Rat kao rajsko stablo novca

Rat kao rajsko stablo novca

Moore nikako nije predvodnik, pa ni zastupatelj nekog kulturnog ili - ne daj bože! - multikulturnoga svjetonazora. Njegove namjere nisu pomirbene, nego borbene! Moore ne želi kultivirati, nego provocirati! Ergo, Moore ne promovira kulturu, nego politiku. Naoko dobroćudan, bezopasan debeljko zapravo je opaki subverzivni, remetilački čimbenik za američku i globalnu multikulti, postmodernu medijski vođenu pseudokulturnu demokraciju

Michael Moore, američki pisac i filmaš, vrlo je zastupljen u medijima. U prvim godinama novoga milenija, upravo medijska pojava par excellence. Iako objavljuje knjige i snima filmove već više od petnaestak godina, tek je u novom mileniju postao označiteljem te posebice radikalnim kritičarem svijeta u kojem živimo. Nadasve medijskog, ali i stvarnoga svijeta posvemašnje globalne hipokrizije.

Djelo Michaela Moorea istodobno je zavodljivo, ali i kritičarski beskompromisno. Zavodljivo je utoliko što ima smisla za humor svakodnevice. No, opasno je ukoliko Moorea shvatimo tek kao zavodljiva i zabavna dokumentatora takve svakodnevice. Jer, on ne želi samo dokumentirati, nego i komentirati. Razotkriti istinu. Istinu o našemu svijetu koju naslućujemo, ali nam nije dano izreći je u mediju. Istinu, koju počesto nismo dovoljno hrabri izreći ni u svojoj radnoj i životnoj sredini. Tek dokumentirati - to bi bilo posve oprečno Mooreovoj stvarnoj namjeri i umjetničkoj metodi. Njegovu habitusu radikalnoga kritičara sveopćeg gubitka smislenosti.

Jednako bi tako bilo pogrešno uzimati Mooreova djela kao kulturne artefakte. Opasno je, primjerice, njegov film Roger & Me (1989) gledati tek kao zabavnu i dramaturški uvjerljivu priču o smiješnim ljudima u američkoj provinciji. Glupo bi bilo držati da su likovi iz Bowling for Columbine (2002) tek pojednostavnjene karikature koje se uklapaju u efektnu Mooreovu satiru o američkoj opsjednutosti oružjem. Jer, Moore nikako nije predvodnik, pa ni zastupatelj nekog kulturnog ili - ne daj bože! - multikulturnoga svjetonazora. Njegove namjere nisu pomirbene, nego borbene! Moore ne želi kultivirati, nego provocirati! Ergo, Moore ne promovira kulturu, nego politiku. Naoko dobroćudan, bezopasan debeljko zapravo je opaki subverzivni, remetilački čimbenik za američku i globalnu multikulti postmodernu medijski vođenu pseudokulturnu demokraciju.

NESTAJANJE SOLIDARNOSTI

Dopustimo si kratki ekskurs. Umjesto politike ljudskih prava, krilatice mnogobrojnih disidenata iz doba hladnoga rata - danas smo dobili kulturu ljudskih prava. Ona su postala eminentno metapolitička kategorija. S multikulturalizmom nestalo je i međuljudske solidarnosti kao političkoga pojma par excellence. Solidarnost, pak, kao kulturni fenomen prestaje biti univerzalnom kategorijom, a postaje kulturalno specifičnom. Tako protagonistica filma Fahrenheit 9/11, nesretna Lila Lipscomb iz Flinta u Michiganu, koja za svakog praznika ističe američki stijeg, oko vrata nosi posebni, multikulturalni križ. Ona koja vjeruje u višebojnu, višerasnu Ameriku, dobiva obavijest od Pentagona o smrti sina u iračkoj Karbali i... slama se. Multikulturalni križ na Lilinim grudima postaje simbolom križa svih poniženih i uvrijeđenih preko čijih se leđa prelama proklamirani multikulturalizam. Njezin multikulturni križ nose sve žrtve multikulti doktrine kao prijetvorne strategije neokorporativnih nositelja nasilna globalnog kapitalizma. Lila je simbolička, ali i opipljiva žrtva tog i takva multikulturalizma.

