POŽELJNIJE SUSJEDSTVO

POŽELJNIJE SUSJEDSTVO

Naradio se Riba na ovom svijetu i ostavio nas, ali nam je na radost ostavio sliku i priliku svijeta u kojem bi bilo ljepše, bolje, ljudskije živjeti. Čitavo njegovo stvaralaštvo način je druženja s likovima nekoga poželjnijega susjedstva, u sve je svoje radove unosio blagost i vedrinu, nježnost i podsmješljivost koja nije bila gorka nego samoobrambeno svjesna. Do kraja je ostao vjeran čovječjoj figuri i prepoznatljivu obličju, jer se želio okružiti sebi sličnima, pa ćemo ga lako pamtiti po svim njegovim djelima u koja je unio ili vlastite crte ili crte svojih bližnjih ili crte onih s kojima bi se trebalo, vrijedilo družiti. Kad pogledamo Ribinu umjetničku baštinu vidjet ćemo da u njoj uopće nema zla i rugobe, a blaga poruga služi uz autoironiju da dade uvjerljivost, uveća povjerenje u mogućnost opuštenijega životnog ambijenta.

Toplina i prisnost koju emaniraju njegove cjeline i pojedinačni likovi ima patinu doma, milinu domaćih stvari. Svježina i čistoća njegove modelacije i njegova kolorita nose pak iskustvo afirmativnoga modernizma, one suvremenosti koja je vjerovala da može širiti pozitivne vibracije, one kreativnosti koja se rado stavljala u službu zajednice, onoga elitizma koji nije odustajao od ideala bliskosti. Zvonko Lončarić - Riba imao je sreću (i bio je nje dostojan) da je u svojem umjetničkom formiranju imao dolične učitelje, u osobnostima Ede Kovačevića, Ernesta Tomaševića i Koste Angelija Radovanija, ali i doličnu pratnju u kolegama kao što su Mladen Pejaković, Pavao Štalter, Ante-Sony Jakić, Zlatko Bourek, Vasko Lipovac. Nezaboravna ekipa školovana na Akademiji za primijenjenu umjetnost do sredine pedesetih godina zadužila nas je obnoviteljskim shvaćanjem oblika i mnogim izvornim osobnim ulozima.

Među njima je Lončarić bio svakako jedan od najizrazitijih i najproduktivnijih, najraznovrsnijih po područjima bavljenja, a gotovo najindividualniji po prisnu pečatu i osobnom tragu što ga je ostavljao u svaku svoju, ma kako duvergentnu, realizaciju. Upravo je Riba, više od svih, primio ozbiljnu poduku klasičnog antropomorfizma i čvrste kompozicijske organizacije građe, da bi se s usvojenim elementima potom što slobodnije poigrao. Upravo je Riba nastavio na temeljima uhodane oblikovne tradicije i pouzdana metjea da bi što dublje zaorao brazdu inverzije, preokretanja značenja. Upravo je Riba najodređenije unio u hrvatsko kiparstvo duh čednosti i nepretencioznosti te umjesto junačkih gesta i patetičnih grimasa unio mjeru zdrave svakidašnjice, ljupke običnosti, drage životnosti. Kad se pojavio sa svojim igračkama, lutkama, manekenima na mjestima gdje su prethodno stajali heroji, generali, polubogovi nije to učinio na glasan, revolucionaran način (jer bi to odgovaralo upravo prošloj epohi), nego kao gotovo usputnu diverziju.

Povijest umjetnosti jamačno će mu priznati važnu ulogu u oscilacijama ukusa i transformaciji likovnoga znaka. Cijenit će njegov prinos mobilnom, kinetičkom, ludičkom shvaćanju oblika. Kritika, uostalom, ni dosad nije bila škrta u prepoznavanju, a neprežaljeni Radovan Ivančević, jedan od prvih i najpovlaštenijih tumača, za sve nas njegovu je poziciju ovako formulirao: »Lončarićeva je skulptura jedinstvena oaza suvremene umjetnosti u kojoj čovjek izuzetnost svoje prirode otkriva jednostavnošću i običnošću«. Jednom pronađeni vlastiti svijet - ma koliko ishodišna točka izgledala kao svojevrsno Kolumbovo jaje - umjetnik je umio pretočiti u tako raznolike manifestacije i u tako raznorodne tvari da bi samo njihovo nabrajanje bilo odveć opširno. No nećemo pritom zaboraviti da je vještinu oblikovanja (zlatne ruke - kako su prijatelji govorili) podijelio sa skromnim zanatlijama, da je s majstorima iz Novigrada Podravskog radio u drvu i kovini, u poliesteru i stiroduru, a sam još u bronci, vosku, papiru, platnu, terakoti i svemu priručnom.

Njegov novigradski altelijer nije baš raj na zemlji, pa ni hortus conclusus, no svakako jest prostor načinjen po liku tvorca skromna i samozatajna demiurga Ribe. On je u njemu spojio vlastite korijene i stečena znanja, genius loci i životnu popudbinu. U njemu je realizirao svoju viziju univerzuma, u nj je prenio duh i atmosferu zagrebačkoga doma i radnoga prostora iz Kukuljevićeve. Na ovome je svijetu time na svoj skroman način podigao i samu sebi spomenik. Ako bi bilo pretjerano pomišljati na zadovoljstvo autora zbog ispunjenosti življenja radom, jamačno nije netočno vidjeti ga smirena u vječnosti, bez inače u inih tako učestale mrzovolje i gorčine.

Ostavio nam je Riba upravo zavidnu popudbinu, no pritom nas je lišio svoje prisutnosti i prijateljstva. Pamtit ćemo ga, dok nas bude, kao iznimno draga i nenametljiva čovjeka, kao umjetnika koji je svoju posebnost stidljivo i mimikrijom nosio kroz životne efemerije. Pamtit ćemo ga u krugu šire i najuže obitelji, u ambijentu starih Planića, Stjepana i Katarine i u toplu okružju nezaboravne nam Marice, Coce, Micike i dragoga sina Štefa. Pamtit ćemo ga sjetno, ali i s osjećanjem zračenja neke kasne sreće koja ga je obasjala rođenjem unučadi, koja je njegovu životu dala i dodatnu zaokruženost.

Nećemo kazati, jer to i ne znamo, da se Riba radno spremao za smrt. Njegovi noviji radovi nisu bili obilježeni posebnom melankolijom (izuzmemo li ciklus grafika Šest crnih listova), njegove slike i kipovi nisu nosili uvećane terete, nisu težili prizemljenju, zemlji. Dapače, na tragu iskonskih intuicija možda su sve više smjerali nebu, elevaciji. Prije gotovo četiri desetljeća započeo je s pticama, i mnogu je svoju figuru iskitio, dopunio krilatim bićima. Davno već je radio i anđelolike forme te ih na žici ili konopčiću znao vinuti uvis, u zrak. Konačno su se pojavili i pravi zlatni anđeli, naravno ne baš autoportreti, ali svakako bića naročite duhovne srodnosti s čovjekom koji je oko sebe želio širiti samo dobre, vedre, zračne emanacije. Sjećajući se Ribe sa zahvalnošću za sve što je učinio i što nam je davao, i ovaj posljednji susret, ovaj konačni rastanak neka bude obilježen nezamjenjivom ljudskom ljepotom njegova stvaralaštva i življenja.

Tonko Maroević

* Izgovoreno na Mirogoju, 16. studenoga 2004.