Petrarca, Nazor, Tribuson

»Republika«, mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, gl. ur. Ante Stamać, god. LX, br. 10, Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga d.d., Zagreb, listopad 2004.

Temat desetog broja »Republike« usmjeren je na znanstvene rezultate međunarodnoga simpozija Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti, održana u rujnu u Splitu, na kojem su domaći i strani znanstvenici pokušali produbiti spoznaju o hrvatskom petrarkizmu kao najranijem nastalom izvan Italije. Tema petrarkizma vrlo je zastupljena u proučavanju povijesti književnosti, pa je zadaća svakoga novog rada u pokušaju da se dosegne još jedna stepenica više i prouče dosad neistraženi detalji, a upravo je ovaj simpozij, prema riječima Mirka Tomasovića, donio nekoliko novosti. Glavne nove tendencije u proučavanju naslovnoga predmeta osobito se ističu u nekoliko radova, koji su izabrani za objavljivanje u ovom broju »Republike«.

Gotovo neistraženom temom petrarkističkih elemenata u religioznoj latinskoj poeziji hrvatskih autora 17. stoljeća bavi se Gorana Stepanić, otkrivajući u svojem radu na konkretnim primjerima kako se petrarkizam sublimirao u religioznu poeziju prilagođavajući se novoj tematici. U seljenju petrarkističkih elemenata iz vrste u vrstu autorica iščitava barokni stav prema literaturi, a upravo prepoznavanjem petrarkizma unutar najvažnijega baroknog djela, Gundulićeva Osmana, bavit će se Pavao Pavličić, koji upućuje na to kako je petrarkizam na barok utjecao i na drugim razinama od one stilske, ponajprije u shvaćanju i opisu ljubavi. Ostala dva rada bave se rijetkim i malo poznatim izdanjima - Carlo Vecce analizira poeziju Dinka Ranjine objavljenu u talijanskom zborniku Druga knjiga odabranih pjesama raznih vrsnih autora iz 16. stoljeća, dok Irvin Lukežić predstavlja i analizira lovranski kanconijer Andrije Cigančića iz 1738. godine.

REVALORIZACIJA PROŠLOG VREMENA

Svako novo razdoblje, pored novosti koje donosi, prilika je za revalorizaciju nekoga proteklog razdoblja. Odmak od vremena komunizma sada je dovoljno velik da se djela nekih autora ponovo sagledaju, pa će takvo drukčije čitanje ponuditi Mladen Hanzlovsky. Nazorovu poemu Titov naprijed, nekad neizostavni dio školske lektire i svake priredbe - čime je u svijesti mnogih generacija zadržala itekako ideološki otežano značenje, Hanzlovsky razmatra oslobođeno tereta njezine izvanliterarne funkcije i razloga nastanka. Govoreći o Nazorovu životu i stvaranju prije rata, koje odlikuju karakteristike estete i apolitičnog intelektualca - oprečne njegovu kasnijem pristupanju komunističkom pokretu, Hanzlovsky djelo iščitava s tog polazišta i sklon je u pjesničkim antitezama i slikama aveti iz poeme prepoznati duboka osobna Nazorova previranja, nedoumice o smislu i svrsi partizanskoga pokreta. Pronalazeći dodatne potvrde i u Dnevniku s partizanima, autor zaključuje kako je upravo u stihovima poeme sadržana Nazorova zamjerka komunističkoj megalomaniji. Uočivši i to kako poslije ove poeme nijednom domaćem pjesniku nije bilo dopušteno da Titov lik i partizanski pokret stavlja pod ikakvu sumnju, autor smatra da u tom kontekstu Titov naprijed djeluje gotovo - avangardno.

U pjesničkoj, ujedno i zanimljivijoj, polovici književnih priloga čitamo sonete Božice Jelušić, poeziju austrijske pjesnikinje Christine Haidegger (u prijevodu Trude Stamać), kao i poetsko-prozne fragmente u kojima se Mladen Machiedo zaustavlja na inspirativnim detaljima svakodnevice povezujući ih s vlastitim unutarnjim misaonim svijetom. Prozni dio čine ulomci iz romana Patnje Antonije Brabec Ludwiga Bauera, te esej Mladena Planinca - pokušaj uobličavanja jedne metafizike svjetlosti.

Kronika rujanskih događanja u DHK-u te blok književne kritike u kojem se nalazi i kolumna Antona Paveškovića o suvremenim hrvatskim piscima (ovaj put posvećena Goranu Tribusonu) uobičajeno zatvara izdanje.

Ljubica Anđelković