Politika je, dakle, tek vrsta kulturno inferiorne aktivnosti. Politika za multikulturaliste - to su drugi. Ti su drugi, pak, ponovno metapolitički afirmatori politike kao neizostavne djelatnosti svake ljudske zajednice. Upravo te druge na medijsku i javnu scenu pokušava vratiti Michael Moore. To mu, ako je suditi po globalnom uspjehu njegovih ostvarenja, i uspijeva. No, zasada - avaj! - tek na kulturnome planu. U tomu je sadržan i sav nesporazum što otupljuje oštricu njegova rada.

MRZITELJ AMERIKE ILI DOMOLJUB?

Iako se u istoimenom ovogodišnjem dokumentarnom filmu Michael Moore naziva mrziteljem Amerike, on to nikako nije. Rođen u provincijskom Davisonu, sa središtem u Flintu (Michigan), Moore je ponajprije razotkrivatelj svojevrsne masovne psihologije fašizma, koja se ponajčešće može zapaziti u provinciji. On iskreno suosjeća s Amerikom. Dakako, prije svega s onom prevarenom, pokradenom... Amerikom u kojoj su ljudima isprani mozgovi stupidnom medijskom (ne)kulturom. Moore suosjeća sa žrtvama politike Sjedinjenih Država, kao jedinoga globalnog, neoliberalnog imperija. Kako s onima u svijetu, tako i s ljudima u samoj Americi.

Fahrenheit 9/11 film je koji naslov duguje poznatom Truffautovu filmu iz šezdesetih. Dakako, tajna šifra filma iščitava se iz poznatog datuma, 11. rujna 2001, od kada svijet više nikad neće biti isti. Naime, od napada na Twin Towers - više! - i Pentagon - mnogo manje - taj je svijet postao globalnim staništem terora, kao i rata protiv terorizma. Moore je u film uložio sav svoj redateljski, scenaristički i producentski potencijal. U njega je dao sama sebe. Kada se to uzme u obzir, postavlja se pitanje: čemu? Je li filmom nešto postigao? Je li film uspio? I kao film i kao poruka? Jer, kada netko radi film poput toga, neizbježno je upitati se koji su, osim umjetničkih, njegovi dosezi i na drugim planovima, primjerice poput politike: naime, na pedagoško-didaktičkom, propagandnom, zašto to ne reći, i na indoktrinacijskom planu. Doista, pojam indoktrinacije ne mora imati samo svoje negativne konotacije, jer je etimološki vezan uz poučavanje, učenje i usvajanje nekih novih znanja i sadržaja. Da požurim s odgovorom na gore postavljena pitanja: da! Film je uspio u svakoj od svojih namjera. Kako od onih umjetničkih, medijskih - jer, ne zaboravimo staru Mc Luhanovu mudrost: Medij jest poruka - tako i do onih vezanih uz poučavanje o nekim važnim isječcima stvarnosti svijeta u kojem živimo. Iako se obično za Fahrenheit 9/11 navodi da je to film u kojemu se Michael Moore obračunava s George W. Bushom, 43. predsjednikom SAD, on je zapravo mnogo više od toga. Ono što je najopasnije, on može postati tek kulturološki artefakt. Ali, srećom, on je kulturni uradak ipak u mnogo manjoj mjeri negoli je pedagoško-didaktičko, medijsko sredstvo razotkrivanja onoga najgoreg u suvremenom svijetu... Razotkrivanja laži, nepravde, zla, ružnoće sveprisutnoga nasilja. U tom je smislu Fahrenheit 9/11 legitimni i logičan nastavak filma Bowling for Columbine, ali i ranijih Mooreovih cjelovečernjih dokumentarnih ostvarenja poput Roger & Me i The Big One (1997). Film je nastavak i Mooreove književne uspješnice Stupid White Men (2001), knjige kojoj je najprije pridana aureola literarne žrtve događanja od 11. rujna, da bi po njezinu objavljivanju postala vjesnikom intelektualnoga buđenja prestrašene Amerike.

