Prijateljstvo na ispadanje

Prijateljstvo na ispadanje

Big Brother, show stvarnosti, RTL televizija

Žali mi se prijatelj ovih dana kako mu je mati tužna i osamljena. Pala je u nemilost svojih prijateljica. Njezine još do jučer nerazdvojne kolegice počele su je u posljednje vrijeme isključivati iz društva. Jadnica, ničim očiglednim nije ih uvrijedila, niti se s kojom počerupala oko neke vruće teme. Grijeh koji je počinila bio je naprosto protokolarne prirode, odnosno pokazala je da u potpunosti ne kuži prioritete vlastite ekipe. Sve se dogodilo onoga dana kada je propustila otići na kućnu prezentaciju nekoga precijenjenog posuđa od plastike i time povrijedila prešutni kodeks ponašanja među prijateljicama. Što će reći: posuđe nisi obvezna kupiti, ali zato svojom prisutnošću moraš povećati popularnost prijateljičine prezentacije. Od kobnoga dana majci mojega prijatelja više ne zvone telefoni, a ostale je znanice izbjegavaju pozivati na redovita druženja. Eto, sliježe ramenima moj prijatelj, danas ti je i prijateljstvo postalo igra na ispadanje, kao da smo stanari u Big Brother kući.

TKO ĆE AKO NE STANAR SVOME

Sudeći po fenovskim reakcijama televizijskih gledatelja te povrijeđenih dječjih pravobranitelja, svi smo mi danas jedni drugima postali prijatelji na ispadanje u showu zbilje zvanom Big Brother. Uostalom, ima li koga komu ovih dana barem jedan od ukućana popularnoga Big Brothera nije prirastao srcu? Zaustavljeni na ulici pred mikrofonom i pred kamerom Hrvati spremno iskazuju svoju potporu Ani, Sanji, Alenu, Marini... Jedni navijaju za Sašu i šalju mu čitave gradske orkestre u znak potpore, drugi mahnito utipkavaju SMS-ove potpore Valentini i Antoniji, a treći jednostavnim pozivom na broj telefona glasuju za ispadanje suparničkih kandidata. Po svemu sudeći Hrvati su masovno zaigrali igricu Prijatelja na ispadanje. I nema toga koga ovaj tjedan ne zanima tko će iz omiljena društva iz BB kuće ispasti iz igre. Prijatelji pa se igraju prijateljstva na ispadanje? Ništa ne treba čuditi kada se u samu bit prijateljstva uvuku motivi komercijalne naravi. A milijun kuna koji čeka na pobjednika Big Brothera dovoljno je komercijalan motiv, zar ne? Baš kao i prezentacija posuđa od plastike u slučaju mame moga prijatelja.

Big Brother, kao što i sami znate, glavna je televizijska atrakcija o kojoj se posljednjih tjedana naveliko priča, komentira i ogovara. Po čemu se može zaključiti da su baš svi u našoj zemlji prijatelji Big Brothera. Krivo. Kolege intelektualci to zasigurno nisu. Njima je, naime, trebalo dobrih mjesec i pol dana da im bljesnu lampice pa da napokon i oni priznaju kako BB nije nikakvo smeće, nego relevantna građa za objektivnu analizu. Dakako ne želim ovdje reći da je BB po defaultu neka genijalna emisija, nego naprosto podsjetiti na ono što je Marx svojedobno rekao za kapital: to je najgora i najbolja moguća stvar koja nam se mogla dogoditi. U svoj toj silnoj intelektualnoj halabuci gotovo da nisu dublje proanalizirane političke, sociološke, rodne, medijske ili utopijske implikacije sama showa. Jer da tako jest, teško da bismo to morali činiti sada.

