Ples prikovanih stopala

Ples prikovanih stopala

Prema svojoj očitoj preokupaciji, intrinzičnom pristupu nastanka pokreta, Marchig ovaj put surađuje s dvjema izvrsnim plesačicama, Zrinkom Šimičić te Majom Marjančić, kako bi svaka od njih kreirala vlastiti plesni vokabular nemira i tjeskobe

Kardioadapterom se koristi osoba mobilna srca kada joj nedostaje osjećaj slobode, njoj nužan. Takva osoba po naravi se ne može vezati uz određeni prostor. Kako osobu kojoj je potrebna takva naprava opisati u tjelesnom jeziku zadaća je koje se prihvatila Silvia Marchig u svojoj posljednjoj predstavi, koja nosi ime ove naprave - Kardioadapter, prikazanoj premijerno u programu WARP-a u MM centru 13. studenog. Ovdašnjoj se publici Silvia Marchig koreografski prvi put predstavila prije manje od godinu dana duetom Autos, s bubnjarom Igorom Hofbauerom, koji je prikazan i na ovogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa, gdje se također bavila tjelesnim manifestacijama proživljene emocije.

Prema svojoj očitoj preokupaciji, intrinzičnom pristupu nastanku pokreta, Marchig ovaj put surađuje s dvjema izvrsnim plesačicama, Zrinkom Šimičić te Majom Marjančić, kako bi svaka od njih kreirala vlastiti plesni vokabular nemira i tjeskobe. Upravo njih dvije, a osobito Maja Marjančić, inače i nažalost predstavi uglavnom ravnomjerne i niske energije, daju potreban intenzitet. Za vrijeme gledanja predstave učinilo mi se kako je autorica prikazala samo jednu osobnost i njezinu nemogućnost uspostave dublje veze s nekim ili nečim drugim, a nije željela ili nije uspjela baviti se uzrocima ili posljedicama. Bez obzira na to, ono što jest uspjela je stvoriti određenu gustu atmosferu uzrokovanu stanjima u kojima se nalaze plesačice, a iz kojega proizlazi ionako minimalno kretanje.

Sjedinjenost tijelima kojima Silvia Marchig započinje Kardioadapter, kao i unisonost u kostimu, daje naslutiti kako oba tijela zapravo pripadaju istoj osobi, rasplinutoj valjda iz silne potrebe za kretanjem. Nakon mirna, plaha partneringa Šimičić postupno prelazi u trzaje i tempo kretanja kojega Marjančić ne uspijeva partnerski pratiti, ostavši zbunjena i nesigurna, što je osobnost koju preuzima na sebe do kraja izvedbe. Šimičić je dakle kontrapost, njezino tijelo odaje svojevrsnu sigurnost, možda i hrabrost, ali ponajprije nervozu, jer neumorno hoda brzim korakom, ponekad se ne zadovoljavajući ponuđenim prostorom scene, izlazeći i ulazeći iz vidnoga polja publike, ona u svome tijelu posjeduje neobični kontrast, smirenost i napetnost. Kao i u Autosu, Silvia Marchig blisko surađuje s glazbenikom (Sven Pavlović) naglašavajući u slučaju Šimičić kratke trenutke njezina zaustavljanja, a to u jednom lijepom času čini i s videom (Sergej Grgurić), kada ga projicira na trup Šimičićeve.

TIJELO POPUT LUTKE

Silvia Marjančić upliće se u prostor svoje dvojnice vidno drukčijim pokretima, obilježenima hendikepom, želeći kretanje, ali je ono zbog toga usporeno. Svoje mišiće i kosti ona pokreće rukama formirajući vlastito tijelo poput lutke ili se u duetu čini kao da opstaje na drugoj, hvatajući njezinu energiju. Pritom kao da svu vlastitu energiju izražava očima, otvorenim i živim licem koje se buni i traži pozornost, što kulminira na kraju predstave kada se kao prikovana stopalima uz pod histerično pokušava maknuti s mjesta, ali ostaje sjediti poražena lica. Pojavom na sceni Marjančićeva potpuno zasjenjuje Šimičićevu, plijeneći pažnju i izazivajući suosjećanje, po čemu se, između ostalog, nametnula kao zaista zanimljiva izvođačica kakvu bih voljela češće vidjeti u domaćim predstavama.

Treći je lik isprepleten s plesačicama vlak, nekoliko puta prisutan na videoprojekciji: vlak u polasku, vlak u odlasku, vlak koji se kreće dok se njih dvije neprestano vrte u krug u nemogućnosti odmaka od mjesta i vremena u kojemu se nalaze, naslućujući želju ili san o nekim drugim prostorima. Što je u svemu tome kardioadapter? Jesu li to crvene cipelice koje plesačice obuvaju kada im nedostaje energije i kada žele plesati ili je to narančasti naslonjač u jednom kutu scene u koju sjedaju kada se izgube u lutanju prostorom, ostaje mi nejasno iz prvoga gledanja. Kada bih se vratila na ono u čemu Marchigova nije bila uspješna, što mi je (mrska) kritičarska dužnost, to je jasnoća u namjerama i dramaturško sastavljanje cjeline, zbog čega ne intrigira pažnju gledatelja, utopivši se tada u ni po čemu specifičnoj koreografiji. Njezina je pak specifičnost u tome što evocira stanja nepodnošljive sentimentalnosti, daje opipljivu i uobličenu emociju. Zbog toga njezina predstava ima dušu.

Jelena Mihelčić