TRAGIČNO I KOMIČNO

Moore se, kao vrastan dokumentarist, ali i kompilator, to jest arhivar medijske građe, u filmu Fahrenheit 9/11 odlučio za uvijek opasan oblik miješanja tragičnog i komičnog. Taj je autorski postupak uvijek rizičan stoga što ta dva elementa treba pomiriti unutar stanovite cjeline, da bi ta cjelina bila koherentna i uvjerljiva. Primjerice Moore uz arhivske dokumente iz predsjedničke aktivnosti G. W. Busha, rabi i isječke iz holivudskih filmova, posebice onih koji tematiziraju različite aspekte nasilja, od domoljublja i njemu pripadne patetike do istraživanja kriminala i sramotne tradicije spaljivanja vještica. I, u svemu tome, uspijeva biti nenametljiv! Čak i duhovit. Na primjer, uz glazbu iz filma Sedmorica veličanstvenih Moore fotomontažom poslaguje slike svih zatočenika vojne intervencije u Iraku: Rumsfielda, Cheneyja, Wolfowitza od Arabije i sama ogoljena cara Busha II. Ili, možda manje smiješno, no dramaturški opravdano, supostavlja zbunjenoga Busha s dječjom slikovnicom u ruci, dok traju zračni udari na Twin Towers i Pentagon. Andre Gunder Frank u svom će informativnom ekskursu upravo ta dva toponima označiti stožerom američke labilne prevlasti u današnjem globalističkom svijetu:

DOLAR I PENTAGON

»Što je temelj i sigurnost položaja i moći Sjedinjenih Država u svijetu? Odgovor je u dvama stubovima: Dolaru i Pentagonu. Dolar je papirnati tigar - doslovno tako, mnogo više negoli je Mao primjenjivao taj termin na SAD. Snaga Pentagona i njegova mobilnost ovisni su u dolaru te ga zauzvrat podupiru. Ali dva podupiruća tornja SAD također su njihove dvije Ahilove pete. Poput Tornjeva blizanaca Svjetskoga Trgovačkog Centra u New Yorku cijelo zdanje SAD može se jednoga jutra sunovratiti - ne zbog terorizma, nego u operaciji svjetske ekonomije i suludoj politici same američke vlade.« Kao i u filmu Bowling for Columbine, Morre u Fahrenheit 9/11 nastoji pokazati pojedinačne ljudske sudbine, kao i suosjećati sa žrtvama tragičnih okolnosti. Dok u prethodnom filmu dva mladića, žrtve pokolja u srednjoj školi Colombine u Littletoneu, istjeruju pravdu za svoje stanje teške invalidnosti, - tako da natjeraju korporaciju K-Marx na prestanak prodaje streljiva - Michael Moore ovaj put prati nesretnu Lilu Lipscomb, iz rodnoga Flinta, na njezino hodočašće pred Bijelu kuću. Suradnikom mu postaje i povratnik iz Iraka, crnački narednik Henderson, s kojim pred Kongresom dočekuju zastupnike kako bi ih uvjerili da pošalju svoje sinove u Irak, a sve za časnu američku stvar. Zbog naravi stvari tu agitacija ne uspijeva kao u prethodnom filmu. Naime, tema je sada ozbiljnija. Stoga Fahrenheit 9/11 ne podastire tek satiru na lik pomalo nezrelog, no stoga i iznimno opasna Georgea W. Busha - ne bih se uopće složio s tvrdnjama da ga je Moore karikaturalno prikazao! - nego, u mnogo većoj mjeri, gorčinu zbog nemoći pred pokvarenom vlašću, nezasitnim korporacijama i patnjama nevinih kako bi se očuvao sustav bezakonja. Poenta Mooreove poruke, kao idramaturska potka cijeloga filma, vezana je upravo uz taj moment: žrtvovanje svih širih slojeva sve siromašnijih, kako bi oni sve bogatiji bili to u sve besramnijem opsegu. Jer, kako kaže Bush u jednom arhivskom isječku, obraćajući se milijarderima: »Neki vas zovu elitom, no ja vas zovem svojom bazom.«

