritike. Bit će dovoljno ako se, primjera radi, zaustavimo na problemu glumca, otjelovljenja kazališne umjetnosti, naglašava autorica, kojega kritika, neznanja, prostora i čegavećradi, ponajčešće svodi na jednu rečenicu ili atribut koji ne govori ništa i koji bi često bio primjereniji nekom izvankazališnom diskursu.

VRIJEDNI PRILOZI

Problemski i analitički dio knjige u konačnici je pak potkrijepljen dvama iznimno vrijednim prilozima - dakako, u najboljoj teatrološkoj maniri riječ je repertoaru hrvatskih dramskih tekstova izvedenih u profesionalnim hrvatskim kazalištima od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 2003. te o popisu suvremenih drama tiskanih u knjigama i časopisima - čija se vrijednost jedva može dovoljno izraziti. Iako je, kako je na promociji knjige Ane Lederer i sama istaknula, o živućem piscu vrlo nezahvalno pisati, ona se u to ipak upustila posvetivši knjigu zapravo njemu, jer je u kazalištu zanimaju poglavito naše, suvremene hrvatske teme o kojima pisac piše suvremenim hrvatskim jezikom za suvremenoga hrvatskog gledatelja. Pobrojavši sve ključne događaje, činjenice i provodne motive hrvatske drame i kazališta devedesetih, ali i identificiravši glavne rak-rane suvremenoga nam glumišta, Ana Lederer napominje kako donju granicu kazališne suvremenosti još nije moguće jasno podvući, unatoč političkom rezu iz 2000. Kada se, međutim, podvlači crta o knjizi Vrijeme osobne povijesti, posve je neosporno da Ana Lederer kao malotko drugi barata dramsko-kazališnim korpusom devedesetih, kao i da o kazalištu devedesetih misli iz pozicija koje su njemu samu često nedostajale - promišljeno, kritički, polemički, angažirano, odvažno, s jasno izraženim stavom i kriterijima.

Martina Petranović