Potonuće u metaforičkim vodama

Potonuće u metaforičkim vodama

Cees Nooteboom, Priča koja slijedi, prev. Gioia-Ana Ulrich, Naklada Pelago, Samobor, 2004.

Jedan od dokaza da je posljednjih pedesetak godina sve teže detaljno pratiti cjelokupnu svjetsku književnu scenu jest i činjenica da domaće čitateljstvo neke književne naslove ugleda i više od deset godina nakon njihova originalnog objavljivanja. Tek ugledne nagrade (doduše, i tu bi već mogla biti riječ o svojevrsnoj hiperprodukciji u dijeljenju počasti), filmske ekranizacije, rekordni broj prodanih primjeraka u angloprijevodima ili boom kakva novog kulturnog trenda kadri su osigurati mjesto na domaćim književnim policama pojedinim, nešto manje main-stream orijentiranim piscima. I dok većinom marketinški usmjerena izdavačka politika znalački ekspresno Hrvatima servira najnovijeg Harryja Pottera ili Paula Coelha, može se činiti pomalo naivno, ili entuzijastično, objaviti trinaest godina star naslov sedamdesetogodišnjega nizozemskog pisca. No, novoutemeljena izdavačka kuća, Naklada Pelago, odlučila je upravo romanom Ceesa Nootebooma Priča koja slijedi zakoračiti u nesiguran književno-nakladnički svijet.

HODOČAŠĆE VLASTITIM ŽIVOTOM

Iako, prema nekim kritičarima, Priča koja slijedi ne demonstrira najbolje Nooteboomovu uobičajenu dozu hladna intelektualizma, ovaj roman prilično je dobar uvod u književne težnje cijenjenoga nizozemskog autora. Naime, na osamdesetak stranica isprepleću se putopisne opaske, metafizička razmišljanja, osvrti na latinsku i grčku klasičnu literaturu i kulturu, neke suvremenije kulturološko-povijesne refleksije kao i standardna metafizička pitanja; što su sve teme koje već gotovo pedeset godina zaokupljaju Nootebooma. No, u Priči koja slijedi postoji i nešto čvršća pripovjedačka nit. Nažalost, potencijalnim je čitateljima oduzeta svaka mogućnost, doduše male, tematske neizvjesnosti jer je na stražnjim koricama, citatom sama Nootebooma, vrlo jasno (i u samo dvije sekunde) objašnjena osnovna pripovjedna misao. No, ako na trenutak zaboravimo da mi već znamo odgovor na autorovu dilemu s početka romana, moglo bi se reći da prvi dio priče započinje buđenjem glavnoga lika, Hermana Musserta, u hotelskoj sobi u Lisabonu. Sama ta činjenica ne bi bila odveć čudna da Herman nije prethodne noći zaspao u svojoj sobi u Amsterdamu. Dodatno je zbunjujuć i podatak da je spomenuta hotelska soba ona ista u kojoj je prije dvadeset godina spavao sa ženom svojega kolege, profesora nizozemskog i tjelesnog (i amaterskog pjesnika) iz jedne amsterdamske gimnazije. Nakon početnoga zaprepaštenja i pokušaja da si na neki relativno racionalan način objasni svoju nenadanu teleportaciju (smrt, zamjena tijela, putovanje kroz vrijeme...), Mussert se usredotočava na svojevrsnu rekapitulaciju najvažnijih događaja svoga života. A to su upravo oni događaji od prije dvadeset godina kada je, prema vlastitom priznanju, prvi i jedini put osjetio ljubav. Uz razotkrivanje dramatičnih zbivanja vezanih uz njegovu nedopuštenu vezu s profesoricom biologije Mussert postupno otkriva i neke druge, recentnije detalje iz svog života. Nakon svojevrsne rekonstrukcije jednoga razdoblja i završetka svog životnog hodočašća, u drugom dijelu romana Mussert se s grupicom putnika upućuje na (ne)stvarno prekomorsko putovanje iz Portugala prema Brazilu.

ZATVARANJE KRUGA

Rijetke ponuđene stvarne činjenice iz života svoga junaka Nooteboom obilato prati brojnim književno-kulturnim aluzijama - od primjene grčkih mitova i citata Tacita i Horacija do Shakespearea i suvremenijih nizozemskih pisaca, a u Mussertove sporadične dijaloge obvezno smješta dublja filozofska značenja. U tom, aluzionističkom dijelu ponajviše je očit i veliki utjecaj koji je na Nooteboomovu poetiku ostavilo klasično obrazovanje stečeno u crkvenim krugovima. Također, unatoč glatku i suvremenu jeziku neizbježan je i dojam da u svakoj izgovorenoj rečenici svojih likova Nooteboom nužno sažima neke opće filozofsko-životne istine i tumačenja. Tako je svaka realistična situacija u romanu okružena gotovo dvostrukom količinom promišljanja o značenju i tijeku vremena, ciklusu života i smrti, metamorfozama, svemiru te vlastitoj (ne)važnosti. No, iako povremeno pretjerana i naporna, ta su njegova intelektualna poigravanja s čitateljem daleko od jeftine razine popularnih kvazifilozofa masa i čitava zahtjevna kombinacija u prvoj polovici romana još donekle i korektno funkcionira. No, kada u drugom dijelu Nooteboom otvoreno zaplovi u posve metaforičke vode, Priča koja slijedi počinje sve više tonuti. Brod i putovanje, kao očite i jeftine metafore, nategnute razgovore o zvijezdama te isforsirano sablasne Putnike iz toga drugog dijela spašava tek efektno izveden svršetak koji nas završnim riječima (jezičnom igrom iz naslova) ponovno vraća na početak romana, zatvarajući krug života / smrti i na nešto manje metaforičkoj razini.

Iz ovog romana, a i iz popisa budućih naslova, jasno je da Naklada Pelago cilja na intelektualno raspoloženu publiku kojoj je dosta realističnih priča, svakodnevnih ljudskih problema i jeftine filozofije za mase. Za sve one koji od literature ponajmanje očekuju dobru priču, zabavu, uzbuđenje i izazivanje velikih emocija, Nooteboomov je domaći književni prvenac, barem u prvom dijelu, pravi izbor. Naime, početnih četrdesetak stranica nabijenih dubokim egzistencijalnim pitanjima o prolaznosti života / svijeta i smislu postojanja, a pomalo i ljubavi, nedvojbeno pripadaju u vrh nizozemske literature. No, usprkos Nooteboomovu zadovoljavajućem manevriranju u izbjegavanju filozofskog pretjerivanja te velikoj jezičnoj spretnosti, njegov pomalo nametljiv intelektualizam, sklonost metaforici i više ili manje uspješnim interdisciplinarnim aluzijama, kao i pomalo banalan drugi dio, Priči koja slijedi, nažalost, ne jamče širi čitateljski uspjeh.

Jelena Gluhak