POJEDINAC I NEPRAVDA

Moore nije puki antikorporacijski glasnogovornik, poput sve trendovskijih, ali i sve potrebnijih antiglobalizacijskih pokreta. Moore uvijek nastoji pozornost usmjeriti prema pojedincu u žrvnju nepravde. Lila, kao jedna od protagonistica filma, slama se zbog nesreće što ju je snašla nakon pogibije sina u Iraku. Njezin plač i očaj pred kamerama ne djeluju namješteno ni patetično. Moore si ne dopušta da mu film dramaturški potone u izvanjsku banalnoat nečije boli i nesreće. U takvim trenucima iskrena iskaza osjećaja on se uvijek poduhvaća grotesknog i ironijskog kolažiranja s dokumentarnim dijelovima, kako bi upozorio na prave krivce nesretnoga svijeta u kojem živimo.

Vizualno i dramaturški najdojmljiviji dijelovi filma Fahrenheit 9/11 svakako su oni iz Iraka. Moore najprije poslaguje iskaze američkih vojnika koji se uz heavy-metal glazbu u ušima pune adrenalinom kako bi gađali ciljeve, zapravo ubijali svoje mete, te koje za njih ne znače više od čunjeva u kuglani iz filma Bowling for Columbine. Kada se taj adrenalin supostavi s dokumentiranim isječcima razbacanih dijelova ljudskoga tijela, osakaćene djece i, posebice, majke što nariče i priziva Alaha da se osveti za smrt petorice članova svoje obitelji - ritam se filma emfatički ubrzava i hrani se njegov pathos. Iako legitimnim autorskim kolažiranjem Moore može dokazati dosta toga, ipak je slika istinske nesreće onaj dokument koji najsnažnije utječe na emocije gledatelja. Slika žene koja neurotično gestikutira na ruševinama svojega doma, koja priziva Alaha na osvetu, i osobno me najviše potresla u cijelome filmu. No ta je slika istodobno i znak dosad najrazularenijeg izbijanja hantingtonovskoga rata civilizacija u kojem nema pomirenja. Apokaliptički i fatalno. Sumorno i beznadno. Smrt se pojavljuje kao bitno načelo današnjega profitom obojena svijeta bez imalo samilosti za nevine žrtve na tom ubojitom putu. Stoga je i Cheneyjev Haliburton, za one koji cum grano salis gledaju na svijet, okrutni ubojica. Kao uostalom i mnoge druge američke i ine koropracije koje otvoreno kažu: mir je možda dobar za ljude; ali za biznis, rat je rajski vrt s bezbroj stabala s kojih se ubire novac. I ta prispodoba govori o tome da Moore ne snima film o George W. Bushu, nego mu je objektivni autorski i intelektualni domet mnogo širi. Stoga Fahrenheit 9/11 nije ni film o poslovnim vezama između cjelokupne obitelji Bush i porodice Bin Laden, čiji se odbjegli sin Osama odmetnuo poput Sotone i postao izravnim krivcem za zračne napade na SAD u rujnu 2001.

SVI ŽANROVI U JEDNOM

Mooreov film Fahrenheit 9/11 ima formalnu oznaku pripadanja temeljnom filmskom rodu, dokumentarnom filmu, ali je veći od samozadana žanra. Kao i u Bowling for Columbine, Moore miješa gotovo sve postojeće filmske žanrove: isječke igranoga filma, propagandnoga programa, odnosno reklame, amaterskog filma, arhivske snimke, političke izjave te trenutačne situacije iz koje autor priča svoju priču. Patchwork je metodološki model iz prethodnoga filma, što ga je Moore u Fahrenheit 9/11 ovaj put izrabio u eksplicitnu agitpropovsku svrhu, gotovo političku kampanju za samoosvješćivanje gledatelja, no prije svega namijenjen je njegovim američkim recipijentima.