MISLI GLOBALNO, VOLI LOKALNO

Stoga ću ovdje pokušati naznačiti samo nekoliko mogućih interpretacijskih ključeva po kojima bismo mogli dekodirati BB-show. Na političkoj razini analize mogli bismo istaknuti kako je BB zrcalo multinacionalnog korporativnog kapitala koji u današnjoj globalnoj praksi poslovanja krati troškove tako što više ne upošljava precijenjene zvijezde i tehnologiju, nego preko jeftinih DV kamera i outsourcinga (zapošljavanja s margine) unajmljuje gotovo besplatne naturščike. I usput provodi projekt kulturne globalizacije. Kao nepatvoreno oruđe globaliziranog kapitala BB u našu svakodnevicu bez imalo otpora uvodi globalne svetkovine i običaje (popularizira Halloween, paintball, karaoke te nove potrošačke tehnologije i brandove), a opet pazi da se diseminiraju uvijek unovčive lokalne razlike. Paradoks je da jedan uvozni proizvod poput BB-a konačno promovira i unutarhrvatsku raznorodnost (kandidati imaju regionalne naglaske i baš su zbog toga simpatični: Alen je Istrijan i ne može dobro pogoditi kontinentalno ć, Ana je punokrvna Dalmatinka, Saša simpatični Sjevernjak koji zateže u govoru i izgovara: zašt, umjesto zašto...). Na medijskoj razini analize moglo bi se reći kako BB demonstrira pobjedu telefonskog medija nad televizijskim i to po poznatoj McLuhanovoj formuli: sadržaj jednoga medija uvijek je drugi medij. Dakle sadržaj televizije danas je telefon. Ili po riječima sama Brothera s ekrana: »Zgrabi telefon i glasuj.« Otud i svi oni brojni chatovi na webu sa kandidatima koji su do sada isključeni iz kuće. I mahnita zvonjava telefona u RTL studiju.

STVARNOSNA POZA

Na feminističkoj razini interpretacije dalo bi se štošta reći i o odnosima spolova u BB kući, (ne)emancipiranosti naših žena te verbalnim sposobnostima ženskoga dijela ukućana.

A što se utopijske razine showa tiče, mogao bi se otvoriti vrlo zanimljiv problem realizma kako onog predstavljačkog (glume li kandidati sebe ili se prirodno ponašaju?) tako i onog politički djelotvornog (prisjetimo se kako su upravo na realizmu ustrajavale brojne progresivne ideologije promjene od Zole i Balzaca preko Ždanova i Lukača do Fredericka Jamesona i naših pisaca tzv. stvarnosne proze). Baš u vezi s tim problemom moglo bi se postaviti pitanje: kako to da je realizam intelektualcima sumnjiva (a ne više progresivna) roba čim se o njega osloni reality TV? I je li realnosna proza po kakvoj povijesnoj zasluzi bolja od realnosne televizije? BB dakle nadaje brojne mogućnosti za intelektualnu zanimaciju. No, od prilično neinspirativnih tekstova naših kulturnih komentatora, jedino je onaj Roberta Perišića u »Elleu« imao zrnce intrigantosti. Perišić je hrabro i za razliku od drugih branio show tvrdeći da BB promiče ideju kako marginalci mogu biti in i nimalo čudni pred očima jednoobrazne većine. I tu on ima pravo. Ćelava djevojka i istetovirani bjelovarski metalac pokazali su se normalniji i simpatičniji od dosadnih i ispraznih šminkera, kojih je u BB-u najviše. No, ono što je Robert propustio u svojoj analizi reći činjenica je ekonomske eksploatacije marginalaca u uvjetima korporativnoga kapitala. Naime, baš su marginalci ti koje televizija traži za svoje reality programe jer su honorari u takvu showu zapravo najmanje plaćeni honorari u televizijskom show businessu. I pored činjenice da upravo marginalci svojim živopisnim osobnostima predstavljaju vruću robu za medijsko eksponiranje. Tako za samo jednu ili dvije prosječne hrvatske plaće kandidati spremno javnosti izlažu sebe, demonstriraju višestruke talente i izlažu se potencijalno ponižavajućim otkrićima intime, dok obični glumci u nekoj sapunici na TV-u dobivaju neusporedivo veće honorare. U svakom slučaju televizija tu trlja ruke. Kako bilo, i samo uz ovako usput naznačene teme vidi se koliko BB može biti poticajan fenomen za razmišljanje te podatna građa za kulturnu analizu. A ne samo meta za podrugljivo iživljavanje. Jer, dragi kolege intelektualci, nije u ovoj priči toliko važno tko će ispasti pametan, a tko glup. Barem se ovdje ne igramo igrice ispadanja - ta nismo stanari u BB-kući.

Predrag Madžarević