Već spomenuti rad stanovitoga Mikea Wilsona, pod naslovom Michael Moore Hates America, dakako, nastao je kao kontraprodukt političke poruke Mooreova filma. Jer, svakom suvislom interpretu, pa i tzv. običnom gledatelju, nakon odgledavanja Bowling for Columbine i Fahrenheit 9/11, jasno je da tu nije riječ o mržnji. Dapače, vizura provincijalca iz maloga Flinta u Michiganu nikako nije ona koja mrzi Ameriku, nego upravo suprotna. Tjelesno neugledni debeljko s neurednom bradom duboko suosjeća s Amerikom. Tjelesno i duševno upropaštenom Amerikom kojoj treba intelektualni preporod. Mooreova je Amerika, prikazana u Fahrenheit 9/11, Amerika poniženih, uvrijeđenih, nesretno indoktriniranih, koji nesvjesno ulažu svoje živote u Sjedinjene Države kako bi opstao sustav straha i vječne nepravde i priče o bogatima i siromašnima. Mooreova je Amerika i ona kojoj pripadaju mnogi Amerikanci čija je pamet uvrijeđena sadašnjim povijesnim stanjem Sjedinjenih Država. Tu, primjerice, pripadaju angažirani intelektualci na čijem su glavnome valu Noam Chomsky, Samir Amin, Mechael Parente, Immanuel Wallerstein, Michael Chossudovsky... S druge strane, angažiraju se i glazbenici, predvođeni Steveom Earleom, koji protiv neuništive američke, ali i ljudske gluposti kliče: The Revolution Starts Now. U glazbenoj udruzi za agit-prop Vote for Change sudjeluju i takvi muzički autoriteti poput Melencampa, Brucea Springsteena, REM i Green Daya.

Zašto je tematiziranje Busha i njegove administracije toliko važno sa stanovišta globalne okoline u kojoj živimo? Dajmo ponovno riječ Andreu Gunderu Franku, jednom od najvažnijih teoretičara ekonomije u suvremenom svijetu:

UKIDANJE SLOBODE

»Tijekom kongresne rasprave o Domoljubnom propisu SAD Johna Ashcrofta letak Američke unije za građanska prava o napadu tog dokumenta na Bill of Rights otkrio je da pogl. 215. tog propisa ’daje agentima FBI-a pravo na neograničene ovlasti... uključujući kontrolu bilo koje osobe ili posla... proizvodnju bilo koje knjige, zvučnog zapisa, dokumenta, ili predmeta’. To uključuje knjižare i javne knjižnice, koje su obvezne otkriti tko što kupuje, posuđuje i čita.«

Domoljubni propis SAD sada je ozakonjen, gotovo preko noći, a da nije prošao iole ozbiljnije iščitavanja, što je prikazano i u filmu. Moore u Fahrenheit 9/11 agitira ispred Kongresa čitajući stavke iz Domoljubnog propisa. U kontekstu filma to je naizgled komično i smiješno, no duboko je tragično, a u svezi je s gubljenjem temeljnih građanskih i ljudskih prava stanovništva SAD! Da bi se u potpunosti razumio film Fahrenheit 9/11, treba krenuti od njegova prethodnika, Bowling for Columbine. Naime, taj film, produkcijski realiziran 2002, ali zamišljen istodobno s nastavnkom Mooreove esejističke knjige o Glupim bijelcima - dobio je Akademijina Oscara za najbolji dokumentarac 2003. Nekoliko dana nakon početka invazije na Irak izlazak na pozornicu i primanje malene statue kao nagrade bio je Mooreu izvrsna medijska prigoda da kaže što misli o globalnim i američkim tektonskim poremećajima - odnosno o ratu protiv Iraka općenito, i o liku i djelu Georgea W. Busha posebice. No, njegov istup svakako nije bio tek u svrhu vlastite promocije, nego nešto mnogo više. Naime, Moore je bio povlašten govoriti o političkim i ljudskim osjećajima mnogih. A za te mnoge George W. Bush tek je vrh ledenjaka, iza kojega se krije zapravo cijela povijest nasilja SAD. Njihova je krvava odisejada nošena nasiljem, strahom i terorom, kako prema drugima tako i prema vlastitu stanovništvu.

UBILAČKI POHOD

Bowling for Columbine film je koji govori o američkoj opsjednutosti oružjem. Naslov Kuglanje za Colombine - ime srednje škole u kojoj su dvojica tinejdžera pobila i osakatila više desetaka vršnjaka - višeslojan je, a najjednostavnije bi ga se moglo objasniti činjenicom nekih bizarnih povezanosti. Dakle, prije nego što su krenuli u svoj ubilački pohod, dvojica su mladića uživala u svom omiljenom izbornom predmetu, kuglanju, da bi zatim sjeli u auto i ostvarili svoju brutalnu namjeru. Slučajno je, baš istoga dana, američka vojska bombardirala Kosovo i Srbiju. Dakako, o tome drugome američka javnost gotovo nije imala pojma, nego se bacila na hvatanje krivaca za pokolj u školi. Među inima, kao idejni je začetnik pokolja optužen pjevač Marilyn Manson, koji u pjesmama veliča bizarnost i okrutno nasilje. Nitko, međutim, nije bio spreman optužiti stalno i sustavno nasilje američke politike i vojske nad svijetom od Drugog svjetskog rata do danas. Moore nesmiljeno nabraja sve američke pothvate te vrste: od instaliranja diktatorskih režima širom svijeta, Korejskoga rata... atentata na Allendea, slanja otrova umjesto lijekova u Sudan... preko Vijetnama, Paname, Nikaragve... sve do najnovijih osvajačkih pohoda na Afganistan i Irak. Lista takvih akcija zemlje koja širi slobodu i demokraciju - nepregledna je. Zemlja hrabrih i Dom slobodnih već je u previše navrata pokazala svoju sklonost zatiranju siromašnih, kako bi ojačala one ionako već prebogate.

Druga potka iz naslova Bowling for Columbine govori o tome da pripadnici Američke gerilske milicije, sastavljene od dobrovoljaca, na redovitom treningu kao mete rabe kuglačke čunjeve, te kao razlog izbora baš tih predmeta navode da čunj najviše sliči dijelovima ljudskog tijela u kojima se nalaze svi vitalni organi. U filmu prikazana Amerika paranoidno se boji svega i svačega. I, dakako, zato se naoružava. Slijedom toga, Moore kazuje kako se bilježi više od jedanaest tisuća ubojstava godišnje u SAD. Efektnu dramaturgiju filma Moore poentira ne samo animiranom poviješću Amerike u beskompromisno jetkoj verziji autora South Parka nego i provokativnim intervjuom sa slavnim glumcem Charlonom Hestonom. Naime, Heston je predsjednik National Rifle Association, udruge koja propagira Drugi amandman Američkoga ustava, prema kojemu je svakmu bijelcu, građaninu Sjedinjenih Država, dopušteno posjedovati oružje. Mitinzi te udruge neposredno nakon pokolja u školi Colombine, kao i nakon slučaja u Mooreovu rodnom Flintu - gdje je šestogodišnji dječak nehotice ubio vršnjakinju tijekom školskoga sata - bili su prava provokacija autoru da pokuša ispipati bmlo slavnoga glumca. No, Heston doslovce bježi kako ne bi morao eksplicirati šovinističke osobne, kao i stajališta svoje udruge.

KANADSKI PARADOKS

Kako bi usporedio tu neobjašnjivu paranoju, primjerice, Moore govori kako susjedni Kanađani u prosjeku imaju više oružja od Amerikanaca, dok ubojstava bilježe gotovo dvadeset puta manje. Osim toga, Kanađani uopće ne zaključavaju vrata svojih domova, dok se Amerikanci zakračunavaju sa spremnim čitavim arsenalom naoružanja. Zašto? Moore se o tome pita zajedno sa svim intervjuiranim osobama u filmu, od Marilyna Mansona do oca jedne od ubijenih žrtava. Najčešći je odgovor: ne znam! Mnogi od upitanih obraćaju se nasilnoj američkoj povijesti, ali ni tu nije sadržan pravi odgovor, jer su mnogi povijesni osvajači, od Japana do Njemačke, imali sličnu okrutnu povijest, no u njih ni približno nije razvijena takva stopa ubojstava kakvu Amerika ima danas. U američkim gradovima, od onih provincijalnih pa do bijednih četvrti velegrada, ubojstvo se prikazuje gotovo jednim ventilom sveopće frustracije besmislom suvremenoga življenja. Zašto? Iako Moore i njegovi sugovornici ne daju primjerene odgovore, neki se ipak nameću u analitičkim i teorijskim studijama, primjerica, Samira Amina: dakle, Amerikanci nemaju gotovo nikakvu prosvjetiteljsku tradiciju, ropstvo je tek deklarativno ukinuto, a praksa se linča latentno nastavlja kao običajno pravo, dok se toliko naglašavana američka demokracija zasniva na nepravednom elektorskom sustavu glasovanja, koji je i bio početnom dramaturškom točkom filma Fahrenheit 9/11. Naime, film započinje dokumentiranjem izborne prijevare na Floridi. Ironično, sam Al Gore proglašuje svoj poraz ne dobivši nijedan potpis senatora nakon priziva predstavnika prebrisanih crnačkih glasača.

U Bowling for Colubine Moore i dvojica invalida, žrtava pokolja, agitacijom uspijevaju iznuditi odluku korporacije K-Marx da više ne proizvodi streljivo. Stoga je i film autorski i dokumentaristički objektivniji, s obzirom na to da je postignuta stanovita moralna i ljudska zadovoljština njegovim aktivističkim učinkom. No, u Fahrenheit 9/11 ta zadovoljština još nije na vidiku. Rat u Iraku, od Busha već proglašen dobivenim, traje i ne vidi mu se kraja. Bush je drugi put pobijedio na predsjedničkim izborima. Stoga je i Mooreov dokumentarizam izrazito subjektivan. Izričito je politički obojen i pristran. I to ne toliko za Kerryjevu demokratsku opciju - jer niti ona ne nudi nešto načelno drukčije! - nego protiv prijevare i nasilja. Bush je tek simbol piramide laži i korporacijske tiranije koje danas vladaju Sjedinjenim Državama. I ne samo u njima, jer je globalna nepravda dosegnula već takvu razinu da se jednostavno ne da izdržati. Stoga je multimedijski prisutno djelo Michaela Moorea u današnjem svijetu dragocjeno. Dragocjeno ne samo kulturološki i medijski nego i politički.

ISTINA KAO REVOLUCIJA

U konačnici, na filmove Bowling for Columbine i Fahrenheit 9/11 ne treba se i ne smije gledati samo kao na radove iz žanra najtemeljnijega filmskog roda - dokumentarnog filma. Oni su mnogo više. Stoga i na ovaj ekskurs o njihovu političkom i ljudskom značenju treba gledati upravo u tome smislu. Govoriti istinu već znači revoluciju. Vidjeli smo: to nije tek efektni slogan velike Rose Luxemburg, nego i poklič spomenutog američkog protestnog pjevača Stevea Earlea, i to u najautentičnijem američkom glazbenom žanru, countryju.

Film ponekad dosita može biti veći od života. Mooreovi filmovi možda i nisu remek-djela, no činovi su čovječjeg uspravnog hoda i elementarne ljudske hrabrosti. Stoga ih treba gledati. Ne samo kao mentalnu hranu nego i kao poziv u promjenu u sve nesnošljivijem svijetu.

Marijan Krivak